Jure je osebujan bojovnik, bolje rečeno bivši bojovnik, kojega sam upoznao dok smo u Kazanu ispijali pokoju rundu i nadmetali se tko će koga uvjerit u vlastitu priču. Njegove su svakako bile dobre, možda ponekada malo uglanjcane da se svide i ženskom dijelu našeg društva, al’ to je dio literarne slobode i posljedica odmaka od stvarnih događaja koji su se dogodili devedesetih godina.
Moj prijatelj Marko je živi svjedok da ja ne izmišljam puno, a ako on bude trvrdio da nešto nije baš ovako, onda mu to odbijte na činjenicu da je on više gledao najnovije slike na internetu nego što je slušao Juru dok je pričao kako je jednom prigodom pomogao nekim Bosancima i njihovom usponu u karijeri heroja bez vojske.
Sigurno se pitate tko je Jure? Jure je skoro pa legenda izvornog pričanja o ratnim dogodovštinama koje čovjeka navode na pucanje trbuha od smijeha, a kažu da je bio i legenda ratovanja. On više voli pričati o svojim sporednoratnim podvizima nego se hvaliti brojem uništenih tenkova. To područje očito on prepušta onima koji su bili u podrumu dok je on ratovao.
Njegova iskustva su počela davno po njemačkim, talijanskim i kazahstanskim prostranstvima kamo ga je, kao pravog Imoćanina, odveo život, u Imotskom se to kaže ćaća. Kad je izbio rat Jure je pomislio da bi bio dobro promijeniti bauštelu pa se kao dragovoljac prijavio da i on pridonese slobodi. Nagon za slobodom ga je naveo da se svaki put oslobađa i slobodno krstari prostranstvima neslobodne Hrvatske kao čovjek, bojovnik i Imoćanin koji se sa sigurnog zapada vratio na nesigurni Balkan da bi kao dragovoljac branio i oslobađao Hrvatsku od jugoarmade i četničkih
pišonja.
Jure je svašta doživio kao pripadnik bojne na Kupresu, a ti događaji su skoro ostali zasjenjeni njegovim doprinosom i pomoći koju je u vrijeme najtežih sati za čitavu Bosnu i Hercegovinu pružao sukladno starim i poznatim predrasudama o Imoćanima i Kikašima.
U ta vremena je jugoarmada, ujedinjena s četnicima i Srbima svih profila, navalila na more, a na tom putu im se ispriječio Kupres, simbol borbe hrvatske vojske protiv partizana i četnika. Kako bijaše nekad prije tako je bilo i tih devedesetih godina.
Nekad se na Kupresu borila Crna legija pod zapovjedništvom Bobana, a devedesetih su se uz pjesmu, strah, poraze i pobjede lokalni heroji, Vukovarci i ekipe iz svih krajeva borile i izborile da Hrvatska ne bude presječena po sredini trbuha. Među tim poznatim i nepoznatim bojovnicima se našao i Jure, ne Francetić, nego Imoćanin, dragovoljac s bauštela čitavoga svijeta, zavodnik svega što je žensko, a nije peder.
Jure je tih znakovitih dana bio poludio od dosade. Jugočetnici su očito tražili drugu zanimaciju pa je valjalo maknut se iz Tomislavgrada i vojnih birtija na neko ugodnije mjesto, nekamo di nema opasnosti od kakvog zalutalog metka, granate ili nekog vojnika u najnovijomj maskirnoj odori iz minhenske budtige, heroja bez postrojbe, ali zato dosadnoga pripovjedača o načinima i strategijama kako se četnike i jugovojsku može lako pobijediti.
Izbor je pao na Posušje, ali problem je bio u zapovjedniku zbornog područja koji je izdao nerazumnu naredbu da niti jedan vojnik ne smije napustiti granice općine. Iako je bilo škakljivo Jure se nije dao obezglaviti. Imao je samo dvije solucije: il ostat u Tomislavgradu slušat lokalne priče o borbama u kojima naratori nisu sudjelovali ili pokušat šarmom i neprimjetnim pritiskom uvjeriti zapovjednika da mu da koju propusnicu. Nismo nikada saznali kako je to Juri uspjelo, no činjenice iz njegove priče govore da je uz propusnice Jure dobio i skoro novoga golfa kojeg je duvanjska Minhenska bojna poslala kao otkupninu za nesudjelovanje u ratu.
Put ga je krivudavo i brzo odveo do Posušja. Na livoj strani, odmah iza zavoja je bio kafić čijeg imena se nitko više ne sjeća, al se svi, koji su tamo navraćali i o tim danima pričali, sjećaju plave svjetleće ploče i konobarice zamanih bokova, za koju nitko nije mogao sa sigurnošću reći je li naša il njihova.
