Osim nacionalne himne “Lijepa naša”, hrvatski iseljenici imaju i nekoliko pjesama koje smatraju svojom iseljeničkom himnom. Jedna od najizvođenijih je domoljubna pjesma Dobriše Cesarića “Trubač sa Seine” (Matoš u Parizu)
Poznato je kako je Matoš jedno vrijeme vrlo oskudno živio u Parizu. Tijekom svog pariškog boravka između 1899 i 1904. godine, Matoš je napisao petnaestak novela, među kojima i mnoge antologijske poput Nekad bilo – sad se spominjalo, Balkon, Cvijet sa raskršća, Put u ništa, Samotna noć i druge.
Matoša se do danas smatra jednim od najvećih frankofila, koji je snažno utjecao na osnaživanje hrvatsko-francuskih kulturnih veza. Volio je Francusku, francuski narod i način života u tadašnjoj francuskoj, kao i francusku književnost i njihove književnike od kojih je trojici, Voltaireu, Rousseauu, Stendhalu, priredio i eseje. Veliki uzor A.G. Matošu u njegovom poetskom radu bio je francuski velikan Charles Baudelaire,
Davne 1936. godine Društvo hrvatskih književnika nagradilo je Cesarićevu pjesmu “Trubač sa Seine” (Matoš u Parizu). Na prvoj nadgrobnoj ploči Ante Brune Bušića bili su na hrvatskom i francuskom jeziku ispisani stihovi te Cesarićeve pjesme koju je kasnije glazbeno obradi i izveo dubrovački pjevač Ibrica Jusić.
Poslušajte i pročitajte Cesarićevu pjesmu posvećeu velikom A.G. Matoš, koja je dugo vremena smatrana i pjesmom hrvatske emigracije.
Trubač sa Seine (Matoš u Parizu)
Moja je soba tako jadno mala,
Ja ne bih u njoj izdržati mogo
Da mi oči ne sanjaju budne.
Al ne ropćem. Sudbini velim: Hvala;
Jer mojoj bijedi čudan sjaj je dala,
I moje patnje nisu uzaludne.
Danas sam opet ručo samo čaj.
Al vlažna blagost sja u mome oku:
Ja opet mislim na svoj rodni kraj.
I čežnja preobražava mi javu:
Sa Quaia mjesto Seine čujem Savu,
I Tuškanac mi šumi iz aleja.
Na domovini dvostruka je sjena:
Baca je Pešta, i baca je Beč.
Ona je sva u crno zavijena —
Ne čuje, Majko, niko tvoju riječ!
Šumori, diše more, teče Drava,
A između njih jedna zemlja spava.
Pod vedrim nebom slobodnog Pariza
Koliko puta tuga me je srela
U vrevi Étoilea, Saint-Michelea!
O bože moj, tu treba biti jak!
U tome svjetlu još me više boli
Rođene moje grude gluhi mrak.
Udišem Pariz. Smjelim bijegom spasih
Slobodnu dušu, ali ja sam sin,
A mojoj majci sve su sjeđe vlasi.
Ja žene nemam, a ni druga nemam.
Što još imadem? Samo jezik svoj,
U koji život svoga srca spremam.
Zanosi, misli, ritmovi i rime!
Ja bezimen u bezimenu mnoštvu
Daleko negdje stičem sebi ime.
I muku mučim samca dezertera,
Što zabranjenu domovinu sanja
Na hartiji, u potezima pera.
Pero … ta mala, ta obična stvar,
A kako živa, kako puna snage!
Kad iz njeg teče novih riječi čar,
Omamljuju me kao govor drage.
Sva utjeha je u tom malom peru:
Što pod njim niče, smije se i plače,
I sja, i grije, i vraća mi vjeru.
O Hrvatska, o moja domovino,
Ti moja bajko, ti moja davnino!
Ti porobljeni, oteti mi kraju!
Gle, jadni dezerter ti daje dar,
Bogatiji no kraljevi ga daju,
I sav je ljubav, pobuna i žar.
Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,
Pa ma i nemô na svom grobu svijeću,
Ja neću, neću, neću da se smirim.
Ko svježi vjetar u sparinu pirim,
A kada umor svlada duše lijene,
Na otpor trubim ja trubač sa Seine!
Što mi je plaća? Mržnja gmizavaca,
Što svoje blato lijepe o moj glas.
Al ja pred licem roda stojim vedar.
Za hljeb slobode prilažem svoj klas:
Zar nije zlatan, i bogat, i jedar?
