Uspomeni Maka Dizdara (Stolac, 17.10.1917.. – Sarajevo, 14.7.1971.)
„Josefa K. mora da je netko oklevetao, jer je jednog jutra bio uhapšen iako nije ništa skrivio.“, tako započinje Kafkin Proces, a završni odjeljak romana glasi:
– Ali na K-ov grkljan padoše ruke jednog gospodina, dok mu drugi zabi nož duboko u srce i dvaput ga okrenu. Očima koje su se gasile K.još vidje kako se gospoda, nagnuta mu nad licem, priljubiše obrazima jedan uz drugoga, promatrajući svršen čin.“Kao pas!“ reče K., i činilo se kao da je stid u njemu jači od smrti.
– Oklevetan, nedužan, bez dokazivane ili dokazane krivnje optužen, od nepoznata Sudca na smrt osuđen, zaklan, Josef K.završio je svoj život, u kojemu se ne govori o patnji, inače život od vrha do dna zatrpan patnjom, u kojemu Josef K.prolazi svoj križni put, ali nema Boga kojemu bi se obratio, katedrala je prazna, s tek ponekom Veronikom skritom u kutu, a tamo negdje iza sveudilj je neka Magdalena, odnosno Lena, koja nas spominje na „Muku tešku Gospodina Isukrsta Božjeg Sina“.
U romanu svih romana, Procesu, Franza Kafke, proročki je naviještena kleveta kao nad-sud, u službi novoga, totalitarističkoga poredka, u kojemu je poredak „Bog“, a pojedinac tek kukac, kojega se može zgaziti, bez ikoje odgovornosti.
„Mihovila K. javno je oklevetao i diferencijacijski prokazao Crveni Povjerenik zvani Predrag M. i pozvao medijski vučji čopor i nepostojeći Sud da izvrše ritualnu smrtnu kaznu nad njim.“, tako počinje nedovršeni roman o čovjeku naših dana i ovih prostora, dio života na priliku Kafkina Procesa i njegova junaka Josefa K.
Nakon pamfletističkoga atentata Crvenoga Povjerenika i njime odaslanoga poziva da se totalno dokrajči njegova protivnika zato što ga je javno razkrinkao pred akademskom zajednicom u Parizu kao antidemokrata i protivnika hrvatske slobode, plaćena su gospoda medijski danonoćno linčovala Mihovila K., pedesetogodišnjaka, profesora i književnika, oca obitelji.
Naručeno takozvano moralno umorstvo bilo je izvršeno, a bezimeni sudac zvani Bijeli Vrag koji nikada nije vidio Božjega lica, pokazao je krvave zube u televizijsku kameru, izcijedivši tek „Ubili smo bijesnu lisicu. Crvenom Povjereniku dodijelite još koju bogatu nagradu!“
Neki brkati gospodin u odori zapovijedi. „Sve te bijesne lisice zatrpajte u jazovke!“
Nad Mihovilom K. bio je izvršen atentat, savršeno razrađen zločin: u potresnom ozračju čudovišnoga islamističkoga talibanskoga atentata na Sjedinjene Američke Države od 11.rujna 2001.. i rušenja dvaju nebodera Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku, pogibije nekoliko tisuća američkih građana, lažno je bio prokazan da je on taliban, kojega treba izvesti pred specijalni sud poput jugkomunističkih sudova koji su nakon godine 1945.sudili kolaboracionistima.
Crveni Povjerenik nastupio je autoritativno, u povjerenoj mu ulozi krvnika u kojoj su sjedinjene uloga tužitelja, sudca i izvršitelja sudske presude. Žigosanoga Mihovila K., ako ikako preživi, sada je svatko nekažnjeno mogao, štoviše bio je dužan, mlatnuti lopatom po leđima, toljagom po glavi.
Mihovil.K. nije stigao propatiti svoje stanje. Supatnju je osjetio prema lisici, koju su ubili a da uopće nije bila bijesna. Je li išta progovorio, nije se moglo čuti, jer su mu prethodno začepili usta krpom namočenom u žuč-kvasinu.