No Juri nije bilo do konobarice nego do hladne pive i mira na proputovanju kroz Posušje do Imotskog u kojem ga je čekao pajdaš Piple, prekaljeni dragovoljac, al nešto snalažljiviji Imoćanin koji je završio u vojnoj policiji.
Čim je stigao s vrata je naručio jednu čašicu i pivo. Sjeo je na stolac dovezen iz nekog njemačkog bara, neprikladan da pridrži umorne vojničke udove.
Dok je promatrao kako se konobarica vijuga između stolova, skoro rušeći stolce, ispod oka je primjetio da mu se približavaju dva lika. Obučeni u kožne jakne i traperice, jedan crn ko vrag, a drugi problijedio ko hercegovački sir, približili su se Juri.
Nije ih poznavao pa je pomislio da su valjda procijenili da je on neki važan bojovnik jer je bio standardno modno obučen: maskirna odora, za pojasom samokres, beretka strpana u džep, al s grbom koji je virio da se vidi čiji je i poludugom opranom kosom da nebi slučajno koja Hercegovka pomislila da se radi o neurednom vojniku.
Bilo je u to vrijeme kad je iza svakog ćoška bio neki vojnik, a priča se da je Posušje bilo i prepuno hrabrih Bosanaca koji su bili uvjereni da ovo nije njihov rat i da se radi o tipičnom sukobu balkanskih plemena, a Bosanci ne spadaju u tu kategoriju.
Jure je u stilu vestern heroja čekao da mu konobarica gurne čašu viskija dok čeka na vjerojatno dosadne parazite koji ga žele uvuć u neku priču.
Tipovi su se približili lagano, onaj crni je otvorio usta i izustio kratko i ustrašeno:
“Izvinite, možemo li Vas nešto upitati”?
“Pitaj, al kratko”, dobacio je Jure ispod brka i ne okrećući se dok ih je krajičkom oka promatrao, a desna ruka se lagano spuštala prema bokovima.
“Bi li ti nas prebacio do Imotskog za deset hiljada maraka”, promrmljao je crni, a onaj sirasti je samo stajao i klimao glavom.
Kad je riječ marka prodrla do Jurinog mozga oči su me se zacaklile, ruka se opustila, a glava se okrenula kao što se okreće zaljubljeni muškarac kad spazi ljepoticu kako mašući guzicom prolazi pored njega.
Iako je Jure proboravio kao civil u Njemačkoj, Rusiji, Italiji i Kazahstanu, iako je prošao sva bojišta i nagledao se svega i svačega, ipak iz njegove krvi niti rat nije uspio izbaciti iskonski osjećaj za razlikovanje riječi “marka” i “pajdo jesi li za piće”. Krv je šiknula u lice, noge su se napele, ruke opustile, a usne su samo izgovorile:
“Bogara ti, šta čekamo”?
Piće su platili Bosanci, ostavili su napojnicu bokatoj konobarici i zajedno s Jurom se brže bolje strpali u dijsaporskog golfa koji je igrao ulogu ratnog dragovoljca u prijevozu hrvatskih bojovnika i nepoznatih Bosanaca.
Oba su sjela otraga, što Juru nije previše uzbuđivalo, dva Bosanca nisu problem za jednog Imoćanina, mislio je dok je vještinom švercera preuzimao smotuljak koji su ova dvojica izvadila ispod jakete. Jedan mali dodir rukom mu je odao da se radi o izlizanim papirima koji su prošli mnoge švercerske ruke da bi završili u jedinoj pravoj ruci koja ih je zaslužila.
Nije bilo vremena za bilo kakvo dogovaranje, približavala se mračna i duga noć, a ljudi su morali do Imotskog. Vjerojatno su se išli prijavit kao dragovoljci pa im marke ne trebaju jer u vojsci je sve bilo osigurano.
Taman što su izišli iz Posušja jedan od Jurinih suputnika je zavikao:
“Stani, daj stani malo”.
Jure je pomislio da se nešto dogodilo, da čovjek ima problem s njegovom vojničkom vožnjom, al srećom ništa od toga nije bio slučaj. Stao je uz cestu, a onaj sirasti je izišao iz golfa. Dok se Jure okrenuo sirasti Bosanac je ispod obližnjeg grma izveo neku ženu.
Aha, pomislo je Jure, ima vas još dragovoljaca.
