Novi Zakon o umjetnicima udara na najranjiviju manjinu u čijim je rukama jedini lijek protiv govora mržnje. Umjesto da dodatno podupru umjetničko stvaralaštvo kao lijek za društvo, vlast uvode restrikcije.
Baš kao što je iznenađenje zbog korone veliko, jer je nisu predvidjeli niti stručnjaci egzaktnih znanosti pa čak ni astrolozi – takvo je iznenađenje na rubu nevjerice zavladalo među članovima Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika – zbog najave novog Zakona o umjetnicima, a čiju primjenu je odgodila pandemija. Hoće li novi virus osim straha, patnje i ukopanosti u stanje preživljavanja donijeti i preispitivanja starih odluka kao što se poslovično govori?
Istodobno s koronom, Hrvatska grca u epidemiji govora mržnje, alarm je – vlast će nakon nedavnog atentata na Markovom trgu motiviranog govorom mržnje zacijelo utrošiti milijune na ideje koja bi mogle ublažiti ovu pošast, a da pri tom ne vidi prst pred nosom: da je umjetnost antipod mržnji i destrukciji. Pa, umjesto da dodatno podupru umjetničko stvaralaštvo kao lijek za društvo, oni uvode restrikcije.
Umjetnici – marš na burzu?
Jer, novi Zakon od umjetnika traži da bude potvrđen na tržištu, pa će – tek ako profitabilan i od države dobiti ili zadržati status koji se u suštini svodi na zdravstveno i mirovinsko osiguranje. A ako tko nije sposoban trgovac svoje robe – nema mu zdravstvene knjižice, nema mu staža! Samo se prisjetimo pustih milijardi koje je država dala za sanaciju i otpis dugova ogromnih gubitaša – od Uljanika do Agrokora, nije se štedjelo!
Nije se štedjelo na onima koji sklapaju brodove ali se našlo štedjeti na onima koji sklapaju stihove, kompozicije! K tome, u vremenu političke senzibilnosti, kada se štite prava manjina – od nacionalnih do seksualnih, što držimo kao civilizacijski doseg 21. stoljeća – samo Ministarstvo kulture udara na najranjiviju manjinu – manjinu umjetnika: pjesnike, slikare…
Sociolozi imaju materijala da precizno istraže i objasne to što navedoh kao obični promatrač i sudionik u društvenim situacijama, istina će izići na vidjelo, no bojim se da bi moglo biti prekasno da se iz istine izvuče mudrost. To je razlog zbog kojeg želim skrenuti pozornost na novi Zakon o umjetnicima kojeg – kao da je sastavljala neka inteligencija iz paralelne stvarnosti, nikako iz ove koja jest, koju živimo u Hrvatskoj.
Evo prvog logičkog, banalnog pitanja: kako će pjesnik ostvariti minimalni cenzus?
Citirat ću riječi predsjednika HZSU-a, Hrvoja Kovačevića: ”Minimalni cenzus, kako je objašnjeno u Nacrtu, znači da ‘umjetnik može steći pravo na uplatu doprinosa za obvezna osiguranja iz sredstava državnog proračuna ako je ostvario ukupni prihod od umjetničke djelatnosti za posljednjih pet godina za koje su obrađene godišnje porezne prijave, koji je veći od 18 minimalnih mjesečnih bruto plaća po zaposlenom u pravnim osobama Republike Hrvatske u petogodišnjem razdoblju koje prethodi godini u kojoj umjetnik podnosi zahtjev za uplatu doprinosa.”
Jednostavnije rečeno, ako pjesnik mjesečno ne proda stihova u vrijednosti minimalca – on nije pjesnik! Točka. Na prigovore umjetnika i umjetničkih udruga – ministrica je uzvratila da se na zakonu dugo radi i da nema odstupanja od nužnih reformi!
Ispada, prohujalo je doba jednoumlja i mraka u kojem su – pričaju starije generacije pjesnika, a vjerojatno se može naći i materijalna potvrda o tome – od honorara za pjesme u časopisu a pogotovo za knjigu moglo mjesecima živjeti, jesi i piti i častiti po restoranima, no kad je došla demokracija i samostalna država, e – pokazalo se da se u ratu 90′ nije ginulo za kulturne vrijednosti i očuvanje i unapređenje jezika kroz umjetničku praksu, nego za kapitalizam i administrativnu snagu države koja će po novom – (probrane) umjetnike tretirati kao službenike kroz registar umjetnika pri Ministarstvu kulture.
No, vratimo se ishodišnom pojmu – umjetniku, definirajmo tko je on. Netko tko stvara umjetnost? A što je umjetnost za razliku od zabave koja se masovno kupuje? Tko će odrediti po čemu je neki rad umjetnički? Ah, tko bi se zamarao estetikom? U stilu: „Vidite, državni proračun je toliko i toliko, za kulturu je izdvajanje toliko i toliko, od čega za umjetnike može ići toliko i toliko…”
Da, kriza je, prioritet je nabavka višenamjenskog borbenog aviona koji će braniti naše nebo da građani mogu u miru kopati po kontejnerima! I sukladno toj krizi je nebitno je li neka knjiga stilska majstorija ili polupismeni iskaz koji nije prošao ni spelling check, ako se prodaje, nije nužno ni poštovanje pravopisa. Odobravanje nekulture s točke (Ministarstva) kulture – bizarno je!
