Na današnji dan 17. listopada 1989. godine održan je koncert Prljavog Kazališta u Zagrebu. Prisjećajući se tog koncerta donosimo intervju s Jasenkom Hourom koji je nekoliko dana nakon koncerta dao novinaru tadašnjeg TOP-a ( Tjednik odabranih priloga) Dubravku Grakaliću.
Zagrebačko “Prljavo kazalište” je, trenutno, jedina jugoslavenska rock grupa koja na jednom koncertu može okupiti više od 200.000 ljudi. Doduše, u eri popularnosti raznih mitinga, koji spretnom propagandom okupljaju i više ljudi od broja koji se okupio na Trgu Republike kad je sviralo “Kazalište”, ta se brojka i ne mora učiniti velikom. No bilo je to najveće okupljanje na Trgu Republike u njegovoj povijesti i to iz rokerskih i zabavnih pobuda.
Stoga je rečeni koncert izbacio, definitivno, u prvi plan jugoslavenske javne scene i Jasenka Houru, glazbenika koji je na čelu “Prljavog kazališta” od njegovih novovalnih početaka u ranim osamdesetim godinama. To je, očito, dovoljan razlog da čujemo što taj predstavnik generacije rođene šezdesete i neke godine može reći u vezi s ovim što se oko nas događa.
• Kako je došlo do koncerta na zagrebačkom Trgu Republike i jesi li zadovoljan njime?
Davna namjera “Prljavog kazališta” bila je organiziranje jednog besplatnog koncerta u Zagrebu. U dogovoru sa sponzorom dogovorili smo da, nakon ljeta, napravimo koncert na Trgu Republike. Htjeli smo da nas svi vide, a ne da idemo u Dom sportova i odradimo jedan klasičan koncert. Mogu reći da sam s koncertom na Trgu vrlo zadovoljan, iako su neki mediji prikazali taj koncert pogrešno, inzistirajući na tome da su polomljena dva stolca i slično.
Mi pokušavamo ovaj grad gurati prema svijetu i Europi, a muči nas mali primitivizam. Trg Republike ne služi zato da čekamo tramvaj na njemu, već da se na njemu nešto zbiva. Grupa i ja smo zahvalni svim ljudima koji su došli na koncert na Trgu, jer je sve prošlo bez ekscesa. Zbog toga sam sretan, a nisam zadovoljan s organizacijskim poslovima. SUP nam je odmagao, prvo nije dopustio da se koncert uopće održi, zatim ga je skratio. Bili smo pod pritiskom, pa i nismo mogli svirati briljantan koncert, već smo ga morali što prije završiti. Da se ljudi ne guraju
• Jeste li se plašili nekih većih incidenata?
Ne. Nijednog trenutka nismo se plašili, iako je SUP počeo postavljati takva pitanja i unositi paniku i histeriju. Zaboravlja se jedan aspekt cijelog događaja – nitko nije došao tamo da nekog zgazi ili prebije. To što su na koncertu bili Bad Blue Boysi i Torcida ne znači ništa posebno, to nije opasno. Cijelo vrijeme sam imao osjećaj da bi mnogi bili zadovoljni da su “Kazalište” i 200.000 ljudi održali koncert na livadi kod autoputa, a ne na Trgu. Mogli smo tamo ispeći janjce pa bi onda to režimskim strukturama odgovaralo da pokriju ideološke predrasude koje nemaju veze ni s muzikom, ni s čime drugim.
• Kako komentiraš novinske napise, pisane u stilu “tko ste vi uopće da svirate na Trgu Republike”?
Da, postavlja se takvo pitanje, jer, kao, Trg Republike ne služi za rock koncerte i sakupljanje kojekakvih potpisa. Međutim, sve govori da se to piše bez ikakvih stvarnih povoda, nitko ne može poreći da je iste noći, u tri ujutro, Trg bio čist. Mi imamo videosnimke koje će potvrditi da ekscesa nije bilo. Po novinama se pisalo o šest pijanih ljudi, to nije nikakvo mjerilo kad se okupi 200.000 ljudi.
• Na ovom se koncertu, a i inače, moglo uočiti da vrlo dobro komuniciraš s publikom. Kako uspijevaš vladati s tako golemom masom ljudi?
