Knjiga “Ante Pavelić, Nepoznata pisma iz talijanskog zatvora 1934. – 1936.“, (Naklada Trpimir Zagreb i Mini-print-logo; Varaždin, 2019.) mladog povjesničara dr. Ante Delića koju komentiram (prva je bila Tajni dokumenti o NDH), a koja me ponovo oduševila.
Naime, kad imate dokumente, do kojih je ponekad teško doći (i to je posebna vrijednost Delićevog rada), povjesničari vam ne moraju objašnjavati svaki detalj jer vi vidite u tim dokumentima možda i više od njih zbog toga što ste stekli vještine i znanja iz područja koja nisu društveno-humanistička.
Da bi što bolje razumjeli sadržaj ove Delićeve knjige bilo bi vrlo korisno pročitati knjigu Slom velike Srbije autor Georges Desbons, Naklada HOR 2020. koja vas upoznaje sa srpskim nacizmom (velikosrpstvom, tj. srpskim svetom) i događajima za vrijeme diktature u četničkoj državi (1918. -1941.). Ako pak to ne učinite, jednom ako vam se pruži prilika odlučivati o sudbini Hrvata (Sabor ili visoki položaj u politici RH), bit ćete prevareni, a mi ostali snosit ćemo posljedice vašeg zanemarivanja važnih povijesnih činjenica.
Urednik knjige Ante Pavelić, Nepoznata pisma iz talijanskog zatvora 1934. – 1936. je doktor Tomislav Jonjić, recenzenti su doktori Stipe Kljaić i Hrvoje Čapo, a lektorica je Marina Marijačić, dok za grafičko oblikovanje i prijelom odgovara Mario Marijan Bašić, a odgovorna za nakladnika je Mariana Jonjić. Predgovor knjige je napisao doktor Mario Jareb, a za prijevod pisama s francuskog na hrvatski se pobrinula Aleksandra Marija Chvalovsky.
U knjizi, kao što i sam naslov kaže, ne govori se o NDH, pa tako neću ni ja, već ću komentirati sadržaj knjige. Sa životom Ante Pavelića nisam dovoljno upoznat, o njemu vrlo malo znam, ne znam kakva je on osoba bio u privatnom životu, itd., jedino što razumijem su posljedice njegovih katastrofalnih promašaja nakon proglašenja NDH 1941., a to sam već objasnio u osvrtu na knjigu Ustaše – Hrvatski revolucionari u Italiji (1931.-1941.), autori Alma Tea Rugelj i Josip Dukić.
U ovoj Delićevoj knjizi riječ je o korespondenciji između velikog čovjeka, francuskog odvjetnika Georgesa Desbonsa i ustaškog vođe Ante Pavelića kojeg su fašisti pod utjecajem Francuza (a Francuzi pod utjecajem četničke Jugoslavije) uhitili i čuvali u zatvoru u Torinu (Italija) nakon atentata na diktatora Aleksandra 1934. u Marseilleu (Francuska).
Važno je napomenuti da Mussolini nije htio izručiti Pavelića Francuzima ili pak Jugoslavenima (četnicima) jer mu je Pavelić trebao biti koristan u ostvarenju fašističkih imperijalnih ciljeva, no tretman Pavelića i Ustaša u Italiji od strane fašista bio je vrlo ponižavajući. Sad nakon pročitane knjige znam da je Pavelić bio svjestan ‘latinštine’ i podlosti ‘Hrvatoždera’, tako da iskrenog prijateljstva između fašista i Ustaša zaista nikad nije bilo.
Upravo me zbog toga zbunjuje zašto Pavelić nije promijenio stranu prije ili tijekom rata (a vremena i prilika je dovoljno bilo), već se do samog kraja fašizma oslanjao na nepouzdane fašiste, a kasnije na podmukle naciste. Čak je i Trumbić, koji je Hrvatima otvorio vrata ‘pakla’, bio svjestan da se budućnost Hrvatske ne smije vezati uz fašizam, tj. kasnije uz nacizam.
Kad sam vidio sliku u knjizi na stranici 24 upitao sam se što Sanader, bivši premijer RH, radi tu. Pogriješio sam, na slici je Ante Pavelić, pa bih volio kad bi neki ozbiljni psiholozi analizirali osobnost i karakter Ante Pavelića da nam objasne ono što ni povjesničari ne znaju. Mislim da bi to bio vrlo složen i kompleksan zadatak, jer bi se ti psiholozi prije morali dobro upoznati sa sadašnjim spoznajama o Paveliću, pa tek onda krenuti sa spomenutom analizom. To može biti i tema buduće doktorske disertacije od vrijednosti sadašnjim i budućim političarima. Stvaranje ‘psihološkog profila’ na temelju Pavelićevih promašaja je apsolutno pogrešan i neozbiljan pristup.
