Priče ispod šatora: Kako je Jure K. iz Imotskog umalo pojeo grah?

Već nekoliko dana u mojoj tipkovnici čeka sklupčana još jedna priča ispod šatora. Od pretprošlog utorka se priča ušuljala u tipkovnicu i taman prije nego sam pritisnuo prvo slovo “P” nazvali su me iz odjela za posebna informiranja i javili mi da se događa onaj značajni preokret na prvoj crti bojišnice i da će doći do javnog smaknuća klozeta.

Budući je i u tu priču upetljan naš prijatelj Jure, a sama tematika je bila žurna, kao što uostalom i sami možete pretpostaviti, ja sam se prošli tjedan ipak odlučio objaviti onu priču o Mati Frediću, ubojici klozeta.

Zbog toga se ispričavam svim ljubiteljima ljepših tema od borbenih i nadam se da me Jure, Marko i Grizli ne će izostavit sa sljedećeg raspredanja u Kazanu ili Akademiji jer sam malo zakasnio s pričom o umalo pojedenom grahu i posljedicama višemjesečnog  šatorovanja. Možda poneko zrno graha u ovoj čorbi nisam strpao u lonac, možda je neko malo zelenije, al’ morate uzet u obzir da je ipak prošlo dva tjedna otkako mi priču ispričaše njezini akteri.

No, da vas više ne podgrijavam u nepodmazanom loncu, poslušajte ovu jednostavnu priču koja pokazuje da naši prijatelji pod šatorom i od sitnica znaju napravit pravu stvar bez obzira na Mirtače ili Fredića.

Od samog početka okupljanja pod šatorom ekipi bojovnika ne prestaju stizati izjave i dokazi potpore sa svih strana. Šatorska priča podsjeća pomalo na slavne dane devedesetih, kad su svi žurili i pokušavali pomoći hrvatskim bojnicima i bojnicama. Sigurno se sjećate svih onih udruga žena koje su plele džempere, iz dijaspore su stizale nove i stare kutije s lijekovima, velike i male čizme i hrane u izobilju. Bilo je tu za svakoga ponešto: vojsku, za vojničke konje i mačke i za civile.

Bilo je to vrijeme kad je domovinska i iseljene Hrvatska, civilna i vojna, ženska i muška bila jedinstvena u pomaganju. Neki su to zaboravili, al za sudionike tog slavnog vremena taj zaborav nije toliko značajan da se odmah nakon okupljanja pod šatorom ne bi pojavili isti osjećaji.

Hrvatski narod je odmah po otvaranju šatora osjetio da bojovnicima treba ne samo duhovna i tekstualna potpora pa su stolovi bili pretrpani hranom, pićem, strojevima za pripravu kave i čaja, pokrivačima. šator je bio pretijesan za sve koji su željeli izraziti potporu ili se jednostavno malo podružiti s prijateljima. Iz svih krajeva stizali su i stižu sudionici rata, mladi, stari, cure i momci, civili i nekadašnji vojnici. Svi oni žele pokazati da stoje iza invalidskih kolica i vitezova, svatko kako i koliko može.

U takvoj navali naroda uvijek se nađe ljudi koji su posebno marljivi, posebno dragi i posebno požrtvovni. Takvi dolaze skoro svaki dan i donesu ponešto, iako, u najvećem broju slučajeva, ni sami nemaju previše. Razlozi njihovog svakodnevnog dolaska su različiti; osobne tragedije iz rata, izgubljeni prijatelji, humanizam, prijateljstvo itd.

Ekipa pod šatorom se rijetko mijenja. Skoro uvijek je tu i Jure, poznat kao stari iskusni lisac i imotski bojovnik koji nije bježao ni onda kad bi JNA upalila petu brzinu na svojim tenkovima ili ubacila dodatno punjenje u minobacače. Njegova prisutnost pod šatorom je izvor dobrog raspoloženja i svakako jedan od razloga zašto pod šatorom nisu samo muški. No to već znate pa ne ću ponavljat.