Nije to vladanje masom, ja pokušavam ljudima u nekoliko riječi reći da se na guraju, da budu humani. Treba im probuditi svijest da se u masi nalaze i njegov brat, sestra i da budu oprezni kako ne bi bilo ozlijeđenih. Postavljam se kao da sam jedan od njih, i ništa drugo.
• Kako je došlo do vrlo očite povezanosti između “Prljavog kazališta” i Bad Blue Boysa?
Nije došlo do nikakve specijalne veze. Doduše, pjesma “Mojoj majci” hit je i Bad Blue Boysa i Torcide, a dio je tih navijača i među mojim klincima iz kvarta. Stalno se pokušava objasniti ponašanje tih grupa navijača, iako se ono nije promijenilo – naši očevi su se tukli na stadionima, mi smo se tukli na stadionima, a, eto, i mlađe generacije se tuku na stadionima. U posljednje vrijeme je, zapravo, i politika uvukla svoje konce među navijače, jer je sad takvo vrijeme, ali na stadionima je oduvijek bilo zajebano.
Kako je nastala “Moja majka”
• Za koncerte “Kazališta” se, ipak, u negativnom smislu govori i piše da su “sličili na utakmice”?
Da i to me čudi. Netko je u “Vjesniku” napisao da je iznenađenje što se Bad Blue Boysi na Trgu nisu potukli. To nije iznenađenje – oni nisu imali razloga da se potuku, a nisu se imali ni s kime potući. Svatko traži odgovarajućeg partnera pa tako i Bad Blue Boysi za tučnjavu. Partneri im nisu djevojčice od 12 godina i majke s djecom. Mislim da su grupe navijača odigrale pozitivnu ulogu na koncertu.
• Mnogo se priča o tvojem najvećem recentnom hitu, pjesmi “Mojoj majci”, u kojoj neki, začudo, prepoznaju hrvatski nacionalizam. Zašto si i kada si napisao tu pjesmu?
Pjesmu “Mojoj majci” napisao sam prije tri godine. Prvo smo je svirali na radnim akcijama, na kojima je “Kazalište” nastupalo. Pjesmu je popularnom učinilo nekoliko stvari. Prvo, mislim da je pjesma dobra, a drugo, nakon niza godina pojavio se pridjev hrvatski, zbog kojeg je i započela sva ta panika u medijima. Imam osjećaj da je svima trebala ta pjesma kao suhoj zemlji malo vode. Vjerojatno je i politička situacija odigrala svoju veliku ulogu u prijemu ove pjesme.
• Kako odgovaraš onima koji u pridjevu “hrvatski” na svaki način žele pronaći nekakav nacionalizam?
Znaš, meni je muka od toga što svako spominjanje riječi hrvatski ima negativan predznak. Mi zaboravljamo ono pozitivno u svemu tome. Hrvatska – to je vrlo širok pojam koji označava more pozitivnih stvari. Zato je nevjerojatno da se stalno inzistira na negativnoj strani tog pojma. Uostalom, ta pjesma već može funkcionirati kao nekakva stara hrvatska pjesma, poput “Servus” i slično. Smiješno je što moram braniti svoju pjesmu zbog pridjeva “hrvatska ruža”.
• Točno. Ipak, mnogi u sveopćoj prijemčivosti te pjesme vide hrvatski “dah vremena”, dok drugi, bez ikakvih argumenata, u njoj vide čak i kardinala Stepinca…
Paranoični umovi konstruiraju paranoične priče. Od njih se drugo i ne očekuje, mogla bi se napisati i groznija priča. Zavisi o tome koliko imaš mašte. Svojevremeno je mnogo rasprava bilo i oko pjesme “Zaustavite Zemlju”, iako i grupa “Srebrna krila” ima pjesmu koja se tako naziva. Nitko “Srebrnim krilima” nije prigovorio zbog te pjesme, ali “Prljavo kazalište” je odmah bilo sumnjivo. Da ja obučem majicu s likom Mickeyja Mousea, našao bi se netko da to prokomentira.
• Koliko je “Posljednja ruža hrvatska”, kako se pjesma “Mojoj majci” katkad naziva, pridonijela sadašnjem uspjehu “Prljavog kazališta”?
