Gost pulskog sajma knjiga i autora bio je i kultni srpski pisac Svetislav Basara, ovogodišnji dobitnik NIN-ove nagrade za roman “Kontraendorfin” koji je objavljen i u Hrvatskoj (nakladnik 24 sata).
Basara je u Puli bio gost Doručka s autorom na kojem je odgovarao na pitanja Aljoše Pužara, koji ga je prvo pitao za djetinjstvo u Bajinoj Bašti i Užicama.
– Bajina Bašta je tada imala četiri tisuće stanovnika i solidnu biblioteku, amatersko kazalište, kino, kazališna gostovanja iz Beograda. Opći nivo kulturnog života bio je nemjerljivo bolji nego današnji u Beogradu – rekao je Basara.
– Srbija je procvjetala tih godina, jer su ljudi bili okrenuti budućnosti, a nisu se bavili konstrukcijom prošlosti, što je naša sudbina zadnjih trideset godina. Nije to bilo ništa spektakularno, ali je život bio puno kvalitetniji nego što je danas. Poslije su došli mediji, mentalni zagađivači, ali tada je opći kulturni život bio viši. Tu je bio nagli uspon kinematografije krajem šezdesetih, uspon arhitekture, uspon književnosti.
Tada već uvelike objavljuju Kiš, Pekić, Kovač i Vidosav Stevanović koji se nepravedno smatra nešto manje značajnijim od spomenute trojice. Tu su veliki slikari koji su mahom otišli u Pariz, a to bih učinio i ja da sam bio slikar – veli Basara pohvalivši i liberalno komunističko srpsko vodstvo na čelu sa Latinkom Perović i Nikezićem.
– Da su oni ostali na vlasti, mislim da bi povijest Jugoslavije išla drugim tokom. Zemlja bi se razdružila, ali vrlo vjerojatno na vrlo bezbolniji način. Nacionalizam se infiltrirao u Savez komunista vrlo rano. Nedavno sam za zagrebački Express napisao da su nacionalisti oko ’67., ’68. uspostavili kontrolu nad Centralnim komitetom. Ćosić tada napušta brod koji tone i posvećuje se aktivno organizaciji onoga što će se dogoditi u budućnosti. Slično se događalo i u ostalim regionalnim organizacijama SK. Nacionalizam je u potaji osvojio CK, a mnogo otvorenije Srpsku književnu zadrugu, Srpsku akademiju nauka, Udruženje književnika…
A djelatnost tih institucija stvara atmosferu i stvara kulturnu podlogu za politiku koja se na toj podlozi stvorila i koja je bila destruktivna jer drugačija nije mogla biti – misli Basara.
– U to doba manjina je slušala folk glazbu. Bile su to novokomponirane solidne pjesme, a tek kasnije dolazi turbofolk. Ja sam se bavio rokom i nisam proveo mladost u ćošku pijući pivo. Turbofolk se ne može uspoređivati sa Thomsonom i tim jurišnicama.
Turbofolk pjeva o nesretnim ljubavima, iako kasnije dolazi i kokain. Ono što je tu korozivno je to da je to orijentalni melos. To su ritmovi koji su subverzivni na dubinski način. Platon je napisao da ne treba dopustiti inovacije u muzici jer muzika djeluje na nesvjesno. Orijentalni melos na Orijentu djeluje pozitivno, a ovo ipak nije Orijent iako se trudi da to bude. Taj melos djeluje dekoncentrirajuće. Kad čujete pjesmu “Ne može nam nitko ništa, jači smo od sudbine” u tom ritmu, to stvara kod slušatelja sumanuto osjećanje da im nitko ne može ništa i da su jači od sudbine – tvrdi Basara.
– Dostojanstvo nije nešto što se stječe rođenjem. Niti kod ljudi, niti kod institucija. Dostojanstvo se stječe životom, a institucije ga stječu ispravnim djelovanjem – naglašava Basara koji tvrdi da poštuje autentične svetinje i autentično dostojanstvo.
– Dostojanstvo u kojem čovjek samo ponavlja ja sam Srbin, ja sam Srbin, nije dostojanstvo, nego vašarski trik. A takvih ljudi puna je Srbija. To izvrgavam ruglu – ističe Basara kojeg je Pužar pitao kako je to u kratkom roku elita postala nacionalistička?