Iako Jure stalno tvrdi da je k’o kamen imotski, krut, nepodmitljiv, neuništiv i sve ono što krasi legendarne sudionike rata iz provjerenih izvora sam saznao da je on, što no bi rekli u Imotskom “duša od čovika”, čovik koji zna osim šale i što je to suosjećaj i briga.

Jure ima dakle svojih tankih strana koje ne poznaju svi, al poznaje Marko. Jedna od njih ljubav prema kuhanom grahu s pravim domaćim rebrima. Neki sudionici Jurinih podviga tvrde da je on u borbi znao zaći iza neprijateljskih redova da bi jugo vojnicima i četnicima oteo lonac s grahom. Ponekada nakon tih pohoda jugo vojnik nije više nikada u životu osjetio glad za grahom, al to mi se ipak čini malo pretjeranim. Zamislite ljubav prema grahu koja čovjeka navede da ide u borbu da bi sebi i ekipi priskrbio pravi lonac. Meni se to čini malo pretjerano, al tko će ti ga znat, možda stvarno u svakom grahu ima i malo rebara.

Boraveći pod šatorom Jure je upoznao mnoge vrste hrane, ali se nije vele okoristio, ako izuzmemo poneki burek, koji nije njegova dimenzija.

No jednoga dana se dogodilo ono što ni Jure nije sanjao. Slučajno se za istim stolom našao s jednom gospođom, koja je upravo za šatoraše, (koji dobar izraz), donijela pite, kolače i domaćeg kruha. Gospođa, Marija joj ime, je najprije kod bojovnice ostavila svoje tepsije, pladnjeve i kruh, a Jure je upravo bio u onom ćošku gdje se sve zapisuje.

Kao da je pustio korijenje iz nepoznatog razloga, poluokrenut, kaubojski, spreman na kakvu novu šalu, pogledao je gospođu dok je odlagala tepsiju i pričala s kolegicom iza šanka.

Ne možemo nijekati da mu je se gospođa svidjela pa je odmah dobacio da bi bil dobro da malo sjedne i popije s njim i Markom kavu. Marija ih je poznavala i pozdravljala svaki put kad bi došla, al da ju baš zovu na piće, bilo joj je malo neugodno, no tko zna Juru i Marka siguran je da niti časna sestra u poodmaklim godinama ne bi odbila poziv na piće ove dvojice bojovnika, tim više što jedan gura drugoga pa u tandemu djeluju k’o Ferarijev motor u golfu. Marko je čuo da ga se spominje, okrenuo se, snimio situaciju okom iskusnog zapovjednika i odmah nabacio nepotrebnu šalu na račun prijatelja.

No očito su Mariji bili simpatični, ona je imala vremena, nije joj se nikamo žurilo, a bila je malo i umorna pa su sjeli da popiju vruću kavu i probace koju.

Marko je pogurao kolica do stola, Jure je ko pravi gospodin Mariji donio stolac koji nije potrgan i onda sjeo na onaj uredski koji je taman toliko skršen da može izdržat vitkoga muškarca, ali bi na moju težinu crknuo k’o što crkne stolac pod Šukerom. U ženskom društvu i bojovnici se raspekmeze, počnu otkrivat svoje tajne koje inače ne bi nikada otkrili i razvežu ko da posjetitelj nema drugog posla osim slušanja njihovih šala. Počeli su od ratišta, to je bojovnicima neka vrsta ulaska u svaku priču, pričali su gdje su bili, bolje rečeno Jure je pričao, a Marko nabacivao.

Teško je utvrditi koji su razlozi bili odlučujući da je priča prešla na obitelj, dom, hranu i takve sitnice, ali je sigurno da je Jure u jednom trenutku rekao da mu se ova hrana pod šatorom ne sviđa. Dok je pričao o ratištu i svojim stvarnim ili izmišljenim podvizima Marija ga je slušala kao što mlada cura sluša momka dok objašnjava kako zavojima vozi Opel mantu.

