OBLJETNICA A. G. MATOŠA: Veliki su samo oni narodi u kojima se rađaju takvi ljudi

U srijedu 13. lipnja obilježava se 145 godina od rođenja našeg velikog Antuna Gustava Matoša, hrvatskogA pjesničkog velikana, najznačajnijeg književnika naše moderne.

Matoš je bio boem, literata, humanist, nacionalist, građanin svijeta, nepopravljivi sanjar kojemu je sloboda bila sve.

I prije svega i iznad svega Hrvat, Srijemac, buntovnik. Neprilagođeni i samovoljni poeta, osobenjak i prznica, buntovnik, nježni lirik i osjećajna duša, sanjar, zaljubljenik u istinu, pravdu i svoj narod – i sve to u jednom krhkom tijelu. Bog ga je uzeo prerano, u 41. godini života.

Matoš je naš ponos. Veliki su samo oni narodi u kojima se rađaju takvi ljudi.

ANTUN GUSTAV MATOŠ – STIHOVI, SNOVI I ŽIVOT ZA DOMOVINU

1909.

Na vješalima. Suha kao prut. 
Na uzničkome zidu. Zidu srama. 
Pod njome crna zločinačka jama, 
Ubijstva mjesto, tamno kao blud. 
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut, 
Jer takvo lice ima moja mama, 
A slične oči neka krasna dama: 
Na lijepo mjesto zaveo me put! 
I mjesto nje u kobnu rupu skočih 
I krvavim si njenim znojem smočih 
Moj drski obraz kao suzama. 
Jer Hrvatsku mi moju objesiše, 
Ko lopova, dok njeno ime briše, 
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!

Matoš…

Nitko nije Hrvatsku volio kao Matoš…

Nitko nije tako osjećao bilo vlastitog naroda i toliko duboko, gorko i bolno patio zbog sudbine roda i Domovine kao Matoš.

I nitko nije znao s toliko žara i osjećaja pretočiti najtananije titraje vlastite duše u stihove, poeziju, u strasnu odu neizmjerne i žarke ljubavi; ljubavi koja čini da krv brže kola, srce tuče jače a obrazi se zažare.

Nitko kao Matoš…

Da je kojim slučajem po rođenju Nijemac, Francuz ili Englez, zasigurno bi bio priznata veličina u svjetskim razmjerima.

Ne znam što bi na to rekao, ali u jedno sam siguran: niti je sebe smatrao veličinom, niti je svoj narod doživljavao kao „mali“ – ma što to značilo. Pojedinci, pa i narodi, „veliki“ su toliko koliko su u stanju ostati svoji, oduprijeti se diktatu i boriti se za neke više ciljeve i ideale, za slobodu koje nikad dosta i oko koje se oduvijek vrte ljudski bitak i egzistencija.

A Matoš je to znao. Znao je da sloboda nema cijenu i da je vrijedna svake, pa i najveće žrtve.

Njegov otklon od uobičajenih društvenih normi i bontona, bijeg u tuđinu, skitničenje pod vedrim nebom obožavanog Pariza, žestoke polemike i rasprave, opora riječ i prijekor, vječiti bunt… i galama ako treba…sve je to bilo izraz njegove slobode, njegovog nepomirljivog moralnog stava i shvaćanja života i slobode. Jednako ponosan i gord u svojim danima kad je kao vojni bjegunac, bos, gladan i žedan obilazio pariška svratišta, ulice i trgove bez prebijene pare u džepovima, kao i onda kad su mu vješali lovorike i pozivali ga na svjetske izložbe, on je svojim životom pokazao što znači biti i ostati svoj.

Od prve knjige (Iverje: skice i sličice) iz 1899. godine i prve objavljene pjesme (Hrastovački nokturno – napisane na kajkavskom 1900.), nižu se antologijske pjesme (Notturno, Utjeha kose, 1909, Jesenje veče, Pjesme), prozna djela (Ogledi, Vidici i putovi, Cvijet sa raskršća, Naši ljudi i krajevi, putopis Oko Lobora).

U književnost ulazi 1892. godine, pripovijetkom Moć savjesti koja najavljuje početak hrvatske moderne.

No, ono što ga je obilježilo i učinilo velikim njegova je poezija. Poezija kakvu nikad nitko prije niti poslije njega nije pisao.

Ponekad oporo, s okusom gorčine, potom rezignirano, na mahove čak bijesno i svađalački, pa smireno, zaneseno…sanjalački i zaljubljeno, nižu se harmonični stihovi, skladna proza, razumljive i neposredne riječi iz kojih izviru strasne i žive emocije. Matoš ništa ne čini s predumišljajem, proračunato, po narudžbi, reda radi, književnost za njega nije zanat, ona je dio njegove osobnosti i izraz najdubljih osjećaja, nasušna potreba da se na vjetrometini zvanoj ljudski život uhvati za nešto, poput davljenika koji nagonski poseže za slamkom gledajući u njoj spas.

Dobar dio Matoševog proznog opusa vezan je za Pariz. Bio je zanesen i opčinjen gradom svjetlosti poput zaljubljenog dječaka koji proživljava iskustvo svoje prve ljubavi i ta je ljubav obilježila njegov život. Stoga ne čudi utjecaj francuskih autora i književnosti uopće na njegovo stvaralaštvo (Baudelairea, Huysmansa, Mallarmea, Barresa).

