Promocije i predstavljanja su naša svakodnevnica, pri čemu je predstavljanje samoga sebe i naše društvene forme postalo dizajniranje, svojevrsna industrija nametnutih normi i očekivanja, iz kojih se sve više ljudi, sve rjeđe usude iskoračiti, ili odbiti ponude koje nam se predstavljaju.
Promoviraju nam i predstavljaju očekivanja naše poželjne slike, pa ponašanja. Zatim vrednovanja. Gdje je u tom svijetu duša, jedino istinski autentično i jedinstveno u svakome od nas, što nas čini trajnima, i ranjivima, i jakima? Često se pitam.
Pa dobijem pozivnicu za predstavljanje jedanaestog romana Mire Gavrana “Portret duše”. Ne možeš ne zastati nad tim naslovom. S uzburkanim osjećajima, mislima, raspoloženjem. Portret duše!?
Bog zna što sve čovjeku prolazi mislima, asocijacije, slike, ljudi, uspomene, ispovijedi, parkovi, daljina. Cijeli život. I sad, čovjek se upustio u portretiranje duše. Koje? Čije?
Kako će to vizualizirati, a kakav je portret bez vidljivoga, opipljivoga, a onda, kako ćeš dušu materijalizirati, dati joj vizualnu estetsku narav, učiniti ju lijepom u rukama i pred očima, u mislima, a da njenu mitsku ljepotu ne oskrnaviš?
Gledam naslovnicu, gledam sudionike predstavljanja glumice Kristinu Krepelu, Nevenu Vukes i predstavljača Marita Mihovila Leticu, znam da Miro Gavran, usprkos snažnom duhu i čestoj eksploziji neobuzdanosti izraza, riječi, rečenice, priče, voli strogu formu, samo naizgled i zavaravajuće posvađanu, a istinski duboko poticajnu s tom unutarnjom neobuzdanošću.
Dvije vrhunske mlađe glumice, decentni i konzervativni, ali neprovikani Letica, nepoznata mi urednica njegovog romana i Miro Gavran.
U Društvu književnika. Mitsko mjesto.
Gdje ćeš predstaviti roman o duši, portret nevidljivoga života, nego tu. Čak ne ni nekih stotinjak metara iznad, baš tu. Koliko god vrijeme i ljudi, prolaznici s različitim upisima donosili i odnosili tom mjestu, kako god se vremena uspinjala, propinjala i padala, mitska dimenzija toga broja sedam postaje sve stvarnija, a priča o duši mu srodnija.
Nisam se mogao oduprijeti ni, valjda slučajnosti, da je “Portret duše” jedanaesti roman, već kultnog hrvatskog književnika.
Ne pada mi na pamet isticati svjetskog uz hrvatskog, jer što je istinsko hrvatsko, još je izvornije i vrijednije svjetsko.
Nema tu interpretativne slobode.
Ne može neistinsko biti hrvatsko, niti svjetsko. Prijetvornost i proizvedene navike, pa identifikacija s tim navikama nemaju povijesnost, niti mogu nositi svevremensku estetiku, a umjetnosti bez estetike nema. Ni estetike izvan duše.
Zato je Miro Gavran umjetnik, a čitav niz pisaca, nisu. Bi li dimenzija broja dvanaest bila primjerena slici duše? Nemam siguran i čvrst stav. To ističem kao cilj potrage pri čitanju knjige. I zbilja, bilo je predstavljanje. Na sliku i priliku Mire Gavrana.
Uredno. S finim okvirima. S još finijim sadržajem. I s puno neobuzdanih emocija u tom prostoru mitske sedmice, s pruženom rukom kroz prozore Trgu. Srcu Zagreba.
U čemu se vidjela ljepota slobode duha u toj scenarističkoj formi predstavljanja, koja kao i roman, ili dramski tekst, mora imati okvire, prvu i zadnju rečenicu, prvi i zadnji čin?