No kad je spomenuo da mu se hrana ne sviđa ona je ostala k’o zaleđena, pogođena bodljom sumnje je li ona uopće u pravom društvu. Nije joj bilo jasno zašto njemu ovako dobra hrana nije dovoljno dobra. Jure joj je bio od početka simpatičan, primjećivala ga je svaki put dok se smije, gura druge bojovnike u kolicima i svakome nabaci kakvu šalu, al očito je se prevarila. Možda je on šarlatan koji se pravi važan, sirotinjsko dijete kojem ni bečke šnicle nisu dovoljno dobre. neki umišljeni kompleksaš? Uf, kako je se samo mogla prevariti i krivo ga procijeniti? A činio joj se baš pravim čovikom, ljudinom, simpatičnim tipom.

Jurin ugled u ženskim očima se počeo topiti kao što se topi dječja čokolada na igralištu. Taman kad je Jure skoro izgubio svoj ugled i od simpatičnog Imoćanina skoro postao umišljeni urbani kicoš u pomoć je stigao prijatlje Marko, svjestan opasnog razvoja situacije i mogućih nepopravljivih posljedica ovog nesporazuma.

“Ma pusti ti Marija Juru, on ti je pravi Imoćanin, iako je odrastao u Njemačkoj. On ne priznaje nikakve karafeke, nikakve odreske i bečku kuhinju. Jure priznaje samo pravi domaći grah s rebrima od domaćeg krmeta, sušenima na bukovininom dimu”.

Nevičan tumačenju govora tijela, Jure se uplašio, malo se zacrvenio, kosa mu je pala na oči, ali je hrabro kao nekada na jugo vojsku, čekao na Marijinu reakciju. Nagnuo se malo natrag u čekajući što će Markova primjedba načiniti. Nadao je se da će njegov ugled u Marijinim očima ostati nesrozan. Što ako je Marija nekakva gradska dama koja ne može smislit tipa koji voli grah s rebrima? Njegovim mozgom su letjele slike katastrofe gore od nekog tsunamija i opasnije od potresa. Smogao je snage i hrabrošću kojoj mladi HOS-ovac diže pogled dok suša naredbu pogledao je Mariju i ostao ushićen. Učinilo mu se da je Marijino lice zadobilo potpuno novi odraz.

“Znala sam ja da ste vi pravi momci”, ispalila je Marija ko iz nove serije hrvatskog samokresa, sigurno i bez zastajkivanja. Opustila se i zauzela pozu koju zauzimaju domaćice kad su sigurne da im je neko jelo uspjelo bolje nego Oliveru iz TV serije za vrhunske kuhare.

“Ne bi se tila falit”, počela je samokuđenjem i katoličkom skromnošću samouvjerene domaćice, “al moj grah s rebrima je najbolji”.

“Aj graha ti, ne fali se priviše”, ubacio je odmah Jure. “Prava krmska rebra i dobar grah, koga ti to pališ?”

“Da, baš domaća iz Like, dobivam ih od prijatelja svake jeseni, a ostalo je još dosta jer ove godine je bilo malo više nego inače”, nastavila je Marija tonom kojim se malu djecu poučava kako se zabija čavao u dasku.

Dok je ona govorila Jure je osjetio miris graha i rebara. Kao što lisica osjeti miris kokoši u seljačkom kokošinjcu tako je i on slijedio pokretima tijela taj imaginarni miris koji je nastajao Marijinom pričom. Nos mu se raširio, sjetio se dana i noći na terenu po Kupresu, Tomislavgradu i po vrletima oko Knina. Sjetio se mirisa iz neprijateljskog lonca koji ga je uznemiravao dok bi se približavao jugo položajima u vrijeme večere ili ručka kad bi jugo vojnike omamila glad i kad bi zaboravili da su na tuđoj zemlji i jedu srpski pasulj. Sve to se odjednom stvorilo ispred njega dok je Marija pričala Marku što ona sve stavi u grah da bude onaj pravi.

