Knjiga ‘Rat u ime mira‘, (autor Boštjan Marko Turk, Despot infinitus; 2023. Zagreb) govori o otuđenosti EU-ja od temeljnih dokumenata Unije, od naroda koji u Uniji žive, od kršćanstva, obitelji i svih tradicijonalnih vrijednosti po kojima je Europa bila prepoznata u svijetu i obećana zemlja za siromašne, za obespravljene i za ljude željne boljeg i sigurnijeg života.
S obzirom na to da je Boštjan Turk doktorirao 2001. u Francuskoj na sveučilištu Sorbonne, kao profesor francuskog jezika odlično razumije promjene u EU-ju s francuske perspektive, a ova knjiga potvrđuje tu činjenicu.
Primjera radi, Francuska je 1960. imala 60.000 svećenika i 5.000 psihijatara i psihologa, a danas ima 15.000 svećenika i 70.000 psihijatara i psihologa, dok je 10% stanovništva stalno na tabletama (str. 300).
Knjiga govori i o marksizmu iz kojeg je nastao socijalizam i kasnije komunizam, prema tome o zlu (zlima) koje je iza sebe čovječanstvu ostavilo masovna ubijanja, nevjerojatno nasilje i užase kakvi nisu nikad prije viđeni.
S obziromna to da nije lako razumijeti sve spomenute ‘izme’ korištene za manipulaciju masama, reći ću da je Karl Marx bio rasist koji je mrzio Židove (str. 250, itd.), da je u mladosti Mussolini čuvao medaljon Karl Marxa u džepu, da je Hitler bio vođa nacional socijalizma, a da je komunizam iznjedrio mega zločince poput Mao-a, Staljina, Tita, itd.
Prema tome, među prvih 10 mega ubojica prošlog stoljeća, prema njemačkom Bildu, našao se i ‘kumrovečki sin’ koji se sa svojim zločinima još uvijek slavi u RH (str. 157). Važno je napomenuti da su partizani (‘antifašisti’) ubili više nedužnih civila i zarobljenih vojnika (sigurno nekoliko stotina tisuća) nego NDH vojnika negdje na bojištu (možda nekoliko desetaka tisuća).
Politika koja vlada u Europi, konkretno u Njemačkoj i Francuskoj kaže doktor Turk, oblikovana je prema ideologiji iz 1968., tj. prema kombinaciji marksističkih teza i lažnog liberalizma (str. 16). Sa drugim riječima, ‘večeras su dozvoljeni snovi, sutra je novi dan’; u prijevodu ‘sutra će ovo završiti, a staro se stanje vratiti’ (str. 202).
Ne ulazeći u kompleksan filozofski pristup definiranja spomenutih ‘izama’, definirat ću kratko i jasno spomenute demagogije koje su na kraju postale okrutne diktature najgore u čitavoj povijesti svijeta. Prema tome, marksizam se temeljio na materiji bez Boga, što je dovelo do krvave revolucije (lenjinizam) i nižeg i višeg oblika ‘savršenstva’, tj. socijalizma (zamišljeno društvo bez privatnog vlasništva) i komunizma (zamišljeno društvo u kojem ne postoje razlike među ljudima, a kojem danas teže birokrati EU-ja). Sve spomenute besmislene doktrine (izmi) praktično neostvarive propale su, no zbog velike mogućnosti manipuliranjem masama, kroz čitanje Turkove knjige vidimo da nisu odbačene.
Primjera radi, marksistička borba za prava proletarijata zamijenjena je borbom za prava svakojakih manjina i migranata, za nerealnu zaštitu okoliša (‘budi realan, zahtjevaj nemoguće’), … (str. 17), a sve na štetu većine, tj. Europe i zapadne civilizacije, što vodi do razgradnje institucija bez kojih civilizirano društvo ne može normalno funkcionirati i do uništavanja obitelji i nacija (str. 37), pa Europom vlada svojevrsna komedija apsurda, koja je u svojoj biti tragedija (str. 144).