Tukli su ga klevetničkim bičevima i ubijali, njegovim imenom strašili ljude i narod. „Ovoga Hrvata izvesti treba pred specijalni sud, poput onih naših pravih sudova uspostavljenih nakon pada Hrvatske pod naše oslobođenje kada smo, uime Plemenite Mržnje, junački tamanili zarobljene Kravatane, staro i mlado, muško i žensko. “
Iz svoga je groba jednom izmigoljio njihov nekrunjeni car Dušan II.. „Zar se niste izdovoljili?!“, prozbori im, a oni ga štapinama otjeraše natrag pod ploču.
Za razliku od Josefa K., koji nije znao zakon, Mihovil K. je znao zakon.
Mihovil K. je pisao i govorio, za pravdu se i istinu borio, za život Hrvatske, ali je njegov vox clamantis in Croatia progutala pustinja šutnje. Cijela je zemlja stenjala, narod mukom mučao, a nebom je kliktala crna ptičurina KOS. Crvena je Neman naime još jedanput sve hrvatsko i Hrvatsku osudila na smrt, a posebno obučeni mjerači hrvatstva odašiljali su u dvore Crvene Nemani podatke o tome s kolikom je dozom hrvatstva još tko zaražen nakon povratka na vlast pripadnika skupine Plemenita Mržnja. Crveni kuriri i dojavnici raztrčali su se na sve strane, a Crveni Povjerenik, nekoć davno u ranim danima i sam komunističkim kurirom u Mostaru, zadovljno je trljao ruke.
Iza njihova Crvenoga Povjerenika stajala je i legija Crne Ruke, apisovski „elegantno“ štiteći mu leđa, tako da je On nesmetano i slavodobitnički ovjenčano mogao sladkorječivo razpirivati zloduh i smisao poruke „NAŠA JE OSVETA, KULTURA I PROSVETA“, nekoć davno ostavljene nad ulaznim vratima knjižnice Franjevačkoga samostana na Širokoj Visoravni, koju su opljačkali i spalili (a predhodno, na brzaka i bez suda, svećenike i duhovnike pobili) bojovnici Plemenite Mržnje .
Mihovila K. oklevetao je prvi puta jedan mrki drug, gospodski odjeven, koji je sjedio u prvome redu kino-dvorane u gradiću Imoti. „To što je rekao ovaj omladinac, tako govore naprijatelji naroda i našega poredka, najboljega na svijetu!“, zagrmio je za govornicom, u mikrofon, dužnosnik koji je iz same Crvene Centrale došao u taj divni gradić na kamenu nadzirati hrvatsku mladež, poznati Miloš Ž., a dvorana prepuna mladića i djevojaka, iako zanijemjela pred autoritativno izrečenom optužbom, ipak se odvažila ponovno zapljeskati sedamnaestogodišnjemu Mihovilu.K., kada je, istrčavši za govornicu, odgovorio na komesarsku poruku Miloša Ž.. „Nama su potrebne slobodne i transgranične novine, za Istinu, koja će razbiti smrznuto more neslobode u nama.“
Zauzet govorom za , nije stigao Mihovil P. zaroniti u vlastitu patnju, koja je stajala pred njim, kao dugi križni put kojim ima proći.
Je li preporodno duhovno-političko proljeće drevnoga jezika Hrvata progovorilo i na njegova usta, toga 1.ožujka 1967. ? Je li ga od hudoga mogla sačuvati pjesma Protiv tame, koju je objavio iste godine u „Licima“?
Kleveta ubija gore od noža, jer ubija istinu i čovjeka, tako je zapisano u povijestnom pamćenju ljudi. Kakovim su patnjama poklopljeni oklevetani Hrvati kao pojedinci i narod cijeli, kakovim groznim žigom žigosani, o tome je pod vlašću skupine Plemenita Mržnja zabranjeno javno zboriti ili medijski komentirati.
