Vrckavi minimalni tradicionalni napjev, bećarac, koji većinu asocira na vrištava slavonska veselja, sačuvao je povijesno autentično i krajnje objektivno svjedočanstvo Prvog svjetskog rata te je dobar izvor, zrcalo i prozor u svijet tih ratnih zbivanja.
To je zaključak književne analize ‘Prvog svjetskog rata u kontekstu bećaraca’ Ane Tereze Barišić, objavljen u prvom broju časopisa za humanističke znanosti Pannoniana iz Osijeka, koja se s bećarcem pridružila višegodišnjoj kampanji istraživanja ‘Velikog rata’ o njegovoj stotoj obljetnici.
‘Oj soldatu, kako je u ratu?/ Bome gorko bez tebe, divojko’
Taj pjevni oblik karakterističan za Slavoniju, Baranju i Srijem, čiju strukturu čine dva rimovana deseterca, beziznimno prati sve situacije u kojima se nalazi šokački svijet, ističe autorica.
On je eksplicitno definiran time što ga recitira, pjeva netko tko je proživio odgovarajuće životno i društveno iskustvo i zbog toga je predmet promatranja ovoga rada, objašnjava autorica i izlaže analizu s obzirom na razvojne faze iskustva rata kako ih je zabilježio bećarac.
‘Da je dati s dikom vojevati’
U početku Prvi svjetski rat bio je entuzijastički prihvaćan, što je bilo motivirano i žestokim borbama kao oblikom izražavanja nezadovoljstva prema graničnim neprijateljima ili vladajućim elitama. Autorica to raspoloženje ilustrira stihovima: „Da je dati s dikom vojevati,/ ja bi mala s mojim vojevala“ i „Koji nose crvene parole, / to su same bekrije i lole“.
No, s razvojem borbi i teških posljedica, bećarac bilježi dokumentaristički uvjerljive detalje i odnos prema ratu se mijenja: „Diku mi je pogodilo tane, / u zlo misto u obrve vrane“. Postupno, bećarac bilježi sveopću otupljenost, zamorenost, tjeskobu ratom: „Kapetane, pusti moje janje, / za jednoga ni više ni manje“ i „Care Karlo i carice Zita, / šta ratuješ, kad nemate žita.“
‘Nema ‘noga, tko zaplako nije’
Posljedice sveopćeg dugogodišnjeg uništavanja su neprebrojive: visoka brojka poginulih boraca, invalida, psihičkih bolesnika, oboljelih od tifusa, kolere i epidemije gripe; gotovo svaka druga žena nosila je crninu.
Zavladala je velika nestašica sirovina, žitarica, hrane i ostalih osnovnih potrepština nužnih za šturo preživljavanje. Bećarac dokumentira ta stanja: ‘Dugi dani, a komisi mali, / al’ je teško, kog država ‘rani.’ i ‘Imala sam nešto malo zlata, / pa sam dala caru za soldata’.
Otići u rat bila je dužnost svakog muškarca. Žene su to, kao i vojnici, različito prihvaćale. O svojoj boli i muci gordo su pjevale, ističe autorica: ‘Dika mi je kod kraljeve garde/ Cara služi, a meni se tuži’, ‘Caruj care, al’ nemoj zbog rata, / jer zbog rata osta neudata’ i ‘Mili Bože, al’ se bitka bije, / nema ‘noga, tko zaplako nije’.
‘Na Rusiji jedno brdo malo’
U bećarcu saznajemo o izgledu ratišta, o strahotama ranjavanja, umiranja, oblicima ratovanja, o ratnoj tehnici i ratnoj mašineriji, liječenju u vojnim bolnicama, vremenskim (ne)prilikama, o lokacijama ratovanja i još mnogo drugih podataka. „Kud se moje obasulo grožđe,/ po Karpati, žalosna mu mati“ , „Oj Rusijo, u tebi topovi, / ginu momci kano golubovi“ i „Na Rusiji jedno brdo malo,/ tamo j’ moje janje zakopano“.
Bećarac pripada usmenoj književnosti. Njegov se minimalizam kao stvaralačko načelo očituje i u izrazu i u sadržaju. Njegova liričnost je uočljiva u usmjerenosti bećarca na emociju i unutarnje doživljavanje subjekta. On stihovima iskazuje različite osjećaje, ali i daje realistične obavijesti o iskustvu, životu, ljudskim odnosima i povijesnim zbivanjima, zaključuje analitičarka bećarca Ana Tereza Barišić.