Nije više izdržao to mučenje koje je bilo usporedivo s mučenjem psa nekom velikom kobasicom visoko na vješalici. “Pa šta nam onda donosiš odreske i kolače, ako Boga znaš”, izbacio je ko iz podmazane strojnice. Bio je ljut i izvan sebe da Marija do dana današnjeg nije primijetila da bi njemu bilo draže pojest tanjur graha s rebrima nego li pet najboljih bečkih odrezaka. A ljudi moje žene, mislio je, ona nama odreske, a sama jede grah.

“Pa nisam znala da vam je grah draži od odrezaka”, nastavila je Marija. Jednostavno joj nije išlo u glavu da ju Jure skoro pa napada jer je mislila da je bolje donijeti skupe odreske od graha. Ona mislila najbolje, a sad ispade potpuno krivo. Bože dragi čudnog li naroda.

“Ma nemoj nam pričat priču, vjerojatno ti grah i nije tako dobar ko što pričaš”, palio je Marko Mariju na upaljač zvani ponos domaćice. Stari meštar od zajebancije je znao kako se podgrijava atmosfera i pri tom je bio siguran da ako sve ispadne dobro da ni on ne će ostat suhih usta. Bitno je nagovorit Mariju da sljedeći put umjesto kolača i pite donese grah i rebra.

“Vidi ti njega, kako te nije sram”, uzvratila je Marija. Naslonila se uvrijeđeno na naslonjač, podbacila ruku pod bradu, nadignula obrve i sokratovski izbacila: “Tko oproba moj grah taj se više vilice i noža ne laća”.

“A, graha ti, kako ćemo se odreći vilice i noža kad nismo probali tvoj grah”, ubacio je Jure ciljano kao Mandžukić kad sjuri u kazneni prostor u želji da zabije gol.

“E, onda vas dvojicu pozivam kod sebe na grah. Možete povest i žene i dicu”, ubacila je Marija brzo i odlučno kao što nevista ubacuje tepsiju u pećnicu kad se okasni u crkvu, a svekrva kvoca da triba požurit, a da će ona pazit na krumpire.

“To je pravo rješenje u ovoj dilemi oko kvalitete graha”, dobacio je filozofski pomirljivo Marko. Onda, kada ćemo?” Dok je to pitao s usana mu nije nestajao dobitnički osmijeh.

“Kad god hoćete, samo mi recite kad ćete. U zgradi imamo i dizalo pa ćeš i ti Marko moć s kolicima bez problema”.

“Onda dogovoreno”, dodao je Jure. Rečeno, dogovoreno. Marija je obećala da će Marka nazvat da se dogovore, a razgovor je nastavljen o drugim stvarima.

Sutradan je Marija nazvala Marka da vidi kakvo je stanje pod šatorom, treba li im štogod i da pripremi logistiku za operaciju “grah s rebrima”.

Jure nije bio prisutan jer je baš tada morao na neki neodgodiv put, al iz svjedočenja prisutnih bojovnika, koji su slušali Markov razgovor, je jasno da je Marija pitala koliko osoba stiže na grah, koliko odraslih i koliko djece.

Više puta je Marko morao ponavljat da će glavni gost, Jure, doći sam, a on će povest suprugu i možda sina, ako ovaj ne bude negdje po kakvoj studentskoj birtiji.

Nakon toga razgovora Marija se više nije javljala, a projekt “grah s kobasicom” je nestao negdje u močvari planova.

Jure i dan danas priča samo o grahu s rebrima. Još uvijek ne može vjerovati da je Marija samo pričala priču o najboljem grahu. Nije mu nikako jasno koji je razlog da nije došlo do ostvarenja njegovog plana da pojede pola ličkog krmeta skuhanog u pravom grahu. Razloga može bit više, a jedan od najizglednijih je da Mariji ni dan danas nije jasno da Jure i Marko stvarno više vole grah od bečke šnicle, da je nisu zezali i da bi ih jako razveselila ako bi ipak održala riječ.

Ako Marija pročita ovu priču ja ju molim da pozove Marka, Juru i mene na grah, da nebi bilo “pojeli grah umalo”.

P.S. pitate se zašto i mene? Pa da ova dvojica kasnije štogod ne slažu.

Vinko Vukadin/Foto: Maxportal