Razgovor u povodu: Krešimira Gojanović – akademska slikarica, likovna ne/politika u Hrvatskoj

Krešimira Gojanović rođena je 13. veljače 1970. godine u Osijeku. Godine 1989. završila je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, smjer Slikarstvo, a 1993. diplomirala je na Grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Ante Kuduza.

Godine 2010. magistrirala je na ALUO Ljubljana, smjer Oblikovanje vizualnih komunikacija, pri mentoru prof. Milanu Eriču, te je obranila magistarski rad pod nazivom ”Medijska kultura: tradicionalna umjetnost u klasičnim i suvremenim medijima”.

Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, te slovenskog društva BMG za promociju turizma i umjetnosti. Bila je članica HDLU-a od 1993. do 2017. godine, a 2015. godine s kolegama je osnovala novu strukovnu udrugu zagrebačkih likovnih umjetnika – HDLU Zagreb, u kojem od 2015. godine djeluje kao predsjednica udruge. Izlagala je na 49 samostalnih izložbi i oko stotinjak skupnih u zemlji i inozemstvu.

Osim slikarstvom i grafikom, bavi se još grafičkim i web dizajnom, fotografijom, ilustracijom, likovnim marketingom, te osmišljavanjem i organizacijom kreativnih, likovnih i dizajnerskih radionica za djecu i odrasle.

Djeluje i kao nezavisna kustosica od 2007. godine, te iza sebe ima preko 30 važnijih kustoskih projekata. Od 2015. autorica je i urednica internetskog portala ”Zagrebački likovni umjetnici” – https://likumzg.wordpress.com/ – namijenjenog neprofitnoj kulturnoj promociji profesionalnih likovnih umjetnika iz Zagreba i Hrvatske. Živi i radi u Zagrebu.
————————————————————————————————————————-
Krešimira, kakva je trenutna situacija na hrvatskoj likovnoj sceni, koje probleme najviše uočavaš kao predsjednica strukovne likovne udruge?

U našoj sredini koja je dosta premrežena raznim političkim interesima i borbama, umjetnicima se nije lako snaći, prije svega zato jer se još uvijek premalo novaca iz proračuna izdvaja za kulturu i umjetnost, usprkos fino izvježbanom PR-u Ministarstva kulture da se ta sredstva stalno povećavaju, no ta povećanja su zapravo mikroskopska.

Mnogi su likovni umjetnici bez posla i prilika za rad, najteže je naravno onim samostalnim umjetnicima, kojima je njihova umjetnička djelatnost bila glavno i jedino zanimanje, a koji kroz sve ove godine u samostalnoj Hrvatskoj nikada nisu dobili dovoljno pažnje od svih dosadašnjih ministara/ica kulture, niti su se ti ministri/ice kulture ikad potrudili da saslušaju samostalne umjetnike i barem pokušaju riješiti njihove profesionalne probleme.

Kako sam i sama samostalna umjetnica od 1997. godine do danas, nagledala sam se svega i danas mislim da su nama umjetnicima u Hrvatskoj najviše nedostajali neki zdravi umjetnički sindikati, u kojima bi se glavni fokus stavio na radna prava profesionalnih umjetnika. Mi smo imali tzv. strukovne udruge preživjele još iz socijalizma, no u tim udrugama po nekoj inerciji, glavnu riječ vodili su profesori sa umjetničkih akademija, koji su imali sigurne državne plaće i zbog toga im radna prava samostalnih umjetnika nikada nisu bila previše bitna, niti su imali dovoljno solidarnosti i suosjećanja da nekako pokušaju pomoći svojim kolegama samostalnim umjetnicima iz HZSU-a.

Također, neki od ‘šefova’ tih naših strukovnih udruga sebi su dodjeljivali plaće i honorare veće čak i nego što je plaća ministara/ica kulture! I dok su umjetnici gladovali, oni su sebi ‘jamili’ što god su mogli – i kroz udruge koje su vodili, jednako kao i članovi raznih kulturnih vijeća u raznim postavima Ministarstva kulture, gdje su uvijek bili u debelim sukobima interesa.

Dodatni problem koji je pogoršavao tu situaciju, jeste taj što se kod nas umjetnici uglavnom boje o tome govoriti, pritisnuti teškim prekarnim radom, obično su zastrašeni da ne izgube i to malo mrvica koje imaju. A nadalje, kada neki umjetnik i progovori, onda naši kulturni ‘klanovi’ organiziraju prave hajke na takvog čovjeka, što sam i sama svojedobno iskusila kada sam s kolegama 2015. osnovala HDLU Zagreb kao jednu novu, ‘alternativnu’ udrugu, koja bi trebala afirmirati upravo one vrijednosti, koje su nam nedostajale u našim dotadašnjim strukovnim likovnim udrugama.