„Samo bogočovjek pati. Mi ostvarujemo carstvo sreće i raja na zemlji kojom vladamo i bogočovjek ima nestati pred našim nadčovjekom, koji ne zna što je patnja i sućut. Patnja i sućut, to je nazadnjaštvo i slabost bogočovjeka. Boga smo već jednom i zauvijek ubili, a preostali bogoliki ljudi bit će prerađeni na sliku i priliku nadčovjeka, jugodruga i barbarogenija, našega čovjeka sreće i trokuta, ili uništeni poput bijesnih lisica.“ Bila je to poruka na listićima koje su za sobom ostavljali Plemenitomrzci dok su bezglavo trčali na iznenadno sazvani skup odabranika.
Tko je sve pisao o patnji, pokušao je definirati, a Mihovil K. svu je patnju vidio u suzi majčinoj: Mater moja / plače / Kaplju riči. Pjesma je objavljena u Sarajevu, u knjizi Zipka zebnje, godine 1975. Kada je, pet godina ranije, bila nagrađena na prvim Šimićevim susretima, materinskom ikavicom sročena, njegova „Tužbalicu“, a godine 1972. u Sarajevu nagrađena njegova knjiga ŽIVOT VJEČNI, jedan je povjerenik literarnoga kružoka družine Crna Ruka, Marko V., dobio zadaću: „Sredio si Maka, Markane, krkane. Rokni i tog momka, opasan je!“ – sokolio je svoga književnoga kompanjona Nogaš Đogaš.
Crnoruko književnički ubili su Maka, tvorca KAMENOGA SPAVAČA, ubili Dizdara, godine 1971., i za ta svoj glavosijek pobjedničkim vijencem okitili (zasluženo ili nezasluženo, to samo oni znadu) svoga đetića Marka V., koji je prije toga Dučićevom nagradom bio okitio godine 1969. svoga srbskocrnogorskoga pobratima Radovana Karadžića. A sada im se valja izdovoljiti i na Mihovilu K.
I o toj nam je nagradi budućemu zločincu, krvniku Sarajeva, i nagraditeljima bila priređena šutnja i zaborav, jer su dojučerašnji kompanjoni zločinačkoga Karadžića stali ovoga lažno predstavljati kao nekog nikogovoća i nevrijednu spodobu, makar je pjesničku odu svomu kućnom prijatelju „Raši“ Karadžiću svojedobno posvetio Sarajlić I., naslovljenu RADOVAN KARADŽIĆ. Ali, istina je našla svoga zagovornika:
„…Vele da su “Dučićeve večeri poezije” najznačajnija i najveća književna manifestacija ne samo u Republici Srpskoj, nego i daleko šire. Nismo bili u Trebinju, ali izvještavati se može na osnovu viđenog u sredstvima informisanja i naučenog za ovih, evo, četiri i po decenije otkako se po našim glavama mota odvijanje te velike svetkovine knezu poezije, velikanu Jovanu Dučiću u slavu.Ili, pak, moguće je čak i po nekakvim sjećanjima!
Nisam ni mogao biti tamo jer u posljednje vrijeme neki novi Srbi sabiraju učesnike, a taj beogradsko-hercegovački lobi, garniran banjalučkim “bardovima”, ima svoje kriterijume. U svakom slučaju, prisjetićemo se početaka. Bilo je to daleke, 1969. godine! Prve “Dučićeve večeri poezije” jedva su održane, a prvi dobitnik Dučićeve nagrade, Radovan Karadžić nije imao priliku da nagradu primi, zbog, kako je potajno zuckano velikosrpskog nacionalizma imputiranog iz onomadnog Sarajeva.
Pročelnik republičke Kulturno-prosvjetne zajednice BiH, znano koji, zaprepastio se pred činjenicom da su tri pripadnika srpskog naroda, kao članovi žirija – Novica Petković, Marko Vešović i Radovan Vučković – dali četvrtom Srbinu Dučićevu nagradu za prvu njegovu zbirku pjesama Ludo koplje. I, eto, nagrada je odgođena, a narednih skoro tri decenije ova se manifestacija imenovala Trebinjskim večerima poezije.