– Do ’85. ili ’84. srpski nacionalist je u Srbiji bio krajnje rijetka pojava. Njime su se bavili pijani advokati s bradom od tri dana koji su po budžacima periferijskih kafana obećavali osvetu nad Kosovom. Bili su to marginalci, listom advokati i pijandure. Već 87′ nema nikoga tko nije nacionalist u Srbiji. Ne znam kako je to bilo moguće. Crkve su u Srbiji zvrljale prazne. U njima se moglo vidjeti nekoliko baba. O velikim praznicima bilo je tu dvadesetak ljudi. Onda se u jednom momentu u njih nije moglo ući o velikim praznicima.
Prve su tu bile turbofolk pevaljke. Kao da je netko okrenuo prekidač. Desila se pogubna kombinacija komunizma i nacionalizma što vi ispravno zovete srbokomunizam. Prezirem teorije zavjere. Da je UDBA imala pomiješane prste u to, to je sigurno, iako ja o tome nemam saznanja. No, oni su intuitivno osjetili da se nešto u svijetu drma. Evo, komunizam je propao, što ćemo sad. Milošević je umro kao komunist. On je bio svemoćna šahovska figura u rukama nacionalističke beogradske čaršije. On je mislio da će je moći iskoristiti za svoje projekte, u stvari je ispunjavao projekte Dobrice Ćosića i ostalih idiota iz one Akademije. I ovi su izvukli žive glave i pokopani su u Aleji velikana, a ovaj je krepao u zatvoru kao pas – veli Basara.
– Ja sam prvi put vidio latinični natpis u javnosti 1969. kada je Ghetaldus otvorio dućan u Užicu. Tada sam vidio da piše Ghetaldus, jer smo bili toliki ćirilićari da nismo mogli vjerovati da se može pisati nefonetski. Potom se pojavio snack bar. To je ostalo do ’82., ’83. godine. Ništa na teritoriju uže Srbije, ali ništa nije pisano latinicom osim naslova stranih firmi. Sve novine bile su na ćirilici. Na latinici izlaze “Student” i “Vidici” i list “Mladost”, glasilo Saveza omladine Jugoslavije. Tko hoće da kaže da to nije bilo tako, reći ću mu da je najbjedniji lažov. Ne znam kako je došlo da latinica prevlada. Vi danas čitate u latiničnim tabloidima naricanje da ćirilica nestaje. To su apsurdi, to je nerazmrsivo klupko budalaština – misli Basara.
– Nikada nisam imao strast prema politici. Oduvijek je prezirem. To ni nije posao, to je djelatnost. Učlanio sam se u Demokratsku stranku koja se cijepa do današnjih dana. Demokršćansku stranku smo osvojili pokojni Vladan Batić i ja kada nas je Voja Koštunica istjerao iz Demokratske stranke, jer smo sudjelovali na antimiloševićevskim mitinzima povodom izborne krađe. Tek sam 2003. shvatio da je Koštunica rezervni Milošević. Meni se 2003. činilo da se Srbija demokratizira, ali nije bilo šanse. Otpor Đinđiću je došao iznutra, ne od radikala i socijalista, nego Ćosić je imao pipke u svim tim strankama. I Đinđić je naprosto strijeljan – veli Basara.
– Potpisao sam Deklaraciju o zajedničkom jeziku preko volje, zato što je to isto kao da sam potpisao da ujutro u osam sija sunce, a da je u deset navečer mrak. To je nešto toliko očigledno da ne znam zašto se zbog toga moralo potpisivati takve peticije. Ja govorim srpski, vi hrvatski i politički je to sasvim opravdano tako nazivati, ali da li nama treba prevoditelj? Ne.
Prema tome potpisao sam tu peticiju jer smatram da je to isti jezik, jer je tu 96 posto leksika isto, ista je gramatika, a vjerojatno i pravopis. A i u jednom dubljem smislu tu je ista i književnost. Književnost koju čitaš, a da ne moraš učiti jezik. Ja bih rado čitao Bernharda na njemačkom, ali ne mogu, ali mogu čitati Krležu i Jergovića. Književnost koju možete čitati bez prethodnog učenja jezika na kojem je napisana, je književnost tog jezika. Hrvatska književnost doprinosi bogatstvu srpske i kontra. O tome je Jergović lijepo pisao u pogovoru “Kontraendorfina”– rekao je Basara.