 Reci nam nešto više o HDLU Zagreb, za šta se vi zalažete?

HDLU Zagreb je dakle nastao 2015. godine, odvajanjem i osamostaljivanjem od HDLU-a u Meštrovićevom paviljonu. HDLU Zagreb su osnovala dva samostalna umjetnika – ja i kolega Robert Štimec, te još nekoliko članova udruga HDLU i ULUPUH, a koji su željeli napraviti nešto novo i drugačije, kada je u pitanju udruživanje umjetnika u gradu Zagrebu.

Željeli smo imati udrugu, u kojoj glavni fokus neće biti na nečijim sebičnim interesima, nego prvenstveno na strukovnoj solidarnosti njezinih članova, i možda pomalo neskromno mogu reći da smo u tome i uspjeli. HDLU Zagreb danas ima 60-ak članova – nemamo ni dovoljno novaca za rad i razvoj, jer nam grad Zagreb i Ministarstvo kulture sredstva djele na kapaljku, nemamo ni svoj prostor – kad nam prostor treba, iznajmljujemo ga na raznim mjestima u gradu ili gostujemo kod nekih drugih udruga ili ustanova.

Nemamo ni ljude na plaći, veliki dio svojih umjetničkih i strukovnih aktivnosti organiziramo volonterski, no definitivno kao udruga imamo tu jednu kvalitetu strukovne solidarnosti, na čemu neprekidno insistiram kao predsjednica udruge: da umjesto grozničavog natjecateljstva, tako karakterističnog za našu likovnu scenu, moramo odnjegovati drugačije međuljudske odnose među umjetnicima, temeljene na uzbudljivoj i slobodnoj kreativnoj suradnji, te međusobnom uvažavanju i podršci. Umjetnici otvorenog duha, koji znaju dinamično i konstruktivno surađivati sa različitim kolegama, uvijek će biti snažniji od onih umjetnika, koji se u nekom beznađu zatvaraju u svoje male, uske svjetove i krugove.

Usprkos malim sredstvima, HDLU Zagreb stalno nešto organizira u Zagrebu, do sada smo organizirali preko 20 skupnih, revijalnih koncepcijskih izložbi, te različite kreativne radionice koje su bile besplatne i za umjetnike i za građane Zagreba, a također smo ove godine organizirali i 1. zagrebački festival crteža, za kojega bi željeli da postane tradicija u gradu Zagrebu. Vodimo i besplatno online savjetovalište za umjetnike, ne samo za naše članove, nego smo otvoreni svim likovnim umjetnicima iz Hrvatske, a kojima je potreban neki strukovni savjet.

Također uređujemo i dva portala, od kojih je portal ”Zagrebački likovni umjetnici” ( https://likumzg.wordpress.com/ ) namijenjen besplatnoj promociji zagrebačkih i hrvatskih likovnih umjetnika, koji nam se jave za suradnju.

 Kako je to kad se žene kod nas bave umjetnošću, da li je ženama teže postići neke pozicije nego muškarcima ili to danas više nije bitno?

Kako kojoj ženi……kod nas na likovnoj sceni još uvijek imamo tu situaciju da donekle bolje prolaze one žene koje su nečije kćerke, supruge, stranačke kolegice, i sl., nego one žene koje se same probijaju svojim snagama. No ipak danas ima više mogućnosti za vrijedne i kreativne žene koje se ne boje teškog rada, i to je dobro. Ali još uvijek kod nas žena mora tri puta više raditi nego njezin muški kolega i često puta u nekim medijima neće biti tretirana na dovoljno ozbiljan način, nego će joj postavljati neka ‘estradna’ pitanja rezervirana za žene – o mužu, braku, modi i kuhanju, umjesto o njezinim profesionalnim ambicijama i stremljenjima.

Te stereotipe potrebno je neprekidno osvještavati i na njih ukazivati, čime sam se velikim djelom bavila i kroz svoju umjetnost: fokus mi je bio na starim, poganskim ženskim božanstvima, drevnim svećenicama, pa i tzv. Vještim ženama, koje su u europskoj prošlosti bile žrtvama inkvizicije u mnogim državama, iako u pravilu nisu radile ništa loše, nego su kao ženske narodne iscjeliteljice, babice i neke vrste ”šamanke” bile konkurencija vladajućoj religiji i narod je u teškim problemima radije odlazio k njima po savjet, nego strogim svećenicima koji su mu stalno prijetili sa ”božjim kaznama”. Zanimali su me ti arhetipovi snažnih žena kroz povijest, kao i u raznim europskim i azijskim mitologijama, zanimalo me i nešto što bih nazvala ”ženska spiritualnost”, a koja je povezana sa izgubljenim, svrgnutim boginjama, raznim varijantama Majke zemlje i Majke prirode.

