Knjiga Rađanje nacije: Što je Englezima Shakespeare, Talijanima Dante, to je Hrvatima Marko Marulić

Knjiga Rađanje nacije, autori Slobodan Prosperov Novak i Viktoria Franić Tomić, je treća knjiga Edicije Velebit (prve dvije su Oživjela Hrvatska i Protokoli velikosrpske ideologije). Cijena svih triju knjiga zajedno je oko 100 eura.

Za nekoga je to puno, a za nekoga nije. Objasnit ću to na primjeru. S obzirom da sam tijekom svog profesionalnog života apsorbirao određenu količinu znanja, u periodu 2009.-2012. objavio sam oko 500 tekstova u Hrvatskoj (polovicu od toga u Vjesniku i Poslovnom dnevniku) gdje sam u većini od njih pokušao na zanimljiv način približiti područja hrvatskim čitateljima koja poznajem. Želim reći da znanje (informacije) ne možete uvijek steći bez novca i truda.

Ako godišnje izdvajate  recimo 5000 eura za pristup informacijama od Vašeg interesa, i tako nekoliko desetljeća zaredom, i ako uložite velik trud u razumijevanje svega pročitanog, šanse su Vam velike da Vas u svijetu ne zaborave jednog dana kada otiđete tamo gdje svi prije ili kanije odlaze.

E sad, svi smo mi obični ljudi, kad biramo između moguće posmrtne slave i sigurnog trenutnog užitka, izabrat ćemo rješenje stambenog pitanja, a ne ‘bacanje’ novca na ‘nekakve’ informacije koje s perspektive malog čovjeka malokome nešto znače. Upravo smo zbog takvog razmišljanja zaboravljeni u povijesti, u odnosu na hrvatske velikane, recimo 15. i 16. stoljeća, koji su nam inspiracija, a njihova djela duhovna hrana potrebna kako bi razumijeli smisao života kojeg živimo i kojeg smo naslijedili od naših očeva i ostavili našoj djeci.

U tom kontekstu knjiga ‘Rađanje nacije – 500 godina hrvatskog nacionalizma‘ je vrijedan doprinos, prije svega nama, koji vrlo skromno poznajemo povijest Hrvatske, ne samo 15. i 16 stoljeća, već općenito. Te stoga u kontekstu svega rečenog, cijene ljepih knjiga bogatog sadržaja Edicije Velebit su razumne, a sadržaj knjiga svakako vrijedan čitanja, jer isto kao što je ‘nadživjeti domovinu braneći je, skoro pa i grijeh’, tako je nepročitati djelo vrijedno čitanja svjesno ili nesvjesno kažnjavanje samog sebe.

I u ovoj knjizi, kao i u prvoj (Oživjela Hrvatska) zemljovidi-karte me oduševljavaju. Primjera radi, svojevremeno me zanimala kartografija, pa sam na karti koja pokazuje kutove onakvima kao što ih vidimo u prirodi definirao tehniku preciznog određivanje daljine. No dolaskom novih tehnologija, te papirnate karte u praksi su u većini slučajeva zamijenjene elektroničkim, što je danas od velike koristi praktičarima. Da bih pratio nove tehnologije upoznao sam se s tim elektroničkim kartama, tako da su mi jasni svi nedostaci papirnatih i elektroničkih karata.

Da bi me čitatelji bolje razmijeli usporedite knjigu koju držite u ruci s onom na ekranu Vašeg osobnog računala ili pametnog telefona (elektronička knjiga). Zbog brzine dostupnosti informacije računalu dajem prednost, no kad se želim uživjeti u ono što čitam, papirnato izdanje knjige je i dalje nezamjenjivo, te su stoga karte Jadrana, tj. djelova istočne obale Jadrana u knjizi Rađanje nacije prava poslastica za kartografe (vidi stranice 93, 197, 204, itd.). Treba znati da u ono vrijeme nisu postojali precizni satelitski snimci površine zemlje, tako da su istraživači/kartografi prikazivali svijet na papiru (kartama) kakvog su oni vidjeli, uz pomoć mašte i kartografskog znanja tog vremena.

Slike u knjizi su također nešto posebno. Kod svake se slike vrijedi zadržati, dobro je pogledati i nastojati razumjeti, a onda sklopiti oči i pokušati mislima ući u tu sliku iz tog vremena. Ako se uspijete uživjetu i mislima zaista i ući u sadržaj slike, nikad Vam dosadno u životu više neće biti. Knjiga obiluje takvim slikama, a ja bih izdvojio nekoliko njih (vidi stranice 75, 94, 108, 126, 190, itd.).

Na sliku sa stranica 122-123 utrošio sam malo više vremena, jer grad na slici nisam mogao odmah sa sigurnošću identificirati. Kako uvijek sadržaj knjige provjeravam koliko mi je to moguće, jer ne znam sve niti imam pristup svim informacijama, grad na spomenutim stranicama sam identificirao, i mislim da je Šibenik. Tu spoznaju sam potvrdio kad sam nastavio čitati i došao na strancu 192.