– Malo je branši u kojima ima toliko baraba kao u književnosti. Uzmite sto liječnika i naći ćete mnogo više čestitih ljudi, nego kad uzmete sto pisaca. To je djelomično i opravdano. Pisci moraju upoznati mračnije strane, da bi mogli izvještavati što se radi u zaumlju i bezumlju. A Handke i Momo Kapor su neobjašnjivi slučajevi kao i prelazak Srba iz socijalizma u nacionalizam i nestanka ćirilice u korist latinice. Handkeu nitko ne može osporiti brilijantnu literaturu, ali ne znam zašto se digla tolika dreka zbog njega. Kad ga vidim na tim budalaštinama, meni ga je žao. Vodaju ga kao mečku na vašarima, to su seljački pokvarenjaci. On ide po Višegradima i bosanskim vukojebinama i pravi budalu od sebe, makar misli da je u nekoj bog zna kako važnoj misiji. Nastao je kurcšlus u njegovoj percepciji pa je u Miloševiću vidio borca protiv imperijalizma. S Handkeom i bez njega sva bi se zločinstva dogodila. Treba ga čitati, mada sve manje jer sve lošije piše – misli Basara.
Na upit kako komentira odluku hrvatskog Ministarstva kulture da ne otkupi hrvatsko izdanje Konstantinovićeve “Filosofije palanke”, Basara je rekao da je to primjer palanačkog mentaliteta.
– Što više srpskih knjiga treba ići u Hrvatsku i obratno – uvjeren je Basara koji tvrdi da je u političkom smislu ljevičar, u intelektualnom smislu desničar, a da mu je identifikacijski kod kršćanstvo.
– Svijet promatram kroz optiku Biblije u kojoj je sadržano kako treba gledati na sve moguće životne situacije koje nas mogu zadesiti. Iz te tradicionalne optike promatram stvari. To se ne može politizirati. Današnja desnica je skup baraba. Sada su mnogo prihvatljivije stranke ljevice koje nisu ekstremne, mada takvih više i nema, nego stranke desnice koje su sazdane na gomili nebuloza, na lažnom moralu…
– Kad saberemo gubitke od strane saveznika i sila osovine, bojim se da su brojke u korist nacizma. Nacizam nije savladan, dovoljno je pogledati vijesti. Nije to više onaj nacizam jer danas svijet nema snage za nacizam u onom najrđem smislu. No, tu su lokalni nacizmi. Nacizam je znak provincijalnog otimačkog duha – tvrdi Basara koji nije htio govoriti o kapitalizmu, jer o tome ne zna previše.
– Živjelo smo u socijalizmu, ali nisam ništa znao o socijalizmu. Mi stariji bar imamo iskustvo socijalizma i tamo je isto bilo nepravdi. Kada su Platona pitali da li je na strani robova ili robovlasnika, rekao je da je to ista bagra, ali da su različito uspjeli u životu. Bilo je i u socijalizmu bogatih ljudi ali manje. Bilo je i siromašnih ludi, ali manje. Dobre strane socijalizma su održavane umjetno, pozajmicama. Ovo je životniji sistem, pa je zato žilaviji – ocjenjuje Basara.
Pužar ga je pitao i što misli o tome da je u Hrvatskoj književnoj enciklopediji napisano da je srpski postmodernist.
– Zar sam dospio do Hrvatske enciklopedije? Nećete me naći u Srpskoj. Šalim se, biti će. Ali neće pisati najznačajniji. Danas su za sve krivi postmodernisti. Svi mi srpski postmodernisti smo nastali i postali, a da to nismo htjeli. Ja nisam ni pročitao niti jednu teoretsku knjigu o postmodernizmu. Mi nikada nismo bili grupa. Ćosić je tu osjetio opasnost jer je najviše volio da bude jedini pisac u Srbiji. To je sredina osamdesetih, političke elite gube interes za književnošću, a Ćosić piše, umjesto da čitaju mene, čitaju Albaharija i Basaru… – kažae Basara koji ističe da nastoji kvariti omladinu.
– Jesam prznica i namćor. Ali u tekstu ne odstupam. Vrlo sam osjetljiv i brzo reagiram. To ima veze sa karakterom. U svakom od nas ima mnogo persona – tvrdi Basara koji je uvjeren da je projektiranje budućnosti ćorav posao. – Jedini promašeniji je konstrukcija prošlosti. Najbolje bi bilo za nas ljude da se fokusiramo na sadašnjost. I da je mijenjamo. Tako se gradi dobra budućnost. Ne može se očekivati dobra budućnost ako na dan razbijete deset prozora. Budućnost nastaje iz sadašnjosti. A kakvi smo, neće nam biti dobro – poručio je Basara.
Denis Derk: Večernji list