U knjizi se spominje i Njemačka, tj. njene vođe, a u zadnjih dvadesetak godina njemački utjecaj je bio presudan za sadašnju i buduću neizvjesnost EU-ja. Koliko su veze iz DDR-a sa Sovjetskim Savezom utjecale na tu neizvjesnost može se pročitati u poglavlju ‘Doba Angele Merkel’. Bivši kancelar Schröder moga bi još štošta reći (str. 155). Nakon pada DDR-a otkriveno je blizu 40 milijuna dosjea Stasija od kojih su mnogi bili posvećeni nadzoru Zapadne Njemačke (str. 192).
Ovdje bih iskoristio priliku i rekao da sam bio u Deutsche Demokratische Republik prije pada Berlinskog zida kojega sam vidio i shvatio da je mentalni sklop istočnih različit od zapadnih Nijemaca. Doživio sam je kao zemlju apartheida, gdje su Sovjeti (Rusi) bili apsolutni gospodari. Je li tako i danas, znaju oni koji žive u Njemačkoj. Velika je šteta što utjecajni narodi poput Francuza i Nijemaca nisu imali političke vođe koji bi osigurali budućnost Europi. Francuzi su zakazali prije svega u Francuskoj, a Nijemci na razini Europske Unije.
Primjera radi, nesnalaženje s migrantskom krizom je najbolji dokaz. U Francuskoj sam bio više puta tijekom svog života i vidio kako se Francuska mijenja. Velik broj ministara u sadašnjoj francuskoj vladi ima kriminalni dosje (str. 158), pa mnogi naši ministri još uvijek mogu mirno spavati. Imunitet vlasti u pogledu zakonskih sankcija (str. 159) je potvrda da je u EU-ju mnogo toga trulog i da nam je perspektiva crna, što je bilo za očekivati kad Zapadnom Europom vladaju akteri puča iz 1968. (str. 169). Poslijedica toga jeste ta da je na primjer u Francuskoj 1960. rođeno izvan braka 6% djece, a danas 60%.
A što se tiče Njemačke, pretpostavljam da se kroz tragove novca može identificirati odgovorne za sadašnju i buduću neizvjesnost Europske Unije i Europe u cijelini. Naprosto je nemoguće shvatiti da se dozvolio nekontrolirani ulazak ‘vojske’ migranata bez jasnog identiteta koji šetaju nekontrolirano Europskom Unijom, i navodno da su svi dobrih namjera. Koji kaos su stvorili političari odgovorni za nevolje Europe koje tek slijede! Pored rata u Europi u kojem se Ukrajina bori za EU, tj. i za one članice koje Ukrajini vojno ne pomažu, zar nam je potreban i masovni terorizam?
Kažu ‘jači smo od Zapada jer se ne bojima smrti’ (str. 63). Zar ćemo se odreći naših kršćanskih vrijednosti, skinuti zvona sa crkava, mijenjati pozdrave i našoj djeci davati imena koja neće nikoga vrijeđati? Da se bolje razumije o ćemu doktor Turk govori iskoristit ću podatak sa 100. stranice koji kaže da u nekad izrazito kršćanskoj Francuskoj danas ima svega 5% kršćana. Robert Schuman, arhitekt EU-ja, bio je čvrsto uvjeren da je jedina prihvatljiva politika ona koja se temelji na kršćanstvu (str. 133). Možemo slobodno reći da danas istu sudbinu dijele kršćani i Židovi (str. 81).
U pojedinim područjima Europe, posebice Francuskoj i Belgiji, ne govori se službenim jezikom (str. 99). Zamjena većine s manjinom je već na djelu (str. 98). Umjesto da se manjina integrira u većinu, svojom getoizacijom manjina doprinosi destabiliziranju Europe (str. 102). Zašto se Bruxelles ne okreće istoku Europe kad ima problem s natalitetom (str. 103)?