Sadržaj knjige Rađanje nacije koja obrađuje 15. i 16. stoljeće u Hrvata mi je vrlo malo poznat. Istina je da sam čuo za Šižgorića, Marulića, Držića, Hektorovića itd., no kad bi me upitali što znam o njima, možda bih znao reći rečenicu ili dvije, premda sam na primjer Marulića čitao, Držićeve predstave gledao, Hektorovićeve stihove pjevao, no to je bilo davno. Nije se tomu za čuditi, jer se hrvatske nacionalne vrijednosti neprekidno s više ili manje uspjeha prešućuju, pa kad se o njima sustavno ne govori, onda se zaboravljaju.

Primjera radi, ne znam koliko bi šibenčana sa ‘poljane’ znalo odgovoriti tko je pisac najstarije tiskane hrvatske knjige, a kojemu je mladi Marulić napisao pismo koje je najstariji Marulićev književni tekst. U tom pismu kaže:

‘Nepoznat pišem ti pismo, premda te nikad nisam vidio, a volio sam te i prije nego sam te upoznao. To je doista učinila veličina tvoga duha, jer nam postaju dragi ne samo oni koje nismo nikad sreli nego također i oni koji su živjeli daleko prije nas.’

Treba znati, da ono što je Englezima Shakespeare ili Talijanima Dante, to je Hrvatima Marko Marulić. Pisama u knjizi ima još, na primjer pismo učenog Ivana Trogiranina koji piše zadarskom nadbiskupu, itd.

Senjanin Franjo Niger napisao je priručnik o umijeću pisanja pisama, koji je nakon prvog izdanja 1488. doživio pedeset izdanja. U to se vrijeme nije samo pisalo, već i gradilo, i to ne samo crkve. Škrinja sv. Šimuna u Zadru iz kraja 14. stoljeća je najvrijednije djelo hrvatske zlatarske umjetnosti. Prvi europski priručnik o trgovini i knjigovodstvu napisao je Benedikt Kotruljević u 15. stoljeću, koji je desetljeća prije Kolumba predlagao zapadni put u Indiju.

Zanimljive su informacije glede susreta Nikole Modruškog sa Zmajevim sinom – Nabijačem ili pak spoznaja da je najstariji hrvatski svjetovni dramski tekst ‘Radmio i Ljubmir‘, autora Džore Držića iz 15. stoljeća otkriven, zamislite u Irskoj 1965. Sad možemo samo pretpostaviti što se sve krije hrvatskog porijekla po arhivima širom svijeta.

Interesantan je i tekst o ljubavi Splićanke i Turčina, a tekst o Mili Gojsalić uvijek inspirira, dok događaji iz Borgijina pontifikata upozoravaju da snagu vjere treba crpsti iz svog srca, a ne tuđeg.

Petnaesto i šesnaesto stoljeće koje knjiga Rađanje nacije obrađuje je vrijeme turskog uspona i zatim turske dominacije na jugoistoku Europe. Nakon poraza na Krbavskom polju (područje Udbine) kad smo izgubili više od deset tisuća vojnika, a Turci svega tisuću, tadašnjoj Europi još nije bilo jasno koju opasnost predstavljaju turski osvajači. To je bilo vrijeme kad je borba za vlast karakterizirala Hrvate, na sličan način kao što je to i danas.

S jedne strane imali smo bana, kraljevskog namjesnika (to bi danas bio briselski namjesnik), a sa druge strane hrvatsko plemstvo (to bi danas bili oni s komunističkim pedigrejem), što je bila garancija nacionalnog neuspjeha jer su tad ‘trkači’ bespoštedno pljačkali (a danas pljačkaju odabrani) a mnogi bježali prema Zapadu (što i danas mnogi rade i na taj način pokazuju nezadovoljstvo sa stanjem u Hrvatskoj). Simbolički bi 1493. mogli označiti kao 2000., a 1527. kao 2013., dok bi 1553. bila 2023.

Na kraju knjige Rađanje nacije u Post Scriptumu možemo vidjeti kako siromah bez kazne krade bogatom.

I na kraju se želim zahvaliti i poželjeti svako dobro autorima knjige Rađanje nacije, a Projektu i Podcastu Velebit da ustraju u svom radu bez pomoći neprijatelja hrvatskog naroda. Preživjeli smo sve tiranije i nadživjeli izdajice, pa ćemo i ove.

Prave vrijednosti, a knjiga Rađanje nacije obiluje brojnim imenima koja osiguravaju kontinuitet hrvatske nacije, kulture i jezika, treba znati prepoznati (što malo tko može) i biti moralan te priznati ih (što od spomenutog malog broja rijetki mogu), te bih stoga ovom prilikom izdvojio Miru Gavrana, književnika svjetske reputacije, kojega je prema podacima YouTuba do objave ovog teksta na Podcastu Velebit prepoznalo svega oko 26 tisuća osoba od oko četiri milijuna stanovnika Hrvatske, tj. cirka tek svaka 150-a osoba. Svi koji žele znati kojem sloju hrvatskog društva zaista pripadaju mogu se poslužiti sljedećim linkom mail.dugirat.com/ /zanimljivosti/

Dr Ivica Tijardović/ FRoto: hrt