Vidjela se u izboru teksta koji su čitale lijepe glumice Nevena Vukes i Kristina Krepela. Glumačkim, a neglumljenim glasovima obojene riječi, koje su plovile starom, a urednom dvoranom punom ljudi, te mlade žene su dijalozima, zapažanjima, dramatičnim suočavanjima s životom također mladih žena u nekom drugom vremenu, nudile “Portret duše” na neodoljiv način upravo ispunjavajući dušu.
A ničija duša nije umrla, iako može biti zamrla.
Marito Mihovil Letica se nikada, bar koliko ja znam, nije bavio površnim pitanjima. I po obrazovanju, specifičnim interesima, nekako mi je bilo prirodno da on bude predstavljač ovakvog romana. Slušao sam puno predstavljačkih osvrta, govora, većinom su prigodničarski, a nerijetko s većim ili manjim dojmom da govornici u ovakvim prigodama nastoje zapravo predstaviti sebe, koristeći trend i praksu promocije očekivanja.
Letica je predstavio “Portret duše”.
Lucidno je izbjegao zov predstavljanja autora, jer bi upravo to bila samopromocija medijalizirana preko već slavnog Gavrana.
Govorio je o romanu, otprilike u ravni vrhunskog glumca koji izvodi tekst dramaturga pred publikom, daje mu život, oplemenjuje ga i utiskuje svoj snažan umjetnički kod bez imalo pretencioznosti i samopromocije. I bez krađe.
Možda postoji i bolji način poziva ljudima da povire, zavire i zastanu u tekstu romana pred njima, ja ga nisam čuo.
Povirio sam i ja temeljem tih poziva, kompozicije glumačkih glasova, primjerenih riječi urednice, mislim da joj je ime Hana, a neću varati ljude, i zbog Mire Gavrana.
A tamo, između tih korica u sadržaju sedam imena, sedam žena, u mitskoj sedmici i u jedanaestom romanu.
Karolina, Hana, Vera Marta, Iva, Julijana i Ena.
Poglavlja “Portreta duše”
Ne znam kako kome, ali meni je još od Adamovog rebra, prirodno i logično da je žena simbol duše. Njen rasadnik. I njen dom.
Ponešto sam doznao na predstavljanju, ponešto otkrio virenjem i zavirivanjem, a ni Miro Gavran nije tajio što je želio izreći i kako se ovim romanom započeti družiti s ljudima.
Mislim čitateljima, jer kako bi se pisac drugačije družio. Na kavi sjedite s običnim Gavranom, čitanjem se družite s piscem Gavranom, slušate ga, zapitkujete, čudite mu se, beštimate ga jer je udahnuo život onome tko vam nije po volji i što vas potiče na razmišljanja koja često narušavaju svakodnevni komoditet lijenosti, poravnanja i poslušnosti promotorima svega i svačega, najmanje portreta duše.
Ovih sedam žena, rebara njegovog romana “Portret duše” priča je o duhu vremena i naroda, s ljudskim dušama od 1960. godine do danas, od događaja i usporednica koje sve manje nas neposredno baštini i koje suvremena predstavljanja gotovo sumanuto nastoje potisnuti iz memorije naroda, do današnjeg vremenskog tjesnaca u kome se otac i nepoznata mu kćerka iz davnašnje ljubavi upoznaju mailom.
Malo tko nakon ovog predstavljanja može ne biti zainteresiran.
Od Mire Gavrana ljudi s razlogom očekuju stalni iskorak one neobuzdane ljepote u njemu svojstvenoj strožoj formi i okvirima. Po svemu što sam čuo i vidio zavirujući u knjigu, “Portret duše” je iskorak kojim Miro šalje poruku da je inspiracija i umjetnička znatiželja u biti zov duše.
Pa, idemo u potragu. Čitati.
Marko Ljubić/Facebook / Foto: arhiv DHK
