‘Žena moga muža’ je vraški dobro koncipirana i napisna priča

Sinoć je u Vukovaru promovirana knjiga Tanje Belobrajdić  ‘Žena moga muža‘, a mi donosimo prikaz Vladimir Jakopanca koji se knjige dokopao u dalekom Melbournu u Australiji.

‘Kao što znate, nije uobičajeno da hvalim i preporučujem tuđe knjige. Naprosto ne stignem od svojih, no ovo je izuzetak, najnoviji roman Tanje Belobrajdić: ŽENA MOGA MUŽA.

Slučajno sam imao prilike zaviriti u rukopis, a sada sam polako, s guštom prošetao i kroz knjigu. Prošao sam kroz nju dvaput. Da ne ponavljam što su već tako dobro rekli Ivana Šojat u Predgovoru i Mate Bašić u Pogovoru, samo ću reći da je to nešto posve drugačije od svega što se danas može naći u modernoj hrvatskoj literature.

Tematikom brakolomstva, rastave, razočaranja u braku, nevjerstva i proigranog povjerenja, mislim da se nitko u novijoj hrvatskoj književnosti nije bavio na takav način. Ovo je stvarno kaleidoskopski pristup toj problematici, kako je ustvrdila Ivana Šojat.

Taman kad ste pomislili da je pronađen krivac i da ga valja popljuvati, Tanjina priča odjednom pronalazi krivca i na suprotnoj strani, na strani koja optužuje i sve tako u krug. Koja je to suptilna analiza čovjekove psihe, koje poznavanje patološkog diskursa u nama od kojega ne možemo pobjeći. Odjednom se čitava stvar nalazi kao pred Kristom u Novom Zavjetu: “Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju”. Kamenje je nagomilano, ali nitko ga na kraju ne baca.

Tanja Belobrajdić još je jednom, iako usput, stradanje svoga grada Vukovara oživjela pred našim očima. Pokazala nam je kako je to kad gotovo čitava tvoja generacija jednoga grada spava pod zemljom i kamenom. Još jednom uzdigla je svoj grad na pijedestal heroja.

Nemam dovoljno riječi kojima bih preporučio ovo štivo svima koji su se našli u brakolomstvu ili brode prema njemu, svima koji su iz propalih veza izišli kao pravednici, da se mogu posramiti, jer će njihova zakamuflirana krivica isploviti kad-tad na vidjelo, kao i sve laži i pretvaranja do kojih još možda nitko nije uspio dogmizati.

Trebali bi je čitati svi bračni parovi, dok su još parovi, da im se otvore oči da brak nije crno-bijela fotografija i da u tom loncu kompleksnih psiholoških i fizioloških akcija i reakcija valja znati navigati, ako se ne želi doživjeti krah.

Trebali bi se tim romanom pozabaviti vjernici, kako bi shvatili da pitanje grijeha nije tako profano kako ih se uči s propovjedaonica. Nije to nikakav bračni udžbenik. Ne mora se niti raditi nužno o braku. “Žena mog Muža” jednostavno je višeslojna, iznenađujuća i vraški dobro koncipirana i ispričana priča o meni, tebi, njemu, njoj, svima nama koji smo gonjeni hormonima, prilikama, zabludama, lošom srećom, karakterom i na kraju valjda samima sobom, u ono što ćemo kasnije zvati sudbinom, nečim što se je moralo dogoditi.

O ljepoti Tanjine riječi u tom pripovijedanju, kao i o iznenađujućoj književnoj formi romana, detaljnije je u pogovoru odlično pisao Mate Bašić

, tako da meni u ovoj usputnoj noti ostaje jedino da skinem šešir i duboko se poklonim gospođi Belobrajdić.’

Piše:Vladimir Jakopanec/ Foto:Mako Balaži