Buško blato se nalazi u Hercegbosanskoj županiji između Livna i Tomislavgrada. Okruženo je s četiri planine: Kamešnica (1 849 metara), Tušnica (1 700), Midena (1 222) i Zavelim (1 364) i umjetnim branama.
Oko dvije trećine jezera pripada općini Tomislavgrad, a jedna trećina općini Livno.
Nalazi se na nadmorskoj visini od 716 metara. Dužina jezera je 13,5 km, širina oko 7,2 km, a dubina na pojedinim mjestima doseže do 16 metara. Površina jezera je 55,8 km četvornih, a ukupna zapremina od 782 milijuna kubnih metara vode.
Radovi na izgradnji Buškoga jezera počeli su 1967. godine.
Cilj izgradnje bio je stvoriti zalihe vode za hidroelektrani Orlovac u slučaju manjka vode za ljetnih suša. Jezero je dovršeno 1974. godine i iste godine je pušteno u rad.
Da bi vode iz Buškog jezera stigle do hidrocentrale kroz Kamešnicu je probijen tunel dužine 12 kilometara. Kad je građeno govorilo se da je Buško blato najveće umjetno jezero u Europi, a danas ima dvadesetak jezera prostranijih i bogatijih vodom od ovog jezera.
Prostor današnjeg jezera prije izgradnje činile su livade i pašnjaci koje su osiguravale sijeno za stoku, dok su bliže naseljima bile oranice na kojima su se uzgajale razne žitarice i povrće.
Za vrijeme velikih jesenskih i zimskih kiša polje je većim dijelom bilo poplavljeno, a zimi i zaleđeno. Kad bi se led sa dolaskom proljeća otopio na ovom polju bi se pojavilo veliko blato pa je i polje dobilo naziv Buško blato. Svojedobno je postojalo i naselje pod nazivom Buško Blato, a spominje ga oko 1600. godine turski putopisac Evlija Čelebi (1611 – 1682) u svom Putopisu (Seyahatnami), navodeći da je Buško Blato „napredno i krasno selo. Ima mnogo dobrih živih voda i zelenilom obraslih predjela.”
U povijesnim ispravama Buško blato se spominje 1519. godine kao nahija Buško blato. U njoj su stanovali Vlasi bilo ih je šest džemata (skupina, četa). Od njih je sakupljano po 20 filurija. Spominje se da je u nahiji bilo 116 kuća, a nije jasno odnosi li se to samo na Vlahe ili na sve stanovništvo Buškog blata.
Atanazije Jurjević ( Georgiceo ), splitski plemić, u svom izvještaju iz 1625. godine (za potrebe Austrije) među naseljima u Hercegovačkom sandžakatu spominje i Buško Blato.
Fra Pavao Šilobadović u svom Libretinu, u kojem su opisana zbivanja od 1662. do 1668. godine, u tri navrata spominje i Buško blato: – „Godine 1664. arambaša Matija Barišić (sa) samo 16 junaka dovede iz Buška Blata 5 turske čeljadi, i 2 posika, i 3 kršćanske, i svi zdravo dojdoše; – „Godine 1668., miseca aprila na 10. Grgur Vranješ s 15 druga dovede iz Buka kneza i jo 2 kršćanina i posla u primorje, a on se vrati sa 7 druga i pođu u Dumno i uhite 2 čovika kršćanina i 15 goveda; iđući dočekaše ih Turci na Vrlici (pokraj Imotskog-AI), onda uhvatiše Vranješa Turci, a oni raniše jednog Turčina ter dobro;
“Godine 1684., miseca aprila na 19. otiđe naša vojska (sa) Zadvarja k Bušku blatu do Kamenščice, 700 ljudi, mnogo plini zaplinili, male živine 7 tisuća, goveda i konja na 250, tako rekoše, čeljadi tu(r)ske 30, a toliko i posikli. Naša dva poginuše a trećega raniše.”
Selo pod nazivom Buško Blato zabilježeno je i u popisu bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768 godine, ali nema Prisoja, koje 1742. godine zabilježio njegov prethodnik biskup fra Pavo Dragićević. Jedini zaključak glasi: današnje Prisoje nekoć se zvalo Buško Blato.