Moderna je u to vrijeme bila novi pravac u svjetskoj književnosti i nju su od početka karakterizirali sloboda stvaralaštva, umjetničke norme i esteticizam, ali i subjektivni izbor, supostojanje stilova i težnja ka što većem formalnom savršenstvu. Upravo je Matoš najzaslužniji za ulazak moderne u naš književni život.

O svome sinu, majka A.G.Matoša govorila je kako „nije volio sređen život“, pa je „najčešće boravio u stanovima izvan obiteljskog doma“. Uzdržavao se od novinarskih honorara i svojih knjiga, sam i svoj koliko je u tom i takvom svijetu to bilo moguće. Kao da se cijeloga života držao one maksime po kojoj je čovjek istinski slobodan tek onda kad nema što izgubiti.

Jedino što ga nikad nije napuštalo, bio je osjećaj neizmjerne ljubavi prema svome rodu i Domovini.

I prema njima je, doduše, znao ponekad biti grub – žesteći se i ropteći zbog slabosti i mana koje nije mogao ne vidjeti i prešutjeti, ali njegov puk mu nikad to nije uzimao za zlo. Bilo je to nalik na grdnju oca ili starijeg brata, nekoga tko svoju gorčinu i žuč prosipa samo zato što se njegov štićenik ponekad otme kontroli i zastrani, i kojega on već u sljedećem trenutku, poput pokajnika, obasipa nježnošću, pažnjom i ljubavlju kakvom se može ljubiti samo majka, dijete ili Domovina…

Najznačajniji književnik naše moderne, boem, literata, humanist, nacionalist, građanin svijeta, nepopravljivi sanjar kojemu je sloboda bila sve. I prije svega i iznad svega Hrvat, Srijemac, buntovnik. Neprilagođeni i samovoljni poeta, osobenjak i prznica, buntovnik, nježni lirik i osjećajna duša, sanjar, zaljubljenik u istinu, pravdu i svoj narod – i sve to u jednom krhkom tijelu. Bog ga je uzeo prerano, u 41. godini života.

Matoš. Naš ponos. Veliki su samo oni narodi u kojima se rađaju takvi ljudi.

Što li bi rekao danas o nama i svojoj i našoj Hrvatskoj i bi li se pjesma kojom bi opjevao sadašnju golgotu Domovine po čemu razlikovala od 1909.?

Nikad to nećemo saznati. Ali u jedno možemo biti sigurni. Bio bi iskren. Jer on nije ni mogao ni znao drugačije.

Naš Matoš. Hrvatsko srce. Poeta. Boem. Mučenik. Velikan. Jedan jedini i neponovljivi Matoš.

Trubač sa Seine…

https://www.youtube.com/watch?v=MiPMnbU4Ey0

TRUBAČ SA SEINE (MATOŠ U PARIZU)

 

Moja je soba tako jadno mala,
Ja ne bih u njoj izdržati mogo
Da mi oči ne sanjaju budne.
Al ne ropćem. Sudbini velim: Hvala;
Jer mojoj bijedi čudan sjaj je dala,
I moje patnje nisu uzaludne.

Danas sam opet ručo samo čaj.
Al vlažna blagost sja u mome oku:
Ja opet mislim na svoj rodni kraj.
I čežnja preobražava mi javu:
Sa Quaia mjesto Seine čujem Savu,
I Tuškanac mi šumi iz aleja.

Na domovini dvostruka je sjena:
Baca je Pešta, i baca je Beč.

Ona je sva u crno zavijena —
Ne čuje, Majko, niko tvoju riječ!
Šumori, diše more, teče Drava,
A između njih jedna zemlja spava.

Pod vedrim nebom slobodnog Pariza
Koliko puta tuga me je srela
U vrevi Étoilea, Saint-Michelea!
O bože moj, tu treba biti jak!
U tome svjetlu još me više boli
Rođene moje grude gluhi mrak.

Udišem Pariz. Smjelim bijegom spasih
Slobodnu dušu, ali ja sam sin,
A mojoj majci sve su sjeđe vlasi.
Ja žene nemam, a ni druga nemam.
Što još imadem? Samo jezik svoj,
U koji život svoga srca spremam.

Zanosi, misli, ritmovi i rime!
Ja bezimen u bezimenu mnoštvu
Daleko negdje stičem sebi ime.
I muku mučim samca dezertera,
Što zabranjenu domovinu sanja
Na hartiji, u potezima pera.

Pero … ta mala, ta obična stvar,
A kako živa, kako puna snage!
Kad iz njeg teče novih riječi čar,
Omamljuju me kao govor drage.
Sva utjeha je u tom malom peru:
Što pod njim niče, smije se i plače,
I sja, i grije, i vraća mi vjeru.

O Hrvatska, o moja domovino,
Ti moja bajko, ti moja davnino!
Ti porobljeni, oteti mi kraju!
Gle, jadni dezerter ti daje dar,
Bogatiji no kraljevi ga daju,
I sav je ljubav, pobuna i žar.

Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,
Pa ma i nemô na svom grobu svijeću,
Ja neću, neću, neću da se smirim.
Ko svježi vjetar u sparinu pirim,
A kada umor svlada duše lijene,
Na otpor trubim ja trubač sa Seine!

Što mi je plaća? Mržnja gmizavaca,
Što svoje blato lijepe o moj glas.
Al ja pred licem roda stojim vedar.
Za hljeb slobode prilažem svoj klas:
Zar nije zlatan, i bogat, i jedar?

(Dobriša Cesarić, Izabrane pjesme, Matica hrvatska, Zagreb, 1996., str.37.-39.)

Zlatko Pinter/Foto:arhiv