Knjigu priča televizijskoga redatelja Željka Musića Čile “Posljednja oaza slobodnih ljudi“, u kojoj piše o djetinjstvu, odrastanju i mladenaštvu, objavio je ogranak Matice hrvatske u Tomislavgradu.
Zbirka “Posljednja oaza slobodnih ljudi” (167 str.) sastavljena je od 19 priča koje raosovski i na tragu pripovijedanja Petra Miloša mikrosvijet jedne lokalne zajednice uzdižu do univerzalni pitanja.
U zbirci su objavljene priče: Brišnički sabor, Tapija, Sezonsko kupanje, Prvi kolači, Gačića soja s bezbroj funkcija, Kako su nas mlatili ko volove, S babom Gospi na zavit, Invazija na Englesku, Osvajanje Londona, Sve što je lipo prekratko traje i nikad se više ne ponovi!
Razbibriga, Jedna kratka bukovička i stipanjička priča, Kako sam posto Purger, Moja najveća noćna mora, Ćelo i zamlata, Mate i Iva, Svatovi, Vječno gladni te Mačak i kamen. Radi lakšeg čitanja na kraju je, kao prilog, objavljen i Mali rječnik duvanjskih riječi i frazema.
Recenzentica knjige Marijana Togonal ističe kako je kroz Musićeve priče, uranjajući u dijelove života nemoguće ne primijetiti lakoću kojom autor rekonstruira dijelove života palih konstruira u odabranim i zaokruženim tematskim cjelinama.
Ocjenjuje kako mu rečenice teku prirodno i spontano, bez naprezanja, bez iritantnih sintaktičkih kvrgavosti i grbavosti koje nas tjeraju da knjigu zatvaramo i odlažemo sa strane prije nego saznajemo kraj.
Musić nas uvodi u svijet svoga djetinjstva, odrastanja, mladenaštva, supružništva u maniri vještog i prekaljenog pisca, na idiomu svoga odrastanja, koji priče čini toplima i „našima” bez obzira na to što Musićev idiom nije ujedno i naš, napominje Togonal i dodaje kako mu taj idiom daje posebnu dozu originalnosti, bliskosti, životnosti i autohtonosti.
Musićeve se priče, naglašava, čitaju u jednom dahu, izmamljuju osmijeh na lice i bude nostalgiju osobito u svima onima koji su i sami dijelom živjeli životom koji nam autor otkriva.
Mlađe čitatelje, dodaje recenzentica, autor uvlači u svijet kakvim se nekad živjelo, a koji je nepovratno prošao te koji još samo živi u mislima i sjećanjima njihovih protagonista te u ponekim književnim djelima.
Upravo u dijelovima knjige, ističe profesorica Togonal, u kojima opisuje običaje svoga kraja Musić se predstavio i kao vješt etnograf, što knjizi daje dodanu vrijednost.
Smatra kako Musićeva knjiga priča “Posljednja oaza slobodnih ljudi” pokazuje da autor riječima barata vješto i suvereno, upravo onako kako to radi kamerom u svome redateljskom poslu.
Željko Musić rođen je 1967. u Brišniku kod Tomislavgrada. Akademiju dramskih umjetnosti završio je u Kanadi. Kao redatelj radi Hrvatskoj televiziji.
Hina/Foto:Facebook
