Istaknuti je majstor restauratorskih radova na sakralnim objektima u Neretvanskom kraju i Dalmaciji. Autor je i izvođač nekoliko javnih skulptura u bronci, od kojih se svakako izdvaja „Spomenik kralja Tomislava“ u Tomislavgradu, kip „Stepinac“, „Oltar pomirenja u Kreševu“, „Spomenik Hrvatska na križu“. Za dosadašnji rad dobitnik je mnogih priznanja, nagrada i zahvalnica. Proglašen je Vitezom reda očuvanja hrvatske baštine kraljice Katarine. 
Dobar dio života proveo je na Ilidži, u Sarajevu. Njegova obitelj doživjela je veliku tragediju u ratu o čemu nerado pričao. Živio je i u Zagrebu, a posljednje godine života proveo je u obiteljskoj kući u Dubokoj, nedaleko Neuma.
Pročitajte intervju koji je Vinko Bagarić dao Ljubi Đikić 12. travnja 2012.
Rat Vas je zatekao na Ilidži, u Sarajevu. Kako i kada ste otišli iz Sarajeva?
Jako bolna tema, bolno pitanje. To su događaji koje bih najradije zaboravio, ali ne mogu jer moram živjeti s tim. Zna se da mi je obitelj prepolovljena, izgubio sam najdraže ljude u životu u jednom danu, oca i mlađeg brata. Iz Sarajeva sam jedva izvukao živu glavu, tri puta su me pokušali likvidirati…
Ne bih se prisjećao toga nego bih dao jednu poruku svim čitateljima: čuvajmo slobodu koju smo stekli i okrenimo se boljoj budućnosti.
Vi ste autor skulpture kralja Tomislava u Tomislavgradu. Koliko je ono što ste željeli uistinu ostvareno na tom spomeniku? Mnogi, naime, imaju primjedbu kako je glava kralja Tomislava „ispala” mala u odnosu na ostali dio?
Skulptura kralja Tomislava nije samo spomenik kralju Tomislavu. To je spomenik svim poginulim hrvatskim braniteljima Herceg-Bosne. Tu kralj Tomislav, prikazan kao vladar, prvi hrvatski kralj, okrunjen na Duvnjanskom polju, šalje poruku mira mačem zabijenim u zemlju, a držanjem iskazuje počast svome narodu.
Jeste li i koliko još spomenika uradili u BiH i Hrvatskoj?
Radio sam još spomenik u Kongori, oltar Pomirenja u Kreševu, gdje su me proglasili vitezom reda Očuvanja hrvatske kulturne baštine kraljice Katarine. Bilo je u planu još toga u BiH, ali nažalost, zbog situacije kakva je u BiH, nije došlo do realizacije. U Hrvatskoj sam uglavnom radio na restauriranju sakralnih objekata, a od spomenika sam uradio kip blaženog Alojzija Stepinca koji je postavljen i posvećen u Lepoglavi u kapelici gdje je Stepinac bio uznik.
Od kada živite u Hrvatskoj i kakvi su Vam uvjeti rada? Koliko Hrvatska drži do svojih umjetnika kipara-slikara?
U Hrvatskoj sam od 1993. godine. Smatraju me jednim od jačih umjetnika iako bih ja rekao da je sve to mala bara puna krokodila.
Može li se u Hrvatskoj živjeti, i kako, od likovnog stvaralaštva?
Može, i svakom bih preporučio, ako ima dara, da se bavi umjetnošću jer je to jedini način da budemo stvaralačka država.
Ima te li nekog likovnog umjetnika koji Vam je uzor, čija djela posebno cijenite?
Cijenim Ivana Meštrovića, koji je zbog svog stvaralaštva trebao napustiti svoju državu zbog režimske politike i otići u Ameriku da bi se dokazao. Očito i mene isto čeka.
Čime ste trenutačno zaokupljeni, nekim većim umjetničkim projektom ili…?
Trenutačno spremam izložbu svojih slika i skulptura u hotelu Palace u Zagrebu koja će poslije biti preseljena u New York.
Osim što ste rođeni na Duvanjskom polju, kakve su sadašnje Vaše veze s rodnim krajem?
Moje veze s mojim rodnim krajem vrlo su emotivne. Želja mi je da obnovim staro selo Bukovica, a posebno svoju rodnu kuću, kuću svoga djeda i ognjište. Inače koristim svaku priliku da se popnem na Vran-planinu i uživam u pogledu na Duvanjsko polje. Iskreno rečeno, to je jedina stvar koja mi daje snagu i inspiraciju za život i moja djela.
Znamo da ste uradili četiri odljevka u bronci ovoga spomenika kralju Tomislavu. Što s njima?
Jedan odljevak je već zauzeo istaknuto mjesto u umjetničkoj kolekciji gospodina Marijana Šarića, vlasnika Europa Tradea. Jedan odljevak ću zadržati za sebe. On će ostati u obitelji , a ostala dva: što s njima? Mislim da bi jedan svakako trebao završiti u muzeju tomislavgradske bazilike, a drugi u Splitu, ili negdje drugdje.
Razgovarala: Ljuba Đikić
(Pokop Vinka Bagarića obavit će se 11. siječnja, 2015. u 14 sati na Bagarića groblju u Bukovici)
