Prošlog tjedna vodila se velika društvena polemika o nečuvenoj gesti predsjednice, koja se uspela na pozornicu HNK da i ona dobije pljesak nakon izvedbe premijernog baleta ”Labuđe jezero”.
Praktički istodobno BIVŠI predsjednik Republike popeo se na pozornicu Spaladium Arene u Splitu da kao ceremonijal majstor predvodi akoladu domaćem muzikantu, kompozitoru i impresariju Zrinku Tutiću, koji je dobio nagradu za životno djelo. Koliko sam primijetio, to nije nitko komentirao, nije Ivu napadao, smijao mu se ili ga optužio da se udružio s eksplaotatorima kiča s najdubljeg dna kace hrvatske estrade.
Što je – sociološki – zanimljivo uočiti u tim manifestacijama javne mržnje ili ravnodušnosti?
U prvom slučaju vidim jedan otpor malograđanskog establišmenta protiv osobe za koju drže da se nameće i uvlači u njegove redove – jednu nespretnu gestu o kojoj se može govoriti s potcjenjivanjem, pretvorili su u veliki problem, otkrivajući temeljito neprihvaćenje na liniji ”mi ili oni”. Kad se svojedobno Tuđmanova klika naslikavala po ložama HNK gdje se izvodila Araličina, usudio bih se reći – primitivna kazališna inscenacija, metaforičko-državotvorno prikazanje, ”Propast Magnuma”, takvi su ironični (čak – pironijski) napadi imali smisla, jer je bilo riječ o dubinskoj subverziji misije i duha jedne kulturne ustanove…
U ovom slučaju rekao bih, predsjednica se, nespretno, poklonila malograđanskoj i građanskoj formi zbog koje držimo Kazalište na Kazališnom trgu i skupo ga plaćamo, upravo zato da bi na repertoaru imalo ”Labuđe jezero”. Ja ovo Jezero nisam gledao, gledao sam prošli postav, dosta je to davno bilo, i bilo mi je onako kako jest i može biti – genij Čajkovskoga, a balet i scena, bože moj, onako kako ispadne kad se najviše potrudiš a nisi Boljšoj ili Marijanski i nikad ne možeš biti.
Ja sam bio u starom Baljšoju (prije renovacije) kad su stare lože i stolice škripile i bile su onako socijalistički sindikalno preskromne, ali balet je naravno bio nezaboravan, jer je to tako – ženski u Moskvi i muški u Petrogradu, a sve ostalo…
No, zagrebačko ”Jezero” postavio je Malakhov, jedan od najvećih plesača generacije, deset godina direktor Berlinskog baleta. Na neviđeno siguran sam da je to najbolje što se u Zagrebu, dakle, može napraviti, a kome to nije dovoljno dobro, mora ići u Pariz i u Rusiju, a nas ovdje neka pusti s našim malim. Mene ne smeta kad smo korektni provincijalci – ja adoriram korektnu provincijalnu formu, to zahtjeva najveću disciplinu i odanost duhu metropolskog stilskog diktata – pisao sam o tome jedan esej svojedobno, da se ne ponavljam…
Najgore mi je kad provincijalci umisle da su svjetska pojava, to je nasljeđe titoizma, koje te smjesta vodi u ono društvo ogrnuto leopardovim krznima, što me bilo navelo da jubilarni sastanak nesvrstanih u Beogradu porkomentiram riječima kako je ondje bilo više leopardskih repova nego u Serenghettiju…
U polemici koja se vodila vidio sam, dakle, grčevitu obranu ideje da nam se neće ONI (seljaci, provincijalci, hadezeovci, primitivci) sad uvlačiti u NAŠE redove preporođenih komunista koji znaju i diktiraju (kazališnu) formu, pa određuje što tu treba biti tradicionalno, a što svjetsko, na temelju NAŠEG dosluha i dosluha NAŠIH ljudi. Ne vide da tih NAŠIH ljudi više nema dovoljno, da više ne drže održive pozicije, jer su one bile zadane nomenklaturnim sinekurama, a ne nekakvim dubljim legitimitetom, koji su ti ovdje mogli dati Bareza, Berković ili pokojni Cvitan, a ova konfuzna kvaziljevičarska grupa koja se, naravno, grozi Bandića, što je razumljivo, i odbija nesretnu Kolindu jer je takva kakva jest, može samo ogovarati na Fejsu, pa bujrum…
Interesantno, bila se pojavila čak i usporedba s Jovankom (i Titom). Jovančita je bila jedna nedužna pastirica iz Like, koja se kao tinejdžerka pridružila partizanskom sanitetu, i kod Drvara se borila u 6. ličkoj diviziji protiv njemačkih komandosa koji su pokušali ugrabiti Maršala, kojega je na koncu ipak ona ugrabila – dok je ležao poslije operacije, njegovala ga je i kako je tada imala 23 godine, jako mu se svidjela, pa ju je uzeo k sebi, proizveo je u bojnicu (isti čin dobila je i novopoečena hrvatska liberalka Hloverka kod SIS-a, ali za zasluge sasvim drukčije prirode), a zatim predstavio Anthonyju Edenu i oženio je baš u doba svog posjeta engleskoj kraljici (ali nju nije vodio nego je zatim išla u Grčku, gdje se družila s kraljicom Frederikom, koja je o jugoslavenskom paru imala svoje mišljenje).