Koliko je Bruxelleska administracija izgubljena u prostoru i vremenu svjedoči podatak sa stranice 114 koji kaže da kravlje podrigivanje predstavlja značajan doprinos proizvodnji stakleničkih plinova. Isto tako, nedavno sam pogledao jedan video uradak na YouTube-u koji govori da su bademi dobri, ali je bolje ne jesti ih, jer za uzgoj troše puno vode. Ne razumijem birače s pravom glasa koji svjesno ne izlaze na izbore i prepuštaju sudbinu svoje djece ‘poštenim manipulatorima’!
Zanimljiva je rečenica sa 191. stranice koja kaže da su mnogi Francuzi prije samog početka Drugog svjetskog rata vjerovali da ih Nijemci mogu zaštititi od komunističke napasti s istoka, pa nije čudno što je tada Francuska ‘šaptom pala’.
U knjizi se spominje i poznati psiho-analitičar Sigmund Freud o kojem nedovoljno znam, uglavnom iz dokumentarnih filmova i knjiga psihoanalize drugih autora, ali razumijem cijenu njegovog sata seanse (str. 260), no zato sam čitao Markiz de Sade-a. Doktor Turk je vrlo kritičan prema Freudu i u knjizi je to dobro argumentirano s obzirom da je fokus Europe, pa i svijeta, na patološkoj seksualnoj opsjednutosti (str. 274), pa ne treba se čuditi ako za Freuda kaže da je polunormalan (str. 272). S obzirom da nisam kompetentan za proces približavanja čovjeka gušteru (vidi film Enemy Mine iz 1985.) ovaj dio ću preskočiti.
Također se u knjizi na razuman način kritizira Jean-Paul Sartre, svjetionik marksističke ideologije u 20. stoljeću (str. 276), koji je shvatio moć medija (str. 290) i bio pokrovitelj moderne ljevice (str. 278) koja je 1968. proizvela ‘revoluciju’. Zanimljivo je da, dok su te godine građani Francuske htjeli neograničenu slobodu u ponašanju, Hrvati su samo htjeli ograničenu nezavisnost. Sartre je svojim manipulacijama postigao utjelovljenje kolektivne krivnje u bijelom čovjeku (str. 294).
Prije tri godine je u Francuskoj ljevica predložila zakon koji dopušta prekid trudnoće do kraja 9. mjeseca (str. 316). Inače antisemit Karl Marx bio je Sartreov idol (str. 281). U prijevodu, glede Sartrea, Bog je mrtav, dobili smo slobodu i radimo što želimo (str. 283). Dobro došli u Francusku i pozdrav islamu!
Neke informacije o ‘Zelenima’ i ostalima mogu se pročitati na primjer na stranicama 307 – 310.
I da zaključim, knjiga ‘Rat u ime mira’ ne govori o djeci, već o projektima kakve želite (str. 316). U takvoj ‘probuđenoj’ Europi koja crpi inspiraciju iz marksizma (str. 328), nestati će identitet pojedinca, posebnosti, nacije i stvorit će se uvjeti za ‘konačno rješenje’ na čijem će čelu biti Planetarna vlada (str. 317).
Na temelju životnog iskustva mogu reći da sam većinu života proveo radeći u multikulturalnoj sredini i da nikad nisam imao problema s rasom, vjerom i kulturom. I to iz osnovnog razloga jer su bili postavljeni jasni kriteriji i onaj tko dolazi mora prihvatiti te kriterije. Ti kriteriji su: kvalificiranost i sposobnost za rad, poštivanje i uvažavanje sredine u koju se dolazi, poštivanje hijerarhije i društva u cijelosti i želja da se samo velikim trudom i zalaganjem napreduje. Glede Europe (‘Šmentane muhe’) svi su ti kriteriji izostavljeni, a tko pročita ovu odličnu knjigu doktora Turka može se u to i uvjeriti.
Dr Ivica Tijardović/arhiv