Sirasti je Juri objasnio da mu je to žena, da je crni njegov veliki prijatelj i da on nije dragovoljac nego Bosanac, al da se nada da će ih za duplo više maraka ipak odvest preko granice.
“A bogara ti, nema ti ovdi granice. Sve ti je ovo Hrvatska. Naša vojska, naši ljudi, ko što ste i vi”
“Da u pravu si”, odmah je dodao crni. “Ja sam porijeklom iz Mostara, sad sam u Sarajevu na posebnoj dužnosti”.
“Vidim ja ljudi da ste vi pravi”, dodao je Jure i nastavio. “Znate šta ja ću vas odvest do Šestanovca, dalje ne mogu jer moram u Imotski, a pare mi ne tribaju jer vidim da ste sirotinja, a ja sam se nagledo sirotinje u životu i znam kako je to kad se nema”
“Ma kakvi, ne dolazi u obzir, navalio je sirati, al je crni odmah prihvatio ponudu da uzme marke natrag. Imao je samo jedan uvjet, da Jure zadrži barem hiljadarku za benzin.
Taj prijedlog se Juri učinio jako poštenim i prihvatljivim pa je odvadio i vratio Bosancu pare. Dok ih je vraćao njegova krv je postajala malo vrela, a malo hladna, mozak je skakao po osjećajima kao što gubitnik skače kad izgubi utakmicu, al opasnost od novca u vlastitoj jakni je bila prevelika da bi se Jure, stari lisac, upustio u takve poslove. Hiljadarka je taman bila dosta da ne ugrozi Jurin ugled među Imoćanima s koje god strane da ga se bude ocjenjivalo.
Nije prošlo ni pet minuta, a na cesti su se pojavili ježevi. Ne, oni mali, nego oni veliki hercegovački koji su bili postavljeni na svakih par stotina metara da bi pokazivali da se i hercegovina južno od Tomislavgrada i zapadno od Mostara nalazila u ratnom stanju. Opasnost od nalijetanja na ježeve je bila ogromna jer su bili napravljeni od velikih količina betona i željeza. Ni kod ove vrste građevine Hercegovci i Imoćani nisu štedjeli.
Jure je to znao, a i poznavao je momke koji su uglavnom sjedili ispod nadstrešnice i čekali da naleti nekakav vojnik kojega mogu pitati za stanje na bojišnici da bi to mogli uvečer pričat po lokalnim gostionicima.
Bosanci i Bosanka su se sklupčali od straha, a Jure je otvorio prozor, pozdravio očito poznatog prijatelja, nekog Matu. Kad je vojnik vido da na prvom sjedalu sjedi nepoznata žena samo se osmijehnuo, mahnuo rukom i propustio golfa da vozi dalje.
Na sljedećem punktu je bila opet ista priča, ježevi i pokušaj Bosanaca da Juru omilostive dodatnim hiljadarkama. No Jure je uporno ponavljao da ga ne sramote i svako malo sređivao ježeve i stražare.
Na Šestanovcu je stražu vodio njegov stari drug Piple, ljudina od čovika, pravi dragovoljac i zajebant. Bio je pomalenog rasta i podugačka jezika, uvijek spreman na šalu, ali neumoljiv kad se radilo o nacionalnim interesima.
Srećom za Jurin humanitarni podvig Bosanci to nisu znali. Jure im je pričao da je Šestanovac zadnja utvrda prije Makarske rivijere na kojoj ih očekuje pun lonac i siguran život u uvjerenju da je ovo nečiji tuđi rat. Tamo će ih dočekat ljudi iz Ureda za izbjeglice, ako budu imali sreće moći će se i okupati, samo trebaju reć da su odgajatelji djece koja su upravo na odmoru.
Pričao im je o svom frendu koji je glavni na tom punktu i da njegovi ježevi nisu tako veliki kao hercegovački, al da Pipli nitko ne može promaći. Bosanci su se uplašili i zamolili Juru da on promijeni odluku u pogledu maraka, al bez uspjeha.
Tu noć je Jure odlučio biti fratar, a ne trgovac. Humanizam u sred rata je jako rijetka pojava pa se Jure Bosancima pričinjao kao neka vrsta herojskog mirotvorca, intelektualca, dokaza da nisu svi vojnici luđaci koji se bore s puškom u ruci nego da ima i onih koji ne vole rat, kao što ga nisu voljeli ni sirasti i njegova žena.
Vjerovali su da ih nitko više ne može zaustaviti na putu prema Švedskoj uz mali, ali zasluženi odmor na obali.