Nagrađivane su, naravno, prve pjesničke knjige i to je značilo podsticaj stvaralaštvu, ali prvonagrađeni nikada više nije ni na dobačaj kamenom kročio u pjesničko carstvo Trebinja. Onda je taj prvonagrađeni stigao “na bijelom konju” i obnovljene su Dučićeve večeri poezije koje, evo, uveliko traju i ne haju za svoju prošlost, već slave onog najvećeg među njima, Jovana Dučića..“ (R.Preradović:Na Dučićevom putu, http://www.novipecat.com)
“Još jednu je nagradu dobio, sada od onoga poturice Begića, mamu im obojici nabijemo!“, graknuo je pripiti Nogaš Đogaš u kavani, osvrćući se na nagradu izdavačke kuće „Svjetlost“ Mihovilu K.za pjesničku knjigu Život vječni. Rašo Karadžić s odobravanjem se zacerekao, a trezveni profesor Kovač N., podrijetlom iz istočnohercegovačkoga zavičaja „krvavih Kovača“, staloženo je poručio: „Taj Mihovil K.moj je student. Ja vam kažem, pametan je i opasan je, smiriti ga treba.“. Student i pjesnik Isaak S., koji je slušao i dobro razumio razgovor i dogovor karadžićevske družine, jer je sjedio nezamijećen u istoj kavani za susjednim stolom, priopćio je Mihovilu K.ono što je u kavani čuo. „Ne piše ti se dobro!“, rekao je.
I započelo je njihovo izdovoljavanje, smirivanje obilježenoga protivnika.
Glavne su novine, dnevnik „Oslobođenje“, i Televizija objavili vijest o dodjeli godišnje nagrade izdavačke kuće „Svjetlost“ Mihovilu K.za knjigu Život vječni. „Oslobođenje“ je donijelo i fotografiju sa svečanosti uručenja nagrada dobitnicima, na kojoj se vide laureati Nedžad Ibrišimović, Nedim Filipović, Branko Čučak i Mihovil K.i ini.
Zatim su, vrlo brzo nakon toga događaja, sarajevske „Večernje novine“ objavile pamflet, argumenum ad hominem, momka iz Karadžićeve čete, Marka V., navodni prikaz nagrađene knjige, a zapravo poziv na likvidaciju Mihovila K., jer da je on „mračno mentalno jezgro“.
Drugar Marka V., pripadnik neomladobosanskoga protudizdarovskoga kruga, Abdulah S., kavanski oraspoložen, tvrdio je da je njihov krkan-Markan „Mor’o to napisat. Pis’o je i plak’o.“, eto tako je Avdo S.na uši Mihovila K.“rek’o“..
I Mihovil K.samo što nije zaplakao od sućuti nad krkanom Markanom i njegovom navodnom suzom krvničkom, ne od boli nad samim sobom i Markanovom kamom u prsa, nego od boli nad patnjama naroda pred pripremljenim zločinačkim pohodima. Sav se pretvorio u Knjigu, koja će izreći užas u nastajanju, čistim dlanovima zaustaviti zlo.
Patio je, dakle, i ubojica, jer, eto, prema tvrdnji njegova jarana, „Marko je plak’o“.
Je li patio Mak Dizdar kada su čoporativno navaljivali na njega, prijetili mu, huškali protiv njega kao hrvatskoga pjesnika? Je li vrisnuo od boli opraštajući se sa svojom zemljom, svojim jezikom materinskim , svojom obitelji, sa svojom „Bosnom prkosnom od sna“? Mihovil K osobno je nazočio jednomu prizoru patnje i dostojanstvene šutnje Maka Dizdara, u Sarajevu godine 1971., kada je Maka, u njegovu uredu glavnoga urednika časopisa „Život“ verbalno žestoko i s grubim prijetnjama napadao jedan književnik, Nenad R. ,iz karadžićevskoga kruga Nebeskoga Naroda. Šutio je Mak i duhanio, muku svoju mučio, i toga nas ljeta, u punom jeku Hrvatskoga proljeća, iznenada napustio. Umro.