Mnogo. Bez sumnje je ta pjesma otvorila vrata drugim pjesmama, pogotovo zato što naša diskografska kuća nije bila u stanju financijski to izgurati na tržište. Danas muzika funkcionira na razini reklamnih poruka, i mi smo tako promovirali još neke balade i slično.
• Na koncertu na Trgu Republike si spomenuo i povratak Jelačićevog spomenika. Kakav je tvoj stav o tome?
Mislim da spomenik treba vratiti na Trg, bez obzira na ideologiju i politiku. Politika me apsolutno ne interesira, ali iako se u nju ne razumijem mislim da nema razloga da se miču spomenici koji nešto znače. Zagreb je Zagreb s Jelačićem, bez obzira na to koliko je godina prošlo, ljudi ga se sjećaju. Ljudi nisu glupi pa da ne znaju da je na mjestu “Ferimporta” kod HNK stajala stara kavana i da je netko taj trg u središtu grada uništio. Glupo je uništavati, bez obzira na sve novo što se gradi.
• Tko te i što te najviše smeta na našoj javnoj društvenoj sceni?
Mnogo toga me smeta, kad bih počeo analizirati vjerojatno bih otkrio da me sve smeta. Stalno pričamo o politici, a imamo stare ljude koji prose po gradu, i slično. Danas se svi bave politikom i ta strast je nevjerojatna. Počeli smo izmišljati političke vođe, koje nemaju veze ni s čime, a i dalje su nam konzerve i kruh vrlo loše kvalitete. Smeta me što smo došli u fazu u kojoj su generacije i generacije mladih ljudi totalno zajebane i nemaju budućnosti. Odgojene su na potpuno krivim stvarima, na tome da su pošteni budale, da su glupi oni koji ne znaju ukrasti. Sve vrijednosti su se izgubile.
• Kažeš da te politika danas ne zanima. No, prije nekoliko godina rokeri i drugi glazbenici su voljeli isticati svoju pripadnost nekoj političkoj, “naprednoj” ideji. Što misliš o tome?
Nije me to nikad privlačilo. Sistem je postavljen ovako – najdosadniji učenik u razredu postaje predsjednik omladine, dok mi koji markiramo i imamo tri neopravdana sata nemamo, već u početku, jednaku startnu poziciju. Poltroni se stvaraju već od početka, da bi sve lakše funkcioniralo.
• Vratimo se glazbi. Neki te kritičari “optužuju” da si prepisao neke svoje hitove, tj. da si koristio skladbe iz svjetske rock baštine. Kako to tumačiš?
Nikad to nisam krio, mogu krenuti od jedne pjesme do druge i objasniti što je odakle uzeto. Ja na taj način i doživljavam rock. Promatrajući današnju muziku, više ne postoji ne preuzimanje nekih dijelova pjesama. To je odlična Gallova konstatacija (Zlatko Gall je novinar “Nedjeljne Dalmacije”, op.pr.) da nema suvremene muzike bez naslanjanja na već postojeću muziku. Uostalom, jedni “Dire Straitsi” napravili su karijeru na J. J. Calleu, a na njima su opet nastali neki drugi. Od toga ne treba bježati, ali treba imati mjere. Ako mi je nešto drago i svidi mi se, a daje nešto novo, ne vidim razloga da to ne stavim u svoje pjesme.
• Kakve planove imaš, za blisku budućnost?
Nemam nikakve posebne planove. Trenutačno želimo završiti turneju, zatim odlazimo na nekoliko nastupa u Kanadu, 16. studenog. Onda ćemo vidjeti, “Kazalište” nikad nije imalo neke velike planove, najbolje je znati što ćemo raditi narednih mjesec dana. Namjeravamo snimati novu ploču, ali još ne znam kada ćemo započeti s time.
• Imaš li neku poruku za svoju publiku?
Na koncertu znam reći – nek u ova teška vremena Bog čuva i vas i nas. Najljepše bi bilo za sve te ljude koji dolaze na naše koncerte da žive u skladu s deset Božjih zapovjedi. Za mene je to rješenje u životu: da se osjećamo kao na blagdane, kao da je Badnja večer, da nam je svima lijepo.
Razgovarao: Dubravko Grakalić (Top, 1989.)