U knjizi Ante Ivankovića ”Toponomija duvanjskog područja” navedena su četiri teorije o postanku imena Buško blato
1. Prema narodnoj predaji, koja se temelji na podacima koje je 949. godine u svom „De administrando imperio” (O upravljanju carstvom) zapisao bizantski car i pisac Konstantin Porfirogenet (905 – 959), Buško blato je dobilo naziv po legendarnoj hrvatskoj kraljici Bugi. Ona je sa sestrom Tugom i petoricom braće: Klukasom, Lobelesom, Koncencesom, Muhlom i Hraobatosom dovela u 7. stoljeću sedam hrvatskih plemena iz njihove zakarpatske postojbine. Buga je za prebivalište svojih suplemenika izabrala upravo prostor Buškog blata.
2. Povjesničari su utvrdili da se na prometnici iz rimskog razdoblja, koja je povezivala Salonu s Delminiumom i Argentariumom, na Privali(prijevoj između Duvanjskog polja i Buškog blata, nalazila putna postaja zvana In monte Bulsinio. Jezikoslovac A. Mayer imenicu Bulsinius nalazi u ilirskom jeziku (buls ili bulz) sa značenjem „brdo, greda.” U oronimu mons Bulsinius znanstvenici su prepoznali današnju planinu Tušnicu, koje je prijevoj Privala prirodni nastavak.
3. Arheolog i povjesničar J. Britvić smatra da je naziv Buško blato izveden od imenice iz ilirskog jezika buk, što znači kruh, pa bi Buško blato bilo krušno odnosno žitno polje, što je teško prihvatiti s obzirom na činjenicu da je riječ o prostoru koje je veći dio godine bio pod vodom, dakle povremeno plavljen.
4. Povjesničar Robert Jolić također tvrdi da je u osnovi naziva Buško blato imenica buk, ali ne iz ilirskog već iz hrvatskog jezika, „što zapravo u ovom slučaju znači isto što izvor, vrelo i odnosi se na pećinu u Vrilu, gdje Šujica (nakon poniranja na Duvanjskom polju ) opet izlazi na površinu.” Buk spominje i fra Pavao Šilobadović (pisac Libretina), i to dva puta: 1667. i 1685 godine. U drugom spomenu kaže Buk kod Buškog Blata, što se opet – bez ikakve sumnje – može odnositi samo na Prisoje.
Umjesto opredjeljivanja za neko od ovih mišljenja, podsjećamo da kroz nekadašnja hrvatska prebivališta u današnjoj Poljskoj i Ukrajini teče rijeka Bug, kojem je po glasovnoj građi vrlo blizu i onaj Šilobadovićev Buk: također podsjećamo na naziv bosanskog grada Bugojna i sela Bugovina pokraj Trebinja, te da se stanovnik Buškog blata (etnonim) zove Bužanin i da je u Lici postojala Buška župa.
Drugi dio toponima imenica blato u konkretnom slučaju nastala je tako da su nabujale vode Ričine (tako se zove Šujica nakon poniranja) svake jeseni i proljeća pretvarali tlo na tim prostorima u blato, što se u hrvatskom jeziku može opisati kao „jako nakvašena zemlja, močvara, močvarna livada” odnosno glib, kal.
Podsjećamo da je nekoć imenica blato značila i jezero: Skadarsko blato uz Skadarsko jezero na granici Crne Gore i Albanije, mađarski Balaton ili Blatno jezero, kojem su Hrvati dali naziv prije nego što su na njegove obale stigli Mađari.
Imenica blato se često rabi u toponimiji i to ponajprije u i za lokve i jezera: Blata, Blatašce, Blatina, Blatnjak (potok), Blato, Blatuša (potok), Bokanjačko blato, Buško blato, Nadinsko blato, Prološko blato itd;
I jedna zanimljivost: dio grada Splita koji se zove Poljud istog je postanja, nastao je od latinskog palus, paludis sa značenjem blato, ali nekad i jezero.
Marko Marković/foto:wiki
