Taman kada smo se konačno opustili uz mali espreso na osunčanim zagrebačkim terasama, počele su se ostvarivati crne slutnje zlogukih proroka koji su poput babe Vange zazivali treći val (š)korona virusa uporno dokazujući nesposobnost hrvatskih epidemiologa, među kojima je svakako dr. Alemka Markotić.
Za svoje ‘neznanje’, za svoju ‘nesposobnost’ dobila je nagradu Zagrepčanke godine, a ako i nadalje bude iskazivala svoje nekompetencije moglo bi se dogoditi da bude proglašena i osobom desetljeća u Hrvatskoj. Užas!!!
A ne zna ništa i nesposobna je zbog toga što je tako bezobrazno svoja znanstvena nadahnuća nedavno potražila na svetoj misi posvećenoj blaženom kardinalu Alojziju Stepincu.
Jer, kako uopće jedna liječnica smije vjerovati u onu sintagmu u koju vjeruju gotovo svi bolesnici suočeni s teškim oblicima komorbiditeta. Liječnik te liječi, a Bog te izlijeći.
Dakako, čovjek je taj koji konačno slobodno odlučuje vjerovati je li ga Bog doista izliječio, ako ne tjelesno, onda svakako duhovno!? Čudo jedno, ali koliko ja znam, a znam, čak je i Tito pozvao svećenika u sudnjem času, da ne pričam o brojnim zadojenim komunistima koji su na kraju povjerovali da onkraj materijalnog postoji nešta puno dublje, a to je duhovno.
Epidemiološke neznalice ipak su u nečemu bile u pravu, osobito kada se radi o prognozama pojave trećeg vala hrvatskog soja (š)korona virusa.
Ipak, ohrabruje činjenica da je taj novi mutirani soj hrvatskog virusa daleko slabiji od onog prvog vala koji je opasno prijetio čak i Pantovčaku kao epidemiološki najzaštićenijoj instituciji u Republici Hrvatskoj.
Iako je Pantovčak bio izoliran, od posljedica (š)korona virusa pala je jedna lijepa i važna glava za Hrvatsku.
Danas, umjesto (š)korona virusa, Pantovčak je čini se inficiran još težim oblikom nepoznatog soja kojega kolokvijalno nazivaju King Kongovski soj, identificiran kao najopasniji od svih do sada.
Sreća za Hrvatsku je svakako to, što je King Kong koji se na Pantovčak sklonio zahvaljujući (š)korona virusu, u potpunoj samoizolaciji koja zapravo i jest modus operandi njegovog sveukupnog političkog diskursa. Tu i tamo, kao recentno Vrhovnom sudu, riga u lice vatru i more virusnih mikro čestica prijeteći potpunom zarazom i paralizom sustava ukoliko ga se ne bude njegovalo kao kaktus koji bode, koji ne želi biti samo fikus.
Traju ozbiljni pregovori kako spasiti naciju od prijetećeg King Kongovskog modificiranog soja mutiranog virusa iz zoo-a s Pantovčaka.
Po svim dubinskim analizama i trendovskim pokazateljima, čini se da će treći val (š)korona virusa biti ovaj puta konačno potučen do nogu nakon čega će nacija odahnuti, ali ne će odahnuti MŠ. Za njega tek nastupaju problemi.
Svojedobno je Severina pokazala srednji prst MŠ-u uz znakoviti poruku:
“Poznam ja tog pjevača jako, jako dobro“, tako da su se svi istog trena propeli na zadnje i s pravom upitali koliko ga dobro poznaje i koliko ga zapravo psihološki duboko poznaje?
Navodno da se baja hvalio da i on Severinu poznaje jako, jako dobro. (Film o tome nismo vidjeli). On je bio direktor i vlasnik Croatiarecordsa, a ona ambiciozna novopečena megapopularna zvijezda.
Ali ostavimo svjetonazorsku šalu i raspravu o turbofolk stilovima na stranu! Biznis je biznis, a put u estradni biznis često je puta popločen jahtama i moćnim direktorima!
Severina je u tom medijskom duelu dobro opisala MŠ-u, uspoređujući ga s ‘Panonskim mornarom’ Đorđem Balaševićem.