Dakle, slike Jovanke u loži kao kontrapunkt Kolindinoj pojavi, trebale su poručiti: NAŠA je pristalija! Stvar ukusa. Kolinda je završila srednju školu u Los Alamosu, što me bilo navelo da je nazovem seks-bombom, hadezeovskim tajnim oružjem kad se prvi put ukazala kao kandidatkinja na hrvatskoj političkoj sceni, pa sam joj davao šanse, što ovdje nitko nije vjerovao (kao ni u Beogradu, gdje je članak publiciran).
Hoću reći, Kolinda je svoj čovjek, a ne maršalska pratilja, a što se tiče pojavljivanja u operskoj loži valja reći – Tito se još dao navesti da s Jovankom ode u beogradsku operu, a zagrebačku je prilično izbjegavao. Nije se on tu dobro osjećao, u Zagrebu općenito (imao je jedan ”Jergovićevski kompleks”), tu je prije rata djelovao kao tajni agent, tu je u avanturističkoj fazi svog života postigao ključne uspjehe i proboje, ali ta zagrebačka malograđanština nije mu mogla biti draga, jer je za nju ostao vječni autsajder. U Beogradu se priznaje i važna je jedino vlast, mogu te mrziti kao Vučića, ali opet ćeš biti kralj na sceni, ako je imaš, a ako je nemaš, pogazit će te ”zi nogami”…
No, na stranu sve to, mene fascinira kako je ova nepotrebna polemika kojoj je nedostajalo smjelosti i humora, ako i nije vulgarnog, uličarskog nipodaštavanja, uz koje se prijelijepila i antipatija prema Čajkovskom (”kič”), baletu i repertoaru, nadomjestila komentar Josipovićeva nastupa na Porinu u Splitu.
Po meni, to je bila prava sramota. To ulizivanje najnižem ukusu profesora kompozicije koji je sam komponirao posvete srednjevjekovnim koralistima, a sad se spustio na to da oduzima kruh iz usta Tariku Filipoviću ili bilo kojem poštenom voditelju koji bi to inače vodio…
Splet njegovih motiva bio je vidljiv kroz njegovu prozirnu gestu. Prvo, naravno, tu je on financijski zainteresiran kao sukreator cijelog glazbenog misterija Glazbene unije, zakona o autorskim pravima i ZAMP-a koji je osnovao pa prepustio prijatelju. S jedne strane, Ivo pripada dodekanskoj mafiji kad se treba pozicionirati kao šef sindikata netalentiranih kompozitora ozbiljne glazbe dok se vuku pare od kulture (tu su glavni on i njegov second banana Šipuš), a s druge, sjajno se uklapa među drugare iz estradne bulumente koja je Tutića sad proglasila svojim ”doživotnim” korifejom.
Osim Tajči, Tutić je stvorio domovinsku dance-uspješnicu ”Moja domovina”, pa je to jako korisno u ovim trenucima dok estrada strahuje od mogućnosti desničarske revandikacije koja bi ugrozila pogon za proizvodnju i proliferaciju kiča. Ne moraju se bojati! Sve se tu vraća na svoje, aktiviraju se svi estradni penzioneri i pojave koje smo mislili da su ostale iza nas, to je previše sljubljeno s estitikom hadazeovske kulturne politike i politike same, pa će nas jedino smrt (naša ili njihova) toga poštedjeti, a do tada, ići će na turneje Mladen Grdović, Stavros i ne znam tko još i televizija će sve to prenositi…
Svak ima svoj križ, Srbi turbo, a mi pop.
Netalentirani političar ali instiktivni oportunist, te neusporedivo inteligentan i beskrupulozan kalkulant, Ivo je to sve odmah osvijestio i ubacio se u zadnji vagon njihova cirkuskog vlaka. Tko se više sjeće da je bio predsjednik Republike u jednom od najgorih razdoblja moderne hrvatske politike? Uostalom, nije on napravio toliku štetu kao Zoki, pokušao je, ali nije uspio, jer kad je htio uvesti svoj ustavni apsolutizam (uz pomoć čestitog Mostovca Podolnjaka, koji se sad pravi da s tim nema veze, i cijelog Opusa Dei, koji je bio k sebi uselio na Pantovčak), Zoki ga je oduvao k’o balavca.
Uz sva grozna svojstva Zokijeva jedno mu se mora priznati – bio je baš onakav kakvoga su zasluživali njegovi partijski drugovi koji su ga i doveli na funkciju.
Porina za životno djelo zaslužio je zapravo Josipović. Njemu bi ga trebalo pokloniti iskovana u prirodnoj veličini slavenskog gromovnika, s obzirom na zasluge koje je stekao za estradnu bulumentu. Izumio je kamen mudraca koji ima to jedinstveno svojstvo da drek pretvara u zlato.
