Zbog čega je prvi put udarila svog sina po guzi i kako se poslije toga osjećala, opisuje u svojoj kolumni na portalu klokanica.hr poznata glumica Doris Pinčić Rogoznica.
Dobar dan, ja sam Doris i udarila sam svoje dijete po guzi. Očekujem nakon ove rečenice hordu nezadovoljnih komentara i udruge raznih opisa na mojoj adresi. Nisam zagovornik bilo koje vrste nasilja u životu, a kamoli prema djeci, ali da, po prvi puta svom sinu dala sam po guzi, nakon što sam na sve lijepe načine šaljuci mu pozitivnu energiju i leptiriće na uši, pokušala objasniti da ne može uništavati stvari kad mu padne na pamet pa je on nakon svega toga ipak iz sve snage bacio sve sa stola.
Udarila sam ga, jasno dala do znanja da ne odobravam takvo ponašanje, objasnila da ga i dalje volim, osuđujem postupak, ne Donata, zatvorila ga u sobu gdje se on sljedećih 20 minuta bacao po krevetu misleći sve najgore o svojoj okrutnoj majci koja ga je, hineći smirenost, promatrala kroz prozor da bude sigurna da je sve u redu. Sigurna sam da jeveći stres bio za mene nego za njega, ali kao da je važno, kad se već sve to desi, kako kaže lijepa pjesma. I da, znam da ima samo godinu i pol i ne razumije rečenice, ali ako me energretski razumije i zna šarmirati da dobije što god mu padne na pamet, onda me energetski razumije i za ovo.
Savjeti psihologa
Nakon što je zaspao, štreberski, kakva jesam, bez srama priznajem, pročitala sam svu literaturu koju sam mogla naći, a tiče se ispada bijesa u dvogodišnjaka. Prvi pubertet, od milja tako nazvan (iako ne znam kome to može biti milo), razdoblje je izrazite osjetljivosti, kad moramo posebno biti uz njih i imati razumijevanja za osjećaje koje nisu sposobni kanalizirati na pravi način pa, ne misleći ništa loše bacaju stvari, vrište, tuku drugu djecu i slično.
Preporuka svih psihologa redom je smirenim tonom objasniti svojim dvo ili trogodišnjacima da to nije društveno prihvatljivo ponašanje. Nipošto ne želim umanjivati stručnost psihologa, pedijatra i sličnih zanimanja, ali voljela bih znati jesu li oni u sto posto situacija sa svojom djecom uspjeli ostati savršeno smireni. Onoga tko to može potvrditi, zamolit ću da me odvede na seansu na kojoj će me naučiti isto. Jer ni jedna “obična” majka koju ja poznajem (mislim na nas koji nismo stručnjaci) nije odoljela tome da ponekad podigne glas.
Da se razumijemo, nekad, dapače često psihologiziranje itekako pali i potpisujem ga svaki put kad mogućnosti to nude. Primjerice, par sati prije nego je guza pocrvenjela, uživala sam sa svojim malim muškarcem u četvrtom danu našeggodišnjeg odmora.
Majčinska procjena
Inače, paradoks nad paradoksima, dječak imena Donat, Dalmatinac do 43. koljena, boji se mora. Boji se umočiti prst, a ne daj Bože stati cijelom nogicom na kamenčić. Dobro, poštujem, svi smo drugačiji. Neću ga prisiljavati. Tri sata (doslovno) stojim na plaži čvrsto ga grleći i samo gledajući u more, eventualno bacim tu i tamo koji kamenčić s posebnom pažnjom da nas slučajno ne poprska pri padu u more.
Nakon tri sata, on ničim izazvan stavlja rukavice i odlučuje plivati. I uživa, brčka se, veseli, kao da je sad neko drugo dijete došlo i odlucilo biti morski čovjek. Nemam problem s tim, svako od nas ima svoj tempo i, pogotovo ako sam na godišnjem, zašto mu ne bih omogućila vrijeme koje mu je potrebno, čak i ako su u pitanju tri sata. Moja majčinska procjena kazala je da se doista boji velike vodene površine i da mu treba određeno vrijeme da shvati da se ništa loše neće dogoditi.
Također, ta ista majčinska procjena smatrala je da uništavanje stvari jer ga je ulovilažuta minuta nije izraz njegovog straha nego nekontroliranja emocija i pokušaja da uz tri “kmr kmr” dobije što god mu padne na pamet i upravo zato situacija je završila kako je.
Batina nije izašla iz raja
Općenito, imam dojam da smo danas od odgoja napravili znanstvenu fantastikupa da stvaramo male mimoze koje odgajamo u svijetu duga, leptira i slonića koji prde (ispričavam se na izrazu) maslačke.
Batina nije izašla iz raja, nije mu ni bila blizu, ali u tom raju u kojem je nema ipak postoje određena pravila da bi stvari funkcionirale i bile rajski ugodne i upravo zato poprilično sam sigurna da ovo nije bio zadnji udarac po guzi, a vi me tužite telefonu koje god boje želite.
Doris PINČIĆ/ Klokanica.hr