Nekulturna kultura
Teško prihvatljiva činjenica je da – je li čiji rad estetski vrijedan neće više odlučivati stručna komisija nego Excel program! U tablicu će se unijeti šifre s iznosima utržbe i kompjuterski program će sam izbaciti rezultat jesi li umjetnik ili nisi. Jer, to je praktički zamišljeno kao POS blagajna čiji se promet prati preko ministarstva financija. Dakle, kako govorim o području književnosti – ovim mjerama će se indirektno poticati instant pisci koji neće gubiti vrijeme na pomni rad nego gledati kako da budu tržišno dopadljivi.
Ali, kada kažem „tržišno” plus „dopadljivi” to znači da oni moraju biti dopadljivi državi, jer honorar gotovo isključivo dolazi preko projekata koje ona financira, ne preko slobodnog tržišta kojeg određuje zakon ponude i potražnje. Napokon, mi kulturnog tržišta ni nemamo, osim u dijelu gdje se preklapa sa zabavom i turizmom.
A kako je i to za sad zaustavila korona mi pa praktički više nemamo ništa osim YouTube-a i internetskih prijenosa kojekakvih kulturnih sadržaja, uključujući i međunarodne književne festivale gdje nam „u goste dolaze” važni pisci putem video prijenosa!
Od stanja društva na koje se donekle naslanja novi Zakon o umjetnicima – mi trenutno nemamo ništa! Ništa osim interneta i onog što se u otežanim uvjetima realizira kao plan Ministarstva. Živimo u neproglašenom izvanrednom stanju zbog čega su u raznim djelatnostima date upute za funkcioniranje, no – što je s umjetničkom djelatnošću? Istina, zbog obustavljanja kulturnih programa tijekom karantene država je isplatila pomoć određenom broju umjetnika, i to onom broju koji je u prethodnom razdoblju dobio honorare, ne onima koji su tek trebali potpisati ugovor za neki projekt, tako da oni koji su jednako marljivo radili ali nisu imali potvrde – nisu dobili pomoć.
No, valjda su nekako preživjeli, u crnoj kronici nije bilo vijesti o tome da je tko umro od gladi, onaj kome to prijeti radije riješi problem suicidom, a to je pak stvar statistike oko koje se javnost baš ne zamara. Dakle, sreća je što su pomoć dobili barem neki umjetnici, no – što dalje? Nitko od nadležnih da se oglasi o „novom normalnom” u sferi kulture, konkretno: dokle će potrajati neizvjesnost oko odlaganja primjene novog Zakona o umjetnicima, čeka li se možda pronalazak cjepiva protiv korone?
Neki od umjetnika su imali ideje o prosvjedničkim aktivnostima i štrajkovima i čak počeli s hepeninzima uoči korone. Ali, kako štrajkati sad kad se i onako ne radi? Uz to, preko noći se promijenio sustav vrijednosti. U jednoj visokorazvijenoj Britaniji ministar financija otvoreno poziva muzičare i ostale umjetnike da zbog korone promjene zanimanje, a u našim prilikama smo svjedočili ponudi poljoprivrednika jednoj glazbenici da dođe vaditi krumpire. Takav podrugljiv poziv se ne smatra govorom mržnje iako je u potki omalovažavanje nečije časne profesije.
Predgovor mržnje
Kako bilo, ta atmosfera omalovažavanja umjetnika – bio on kreator ili izvođač – ide na ruku planovima Ministarstva kulture jer ima izliku da nije vrijeme za nadmudrivanja oko estetike i uopće oko prava tamo nekih koji pjevaju, sviraju, pišu stihove. Ta, medicinari padaju s nogu, teško je, sustav je pred kolapsom, budimo odgovorni!
Kažu, nakon pandemije ništa neće više biti isto, u svakom slučaju neće se desiti da nakon pojave cjepiva ljudi nastave živjeti i raditi po starom – općenito, i kad je u pitanju umjetnička proizvodnja i kulturne navike primatelja umjetnosti. Silni sati uz digitalne kulturne sadržaje te literarni portali koji (bez plaćanja, kao promociju) objavljuju pjesme gotovo u realnom vremenu autorskog procesa pisanja – utiru put drugim navikama koji ne idu u prilog fizičke knjige koja je više-manje subvencionirana, barem dotacijom koja ide nakladniku pa od prodaje mrvicu dobije pisac čime postoji teoretska mogućnost da namakne minimalac.
Ovako, i zakonski se gasi mogućnost opstanka pisca/pjesnika koji funkcionira na energetskom pogonu od prije pandemije. Kao književnica za primjer uzimam pjesnike, ali slično je s ostalim umjetnicima drugih domena.
Napokon, praktički do jučer šikaniranu LGBT zajednicu priznao je papa Franjo – rekavši da si i oni djeca božja. Hoće li i za ranjivu manjinu kakva su samostalni umjetnici – oni koji proizvode lijek protiv mržnje – trebati glas nekog moćnog vjerskog autoriteta ili će progovoriti (demokratsko) društvo kroz svoje institucije?
Zorica Radaković (Sinj 1963), pjesnikinja je i spisateljica iz Zagreba, članica Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.
Godine 1984. izlazi joj zapažena knjiga-projekt Svaki dan je sutra pa otad uz knjige poezije objavljuje i prozu, eseje, kritike te radiodrame i drame. Za dramu Susjeda 2000. je dobila je međunarodnu nagradu u Beču te je praizvedena na njemačkom, a potom na hrvatskom jeziku u ZKM-u. Objavila je knjige poezije U mraku mrtav čovjek, 1989., Bit će rata, 1990., Pola jedan, 1995., Eto muha, 1999., Žene, muškarci, psi, 2002., te knjigu drama Stoj na glavi, 2002.
Tekst je napisan 25. 10. 2020. povodom Međunarodnog dana umjetnika