Knjiga Ante Pavelić, Nepoznata pisma iz talijanskog zatvora 1934. – 1936. počinje s obrazloženjem odluke suda u Torinu o odbijanju francuskog zahtjeva za izručenjem Pavelića i Kvaternika, a korespondencija završava s pismom pod brojem 64 u kojem Desbons piše starijoj Pavelićevoj kćeri Višnji vezano za honorar koji su francuske novine dugovale Paveliću za objavu dijela njegova romana Lijepa plavojka (roman iz borbe hrvatskog naroda za slobodu i samostalnost, Buenos Aires, 1936.). Iz ovog se da naslutiti da Ante Pavelić prelazi one okvire (mišljenja) koji su nam o njemu nametnuti.
Intervju koji se može naći na YouTube s Višnjom Pavelić može biti od koristi, pogotovo kad ona neuspješno pokušava opravdati oca zbog odnosa prema Židovima, a prema njenim riječima Crkva i Stepinac nisu Pavelića podržavali što već znamo i iz drugih knjiga. Zanimljivo je da kad krenete tražiti informacije o Paveliću, Ustašama i NDH zapazit ćete da većina izvora je izrazito prosrpska.
Drugi dio knjige ima posebnu važnost za razumijevanje korespondencije između Desbonsa i Pavelića, a odabrani faksimili pisama, kao i dijelovi Hrvatskog domobrana (tjednik iz Argentine) i Nezavisne hrvatske države (tjednik iz SAD-a) značajno doprinose vrijednosti knjige. Ponekad sam koristio povećalo da bih pročitao sadržaj tih tjednika vrijednog čitanja. Obranu osumnjičenih Hrvata za atentat u Francuskoj financirali su hrvatski iseljenici preko domobranskih organizacija (odlično dokumentirano u knjizi), što još jednom potvrđuje činjenicu da je ljubav za Domovinom hrvatske dijaspore neiscrpna i zbog toga danas hrvatska dijaspora predstavlja vrlo opasnog ‘klasnog’ neprijatelja političkoj ‘oligarhiji’ u RH.
U zatvoru u Torinu s Pavelićem je bio i Eugen (Dido) Kvaternik, glavni organizator marseilleskog atentata (vidi stranicu 29). Ispravite me ako griješim, iz pisma broj 61 razumije se da Pavelić nije (dobro) govorio francuski jezik, a da mu je pisma s francuskog i na francuski u zatvoru u Torinu prevodio Dido (vidi stranicu 169, a i stranicu 78). Kao što rekoh, za sada ne poznajem Pavelićev život dovoljno dobro, tako da ne znam koje jezike je Pavelić govorio, pa o nekim činjenicama o njemu mogu i pogriješiti, no ne i o posljedicama njegovih ratnih odluka.
Francuski je tada u svijetu, pored engleskog i njemačkog imao istu vrijednost koju ima engleski danas. Ovdje želim reći da, nevezano za Pavelića, ne razumijem kako netko može prihvatiti poziciju ambasadora RH u državi čiji jezik ne govori. Svaki se jezik da naučiti do razine osnovne komunikacije za tri mjeseca intenzivnog tečaja, a za godinu dana intenzivnog učenja jezika može se već dobro sporazumijevati, a za pet godina i govoriti.
Pavelić je napisao i knjigu na njemačkom jeziku 1931. (Aus dem Kampfe; vidi stranicu 65) s kojom se obraćao međunarodnoj javnosti s ciljem upoznavanja svijeta s problemom hrvatskog pitanja, što znači da je u to vrijeme imao jasnu viziju i državničke predispozicije (vidi i stranicu 253).
S obzirom na to da je Pavelić znao da mu fašisti kontroliraju njegovu korespondenciju s francuskim odvjetnikom, kao u ostalom i sva pisma upućena ili primljena, u pismu broj 5 Italiju naziva ‘gostoljubivom zemljom’, no prema iskazima Kvaternika u privatnosti je Pavelić vodio ‘filipiku’ protiv Talijana (vidi stranicu 168).