Ne moram ni reći da u tim svojim istraživanjima u Hrvatskoj često puta nisam bila shvaćena ili nisam bila shvaćena na pravi način, no opet mislim da je za umjetnika/icu možda i dobro da ne dobije odmah u mladosti neka velika priznanja koja će mu uzoholiti mladi ego, nego je zapravo puno bolje da doživi određena iskušenja, pa i neprihvaćanje na svom putu, kako bi se naučio asertivnije izboriti za pravo na slobodu vlastite kreacije, umjetničkih interesa i vizija. Sloboda naime nije nešto samo po sebi razumljivo i ona ne pada s neba bez ikakvog truda, nego često puta zahtjeva dosta odricanja, samoće, upornu borbu sa stereotipima i konvencijama, da bi se afirmiralo neko dublje i životnije kreativno biće, sve ono što nam ovo potrošačko društvo pokušava kastrirati, a to je prije svega naša slobodna i neukroćena unutarnja priroda, povezana sa drevnim ciklusima u prirodi oko nas.

Zanemarili smo prirodu oko nas i u sebi samima, izgubili osjećaj za njezinu ”svetost” i sad bi možda morali kao društvo, poput ranjenih iscjelitelja, uz pomoć drevnih misterija redefiniranih u svjetlu moderne psihologije, ponovo emancipirati ono što je izgubljeno u ovoj civilizaciji. U tom smislu, zanima me drevnost, ali volim i moderne tehnologije i njihove izazove, te mislim da u nekim holističkim kreativnim transformacijama uopće nije nemoguće povezati staro i novo, igrati se sa starim arhetipovima u svjetlu novih tumačenja i rješenja.

Koji su ti budući planovi kad je u pitanju udruga HDLU Zagreb, ali i tvoj umjetnički rad?

HDLU Zagreb kao udruga mora nastaviti rasti u gradu Zagrebu i istovremeno biti kao neko kreativno ”utočište” za moje kolege, koji usprkos svim teškoćama na nerazvijenom umjetničkom tržištu, žele očuvati živom svoju umjetnost i slobodu izražavanja. Mi smo udruga gdje je taj pojam ”slobode” visoko cijenjen, samo-organiziramo se u tome nekad uspješno, nekad manje uspješno, ali uvijek je glavni fokus na tim nekim idealima plodnog i nesputanog stvaralaštva, koji nas hrane i iscjeljuju iznutra. Sloboda nije lagodan put, ona je ponekad strastvena i zavodljiva, ponekad i opasna, donosi nesigurnost i neizvjesnost nepoznatih staza. Sigurna sam da želim da HDLU Zagreb na svaki način opstane kao umjetnička udruga u Zagrebu i oko toga ću se sa našim članovima jako potruditi.

Što se tiče mog umjetničkog rada, i dalje ću se nastaviti baviti tim arhetipskim svjetovima, kroz koje se probijaju metaforička ”Saturnova djeca” — umjetnici iz tranzicijskog društva, koji u težnji za dubljim razumijevanjem moraju naučiti spajati različita vremena i prostore.

Fokus će mi i dalje biti na ”ženskoj spiritualnosti” koja je povezana sa prirodom, ali također ni muškarci iz nje nisu isključni, nego se tu naprosto radi o preoblikovanju nekih rigidnih patrijarhalnih vrijednosti – prema društvu koje više cijeni prirodu i različite oblike alternativne duhovnosti povezane sa umjetnošću, kao i taj novo-stari arhetip tzv. Mudrih žena, a koje nisu samo lijepi ukras estradnih medija, nego mogu ponuditi i drugačije, zanimljive odgovore na brojne krize sa kojima se suvremeno društvo suočava.

Slikanje je iscjeljujuća aktivnost, aktivnost u kojoj možemo biti potpuno slobodni i iz kaosa stvoriti red višeg smisla. Drevni umjetnici koji su ispisivali svoje slikarije na kamenim zidovima pećina, ujedno su bili i šamani koji su svojim vizijama iscjeljivali svoju zajednicu.

U tom smislu, definitivno me ne zanimaju muške borbe za vlast, nego me više zanima da kod sebe, svojih kolega i naše likovne publike stalno njegujem tu percepciju da je čovjekova kreativnost svojevrsni ”sveti plamen”, kojega je potrebno neprekidno održavati u duhovnim avanturama i traženjima, gdje se kroz susrete i igru različitih arhetipova metaforički afirmiraju jedinstvo i dinamični sklad čovjekove unutarnje prirode.

Petar Kolovrat/ Foto: press