MŠ je silno htio postati hrvatska inačica Đokice što se da iščitati iz gotovo identičnog stila molskih pjesama, a osobito iz tekstova koji su neodoljivo podsjećali na replike priča Đorđa Balaševića koje je švrljao ćirilicom, a MŠ latinicom. To je mala ali bitna razlika, mora se iskreno priznati. Čak je i Davor Filipović priznao da je slušao Škoru, a Balaševića nije. Eto, iskrenost nekada nije produktivna.
Proglasili su ga neznalicom, jer ne poznaje Đoku! Ma kakav je to gradonačelnik koji ne poznaje Balaševića, ne zna ćirilicu i ne bratimi se sa srpskim političarem Palmom?
Čini se da je MŠ u svom svijetu imaginacija sebe zapravo poistovjetio s Vasom Ladačkim iz najpoznatije Balaševićeve pjesme koja je zapravo sudbinska. „Želeo je mnogo više“, pa onda „želeo je konje vrane i livade uzorane, zlatni sat sa lancem i salaše“!? I eto MŠ alijas Vasa Ladački sve je to dobio. Čak i „njive plodne“ i „vinograde blagorodne“? Njive plodne je uz pomoć jednog gradonačelnika koji je otišao kao Vasa Ladački pretvorio u parkirališe na kojemu parkiraju „konji vrani“ po najskupljim uvjetima.
Vinograde blagorodne je prepustio u ruke enolozima i dobio zlatnu medalju za vino koje je proizveo Vlado Krauthaker. Provjereno iz prve ruke!
I kako stvari stoje, kada se tako silno identificiraš sa sudbinom jedne osobe kakav bijaše Vasa Ladački, postoji uvijek opasnost da svršite baš kao vaš idol i životni svjetionik. Dakako, nikome ne želim sudbinu Vase Ladačkog, nisam to želio ni bivšem gradonačelniku, iako su ga mnogi upozoravali na rizike ekstremnog tempa i stresa.
A kako Balaševićeva pjesma kaže: “Mlad je kažu bio i kad je umro sred birtije od srčane kapi, klonula mu samo glava k’o da drema k’o da spava i još pamte što je zadnje rek’o!¨“ „Džaba bilo konja vranih i livada uzoranih……….!“ Itd. itd. Gradonačelnik, u toj Balaševićevoj sudbonosnoj pjesmi doista nije imao sreće i nesvjesno je bio glavni glumac. Danas pjesma traži novog glumca!
Za (š)korona virus, hrvatski soj, postoji daleko efikasnija spasonosna formula od bilo čega što bi zazivalo neke apsolutno morbidne ideje. Ta formula je zapravo imunitet krda, a ako je krdo biračko tijelo, ono je već pokazalo totalni imunitet od bilo kakvog trećeg vala (š)korona virusa. Već u prvom, najsnažnijem valu krdo se oduprlo, u drugom znatno slabijem valu krdo se osnažilo, a u ovom trećem valu (š)korona virusa, čini se, krdo je postalo potpuno imuno na taj staromodni soj.
No, raznorazni sojevi korone ne miruju, osobito ne miruju oni koji prijete kao atomska bomba s lijeva. I taj je virus mutirao u dva soja, no iako je oslabio, s njima se nije za šaliti!? Oni idu do kraja agresivno, aktivistički i ciljano, uz pomoć najezde šišmiša iz hrvatskog Wuhana! Dobro kaže ona pjesma iz Oliverove domaje: „S ponistre se vidi Wuhan, šišmiš nije dobro kuhan“!
Nije zgorega sjetiti se i Borisa Dvornika, velikog glumca i romantika i njegove poruke koja kontekstualno ima sveze s recentnim trenucima morbidne euforije: „Bolje umrit ka’ čovik od piz.., nego ka’ piz.. od čovika“! Utješno, zar ne?
Svaka sličnost ovog teksta sa satirom našeg vrlog kolumniste Zvonimira Hodaka je namjerna. Ispričavam se Hodaku, no ne mogu više pisati smrtno ozbiljne analize, jer bojim se da ću postati previše bogat i slavan kao Vasa Ladački! Ne želim svršit u Aleji velikana!
Kazimir Mikašek-Kazo