Oni i Jure su bili kao kost i meso, srasli u nevoljama ratne noći i skučenosti gastarbajterskog golfa. Jure motiviran osjećajem za malog čovjeka iz Bosne, oni motivirani spoznajom da treba bježati s ludog Balkana.
Došao je i taj Šestanovac.
Kad su stali kod ježeva Jure je otvorio prozor i upitao maloga s puškom na spremno je li Piple tu.
Mali je poskoknuo i upitao tko treba zapovjednika.
“Jure s Kupresa”, dobacio je Jure i već čuo glas svoga starog jarana.
“Ajde ne seri nego izlazi iz tog pubertetskog mercedesa i dođi na piće. Imam i pečenice i sira”
Jure je rekao Bosancima da pričekaju, prošao ježeve i parkirao auto u najmračnijem dijelu.
Bosanci su dugo čekali u golfu. Skučeni su imali dojam da prolazi sve što su sanjali. Naletili su na nekog teškog ustašu koji će ih izdat i zatvorit, oduzet im marke i tko zna u kojoj jami će završti. Onaj crni je bio mirniji, al onaj sirasti se skoro usro od straha. Jure nikada nije utvrdio što su točno mislili, al je nakon boravka kod Piple izišao veseo i sjeo u golf.
“E, ljudi moji, evo nas sad na drugoj strani. Odavde pa do Makarske je dug put, al ja ne mogu dalje jer tamo doli vam ne mogu ništa pomoć. Ovdi s live strane ceste vam je jedna gastarbajterska kuća. Otraga su vrata obično otvorena, a ima i garaža pa možete tu malo odmorit ako vam se da”
“Hvala ljudino”, veli onaj sirasti, a crni navalio na Juru opet mu nudeć materijalni izazov koji je bio kao nečastivi koji svetca zavodi na grijeh. No Jure je, nakon boravka kod Piple, bio još sigurniji da je veliki humanist koji ne voli rat.
Bosanci su ostali, a Jure se vratio natrag do Šestanovca. U prolazu je vidio da Piple nije više u baraci i produžio je do Imotskog.
Njegov humanitarni zadatak je bio završen.
Nekoliko dana kasnije je Jure poslom bio u Hercegovini. Trebalo je mladoj mobiliziranoj vojsci pokazati neke vježbe.
Kad je ušao u športsku dvoranu primjetio je i prijatelja Piplu sa svojom ekipom na drugoj strani, tamo gdje se prijavljuju oni koje su pronašli kao dragovoljce u podrumima.
Pored Piple je bilo njih nekoliko, a jedan od njih je otraga izgledao kao onaj sirasti iz Bosne.
Piple nije niakda nikome rekao ni riječi o načinu kako je dolazio do velikih uspjeha u mobilizaciji i do načina da preko svojih veza za prijatelje nabavi ono što nije mogo ni general Permak. Kolika je to muka bila za čovjeka duga jezika možete si zamisliti, al dogovor je dogovor.
Jure je bio zadovoljan da je ispunio svoj humanitarni i domoljubni zadatak, a posebno ga je radovalo da ipak nije bio tako budalast kao što bi neki mogli pomislit.
To uvjerenje ge ja držalo sve dok ovih dana nije u novinama pročitao da jedan visokohvaljeni časnik i političar predstavlja svoju knjigu naslova: “Kako sam ubijao tenkove”.
Jure je otišao na predstavljanje i poslušao herojske priče iz usta samoga autora i njegovih drugova. Autor je bio sirast, a predstavljač je bio neki garavi Bosanac. Nahvalili su jedan drugoga da je bilo postidno biti obični dragovoljac koji je napustio bauštelu da bi došao voditi rat koji nije bio njegov.
Nakon predstvljanja Jure je požurio do stola gdje je autor potpisivao uzvanicima knjige. Uzeo je jednu knjigu u kojoj je bilo puno priča o hrabrosti autora.
Autor ga je pogledao i upitao: “Za koga je knjiga”?
“Za Juru s bauštele”.
“Ej, ljudino, poznajemo li se nas dvojica odnekud”?
“Ma kakvi”, reče Jure, izvadi iz džepa hiljadarku i stavi mu je na stol.
“To je previše”, reče mu sirasti autor.
“Ne nije”, odvrati mu Jure. “Ostatak je za benzin do Makarske”.
Autor: Vinko Vukadin
Phoro: Maxportal
Napomena: Likovi izmišljeni, nešto uljepšani, ne odgovaraju stvarnim osobama i događajima. Ako se netko prepozna to je samo znak da sam pogodio temu i sadržaj.