Ponovno se nameće pitanje samo od sebe: ‘Zašto se Pavelić držao fašista ko pijan plota kad je znao da će ga prevariti?’. ‘Je li bio opsjednut s hrvatskom državom i svojim ustoličenjem u liku Poglavnika po svaku cijenu, nevidjevši posljedice loše odabranog trenutka i lošeg, nepouzdanog i podlog saveznika?’ to ja ne znam. A svakako se ne smije smetnuti s uma da i danas postoji u određenim krugovima tihe diplomacije ‘srpskotalijanska’ koalicija koja je bila i uvijek će biti na štetu Hrvatske i Hrvata, no to nije tema ovog osvrta.
Zanimljivo je da je već 1935. doktor Ante Pavelić pozdravljao sa ‘Za dom spremni’ (vidi stranicu 33), pa na znanje Karolini kad bude u prilici da se sjeti sudaca koji sude po političkoj direktivi.
Htio bih naglasiti da su Ustaše, znači i Pavelić, namjeravale ubiti diktatora Aleksandra na temelju svih zločina koje su četnici uz njegov blagoslov učinili, ne samo Hrvatima, no u konačnici izvršitelj atentata bio je hrabri makedonski Bugarin (vidi sliku na stranici 141), što znači da za trojicu Hrvata kojima se sudilo nije bilo dovoljno čvrstih dokaza da bi ih se osudilo kao neposredne počinitelje atentata, pa je sudski proces bio degradacija francuskog sudstva, te stoga ne začuđuje što su se Nijemci nekoliko godina kasnije ‘ušetali’ u Pariz i što danas francuski jezik nema u svijetu više ono značenje kojeg je imao prije sto godina.
Odvjetnik Hrvata bio je uvaženi Georges Desbons po preporuci makedonskih Bugara (vidi stranicu 160), koji je prvo bio pravnik, pa tek onda prijatelj Hrvata, što znači da je ispravno postupio kad je inzistirao na dosljednoj primjeni prava u sudskom procesu protiv Hrvata, a ne na pravdi, jer dok svjetski moćnici tog vremena nisu imali sluha za hrvatsko pitanje, inzistiranje na pravdi bilo bi pogubno za trojicu Hrvata.
Usprkos odličnoj obrani doktora Desbonsa, sudski se proces pretvorio u politički proces i farsu (vidi na primjer stranice 49/50 itd.), tako da je troje Hrvata izbjeglo smrtnu presudu, no ne i robiju (vidi zanimljivu informaciju na dnu stranice 140). Više o tome već sam pisao u osvrtu na knjigu Slom velike Srbije. Ovdje bih želio reći da se odvjetnik Desbons nije slagao s Pribičevićem (vidi u više navrata u knjizi ili pak stranicu 81) glede pristupa obrane tijekom spomenutog sudskog procesa, a ljevičarske političke organizacije su ulagale znatne napore da suđenje iskoriste kao napad na talijanski i mađarski fašizam (vidi stranicu 113), no ‘moralni tvorci’ atentata ostali su u Italiji.
Treba znati da doktoru Desbonsu nije bilo lako ni za vrijeme sudskog procesa, a ni kasnije (vidi na primjer stranicu 145, 154 ili 161) što je bio samo jedan od doprinosa degradacije ugleda Francuske (pobjednice Prvog svjetskog rata) u svijetu.
Na temelju svega što sam pročitao u raznim knjigama moglo bi se reći da je doktor Desbons, koji je naslijedio ljubav prema zemlji i pravdi od svog oca, bio visoko moralna osoba kakve rijetko susrećemo, na primjer, među ustavnim sucima RH. I zbog toga, ne samo da treba imenovati ulicu po njemu, već mu treba izgraditi i spomenik, pa i neku od pravnih institucija u RH nazvati po imenu vrhunskog pravnika i nadasve čovjeka doktora Desbonsa, Francuza. U knjizi je zabilježena izjava jednog francuskog generala o gospodinu Desbonsu: ‘Bio je dosljedan branitelj svih onih, koji su bili mučeni, onih čija prava su se gazila ili koji su trpjeli od diplomatske nepravde’.
Hvala nakladnicima knjige doktora Delića Ante Pavelić, Nepoznata pisma iz talijanskog zatvora 1934. – 1936. koju svakako treba pročitati i uvjeriti se da hrvatska šutnja nije kukavičluk već kultura naroda svjesnog svoje snage koju koristi samo kad je doveden pred zid, tj. kad nema više drugog izbora. I kao što na stranici 252 u Hrvatskom Domobranu piše ‘Sve do nas stoji’ (u prijevodu ‘sudbina Hrvata nije u tuđim, već je u hrvatskim rukama’).
Dr Ivica Tijardović/Foto: press