A sljedbenici su Gavrila P. i bojovnici likovali.
Mihovil K.supatio je s Makom, koji mu je objavio cijeli ciklus pjesama u „Životu“ g.1969., sustvarao s Makom u istom, bogumilno-kristjanskom duhu i diskursu. Mak je fizički umro 14.srpnja 1971., u Sarajevu, a rodio se 17.listopada 1917., u Stolcu. Mihovil K.još je živ, supatništvom se radostno se dižući iz mrtvih. Godine 1988., kolumnist Abdulah S., udario je na Mihovila K.na isti način na koji je to učinio, šesnaest godina prije, krkan Markan.
U tjednom prilogu „Oslobođenja“, u redovitoj kolumni „Lirika i politika“, politički je prokazivao pjesmu Mihovila K. Bez epiteta IV, otiskanu u zagrebačkoj ‘Republici’ i u knjizi Orfički fragmenti, naveo pjesmu u cijelosti, autora doslovce obezglavio ne navodeći mu imena te zaključio da je „pjesnik ovom pjesmom nagazio na minsko političko polje s kojega se ne vraća živ.“
Od Vardara pa do Triglava crnoruki bratstvo-jedinstvenici nabijali su na kolac pjesnika i pjesmu:
„Znamo mi njega, ovdje živi, ali za Ameriku je on. A nama, pravovjernim Plemenitomrzcima, draže je rusko govno nego američka torta!“
Je li patio Abdulah S., je li ikad zbog toga zločina „plako“, nije on to Mihovilu K.nikada “reko“.
Je li Mihovil K. plakao? Za priču je sporedno, jer je živ, ali bezglasno je cvilila majka Anđa i suzom svojom žalostnicom-radostnicom i molitvama Bogu, Gospi i Njezinu Sinu Razpetomu, grlila dijete pred užasom Zloga.
Ovaj je put Mihovil P.preživio atentat, jer su ga ohrabrili i samopouzdanje mu uzdigli sveučilišni profesor književne teorije Kaštelan J.i slikar gromača Gliha O.,koji su mu izrazili oduševljenje tom istom pjesmom metaforom o kavi i kafi i živo je komentirali, u društvu s autorom, a Glihinu ateljeu, u Križanićevoj ulici u Zagrebu.
Jesu li i kako su sličan napadaj preživjele mlade novinarke Hrvatice na Federalnoj televiziji u Sarajevu, koje je „proustašicama“ zbog njihova jezika hrvatskoga medijski etiketirao, dvadesetak godina kasnije, pjesnik, sad i bosanski akademik, Abdulah S.,, o tome se u Hrvatskoj šuti. Jesu li teško patile od zadane im rane? Jesu li društveno eliminirane, egzistencijalno ugrožene?!
Takova, nezgodna, pitanja nisu bila postavljena Abdulahu S.prilikom njegova gostovanja u Matici hrvatskoj u Zagrebu i nastupa na Hrvatskoj televiziji, Nedjeljom u 2, u razgovoru s Aleksandrom S.
„Prava pitanja, za pravdu i za istinu, ovdje će vas glave stajati. Zar ne znate da je hercegovački pjesnik Mile S., kavanski i dojavnički bučno po Sarajevu pozivao na hapšenje Mihovila K., autora pjesme Bez epiteta IV, jer da tom pjesmom , podviknuo je svoju poruku za publiku , ‘ružno karakteriše ovu sredinu’“? – bojažljivo je zapitala, šapćući u uho Mihovilu K., nježna Gospođa M. – Jao! Kako ne bih znao! Da se pravovjernim dokaže, taj je svoj kastorski poziv na hapšenje, sav crven u licu, i na moje uši izlajao. I to u zgradi slavne sarajevske Vijećnice.“, izusti Mihovil K., a Gospođe M.tiho nestade na Korzu, tiše nego mu je prišla i marijanski ga zagrlila.
