Voditeljica rodom iz Petrinje, koja 9. lipnja na splitskom Poljudu vodi veliki humanitarni koncert ‘To je moja zemlja’, za Gloriju otkriva zašto se u 53. godini više ne može zamisliti pred oltarom, koja joj je jedina neispunjena želja te na što bi potrošila zadnju lipu.
Imate li tremu, s obzirom na to da je od vašeg zadnjeg voditeljskog posla na Poljudu prošlo 27 godina?
– Baš naprotiv, jedva čekam stati pred splitsku publiku koja ne podilazi nikome. A ja sam imala tu sreću da me prihvatila još na početku moje karijere, kad sam 1992. vodila Splitski festival.
Što vam je iz karijere ostalo u najljepšem sjećanju?
– Svoj posao oduvijek radim s beskrajno mnogo ljubavi, tako da za mene nema razlike između Poljuda, velikih dvorana u Sydneyju ili nekog malog kluba.
Imate li neke posebne pripreme za velike angažmane?
– Naravno da ne. Jednostavno uzmem mikrofon u ruke i to je to.
Koju biste osobu u ovom trenutku najradije intervjuirali?
– Sve hrvatske političare, ali samo pod uvjetom da su tijekom razgovora spojeni na detektor laži – i da to ide uživo.
Koje modno iznenađenje pripremate Splićanima?
– Nosit ću deset godina staru haljinu Ivice Skoke u kojoj sam se pojavila već mnogo puta. Odjeći ne pridajem nikakvu važnost. Na pozornicu donosim sebe.
Koje emisije ne propuštate na televiziji?
– Dobar dokumentarac i Na rubu znanosti. No vrlo malo gledam televiziju, radije čitam.
Kako danas gledate na svoj naprasni odlazak s HRT-a?
– Prošlo je gotovo dvadeset godina otkako sam dobila otkaz pa se više ne osvrćem na to. Na televiziji me mogu izbrisati iz svih svojih memoara, kao što su to i nedavno učinili kad se radila monografija o HRT-u, no ne mogu mi uzeti moju publiku.
Da možete sve ponoviti, biste li nešto u karijeri napravili drukčije?
– Ne. Stojim iza svih svojih postupaka i odluka, a osim toga, istinski sam sretna, mirna i ispunjena. Da sam pristajala na kompromise, sada bih bila sve suprotno od toga.
Može li se u Hrvatskoj živjeti od prodaje prirodne kozmetike i nakita, čemu ste posvećeni posljednjih desetak godina?
– Primjer sam da može, iako na svoje proizvode imam minimalnu maržu. Ponosna sam što je moj brend nakita od poludragog kamenja postao klasik te je obavezan dar za krizme, rođendane, godišnjice…
Što vam je pomoglo da prebolite smrt svojeg dečka Deana Vujasinovića prije šest godina?
– Spoznaja da smrt nije konačna i da ćemo jednog dana svi biti opet zajedno.
Kakav bi trebao biti muškarac zbog kojeg biste danas pristali na život udvoje?
– Zmaj.
Postoji li neki zmaj u vašem životu?
– Pa ako kažem da bi trebao biti zmaj, to dovoljno govori sve.
Možete li se u 53. godini zamisliti u vjenčanici pred oltarom?
– Mogu ja zamisliti svašta. Međutim, forme me nikada nisu zanimale. Za mene je važan samo sadržaj.
Što ste učinili kad ste primijetili prvu sijedu vlas u kosi?
– S nepunih 30 sam gotovo potpuno posijedila, što je bila posljedica proživljenog šoka uslijed jedne ratne reportaže iz 1991. Moram priznati da sam se umorila bojati kosu te intenzivno razmišljam o tome da pustim svoje sijede vlasi.
Biste li zbog nekog estetskog razloga pristali na operaciju?
– Ni zbog kojeg, no ne osuđujem one koji se kirurški uljepšavaju.
Koje biste se navike rado riješili?
– Voljela bih prestati pušiti.
Što biste mogli jesti svaki dan?
– Čokoladu, čokoladu i opet čokoladu.
Kakva ste kuharica?
– Moji prijatelji kažu da sam jako talentirana. Za mojim stolom se jedu domaći rezanci, a ne oni iz vrećice.
Koji vam je najmrskiji kućanski posao?
– Peglanje. Srećom, veliki je izbor odjeće koja se ne mora peglati.
Za što vam nije žao potrošiti zadnju lipu?
– Za novu biljku i za pomoć drugome. Od prodaje svoje kozmetike svaki mjesec financiram kupnju slatkih pekarskih proizvoda za 120 korisnika javne kuhinje u rodnoj Petrinji.
Je li istina da nikada niste bili u teretani?
– U životu sam samo jednom potrčala, i to za psom. Kondiciju održavam radom – od jutra do mraka.
Što vas može najbolje nasmijati?
– Kad se političari opravdavaju za krađe, korupcije, nepotizam… Prije me to ljutilo, a sada se uglavnom smijem.
Imate li svoju ‘zen zonu’?
– To je kestenova šuma na brdu nedaleko od Zagreba, gdje je moja drvena kućica okružena stotinama cvjetova. Najčešće društvo u tom prirodnom raju su mi moja tri psa: 11-godišnja kujica Missy i njezino dvoje nasljednika, Ming i Mila.
Imate li neispunjenih želja?
– Nikada nisam vidjela oči svojeg djeteta.