Sami Mihovil P.nije stigao patiti nad sobom od supatnje i životne zauzetosti nad svojim jezikom, riječju milijuna, nad jezikom zvonimirnim. Za svoju je supatnju bio nagrađen iz kruga karadžićevskoga, ujesen 1992.: kada su se Radovan Karadžić, krvnik Sarajeva, i njegovi izmjestili iz središta Grada na Pale. I dali granatirati i zapaliti dom Mihovila K.
Avdina nagazna mina doletjela je zrakom, s velikosrbskih topničkih položaja. S Jevrejskoga groblja, rekli su mu.
Poslije Makove smrti, u studentskom listi „Naši dani“ objavio je Mihovil K.članak „Igre oko Života“, otvorivši vrata istini o verbalnim ubojicama, onima koji su „ubrzali odlazak rahmetli Mehmedalije Maka Dizdara s ovoga svijeta“.
Danas je jedan od Makovih ubojica, Marko V., postao medijski isturenim „bosanskim patriotom“, koji govorom mržnje (đilasovski „plemenite“) obasiplje sve one koji se ne uklapaju u njegov koncept mržnje, skida glave živim Makovima. Ako pri tome više ne plače, to ne znači da naša zemlja i svi dobri ljudi ne plaču nad njim i nad svima koji, poput krkana Markana, zlom uzvraćaju na dobro koje im zemlja Herceg-Bosna, i misna i posna, i dobri ljudi nesebično daju.
Ne ćemo dopustiti da Mak bude sam, tako su zaključili Vitomir L.i Mihovil K., što je bio jedan razlog više za stvaranje i objavljivanje Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku, 28.siječnja 1971., objelodanjene pod naslovom Kada ćemo odgovoriti Grgi Gamulinu.
Ova je solidarnost pomogla da barem malo bude oslabljena žestina karadžićevskih navala, ali, nakon armijsko-jugokomunističkoga sijela u Karađorđevu, u prosincu iste godine, krenula je njihova nacibarbarogenijska osveta-posveta. Usuprot tomu, nastao je i rastao nutarnji odpor i samosvjestan hod prema slobodi – cijele Herceg-Bosne, misne i prkosne od sna, i cijele zemlje Hrvatske.
Na izvoru, sa izvora, Mihovil P.je zapisao: Miris zemlje miris svete vode / Hitamo ti mati u zagrljaj// Ubojice tvoje spremne su / Već blistaju kame očiju / Već rigaju vatru otvori / Vatru koja će sažeći sjeme // Otvorena srca / Hitamo ti o ravnodušna / Kćeri rose tijelo neba ljubeć // Iz rana tvoje djece / pomalja se cvijet.
Kada je na njega udario Crveni Povjerenik, u Zagrebu, u mjesecu studenom 2001., osjetio je kako se na njega opet spustila Crna Ruka, kao nekoć, prije tridesetak godina, u Sarajevu. Kada je umro laudator Radovana Karadžića, pjesnik Sarajlić I., nad njim je javno suze lio Predrag M., Crveni Povjerenik, njegov kućni prijatelj, kao i taj Krvnik Sarajeva. Suze su lili i literarpolitički „momci iz Karadžićeve čete“, ali su ih krili.
A Mihovil.P imao je proći kroz kilometrima dugi dvored toljagaša opijenih Plemenitom Mržnjom prema njemu zato što je Čovjek i Hrvat, kroz hudojamski tunel desetak groznih godina dug. Kada je izišao na danju svjetlost i osjetio sunca žar, od radosti je nad prvim kamenom zaplakao, izustivši: „Oprosti im, Bože, ako nisu znali što čine!“
Ako je patio Mihovil K., mora da je patio i Josef K.
Foto: Zvonimir Kuhtić (Na slici Majo Dizdar, Makov sin, i Mile Pešorda)
