Kukoč o splitskoj košarci, izostancima iz škole i nikad prežaljenom Draženu: “Zašto uvijek idu dobri ljudi?”

Legendarni hrvatski košarkaš Toni Kukoč, od rujna 2021. godine i član košarkaške Kuće slavnih, u emisiji U svom filmu HTV-a govorio je o bogatoj igračkoj karijeri, velikanima s kojima je dijelio svlačionice, vremenima kada je počinjao košarkašku karijeru i Draženu…

Na početku se osvrnuo na činjenicu da je postao peti Hrvat koji je postao član prestižne Kuće slavnih. Njegov rodni Split, uvijek je znao cijeniti vrhunske sportaše i sportske uspjehe svojih sugrađana.

‘Split je dao velik broj velikih sportaša, od vaterpola, preko tenisa, nogometa, košarke… Neka mi oproste oni čiji sam sport zaboravio. Dino Rađa i ja imali smo sreće da igramo za jednu super generaciju Jugoplastike. Kada smo bili 14, 15, 16 godina, imali smo trenere koji su nam pokazali put, koji su u nas vjerovali. Bili smo djeca, nismo imali pojma koliko se treba trenirati i odreći stvari da bi se došlo do tih nekih rezultata’, govori Toni Kukoč.

Govoreći o ulasku u Kuću slavnih, kaže da nitko ne započinje svoju karijeru s idejom da će tamo jednoga dana završiti.

‘To je nešto sasvim posebno i daleko, ali to je ono što se kaže šlag na tortu’ nekog uspjeha. Kada uđeš u taj Hall of fame, to je onda pečat’, govori Kukoč dodajući da se radilo o tri vrlo emocionalna dana.

‘Kada sam doznao da ću ući u Kuću slavnih bio sam u Splitu na utakmici, to je isto zanimljivo da se to tako dogodilo, zvonio je telefon baš na utakmici Splita, ali nije mi se dalo javljati tijekom utakmice. Kada sam došao kući vidio sam da me zvao Ivica Dukan. Vidio sam na američkom telefonu da zovem gazdu, da mi nešto treba reći. Nazvao sam potom Jerryja Reinsdorfa koji mi je rekao da sam ušao u Kuću slavnih, ali da ne govorim nikome jer će sve izaći u javnost za nekoliko dana.’

Dodaje da se u Springfieldu tijekom tri dana susreo s legendama poput Billa Russella, Laryja Birda, Michaela Jordana, Lebrona Jamesa i Stephena Curryja.

‘Kada dođeš na tu binu, vidiš sve te igrače, to je osjećaj koji dobije malo ljudi.’

Počeci u Jugoplastici Govoreći o svojim počecima u Jugoplastici, debitirao je sa 16 godina, a radilo se o pet minuta u finalu prvenstva bivše države protiv Cibone.

‘Sjećam se velikog broja utakmica od prije trideset i nešto godina, sjećam se i te utakmice. Bio sam nevažna osoba u toj ekipi, možda bih igrao minutu ili dvije, ili kada bi vodili ne znam 25 razlike, onda bi me trener stavljao. Sjećam se svih igrača i te tuge kada smo tu utakmicu izgubili. To je bila bolna lekcija, ajme meni. Sjećam se i bolne lekcije kada sam igrao europsko finale za Benetton. To su mi najbolnija finala’, govori Kukoč. Govorio je i o NBA vremenima s Dinom Rađom.

Košarka je sport u kojem bez momčadi ne možeš ništa

‘Dino i ja sam od prvih dana bili zajedno. U SAD-u bi ili ja otišao kod njega na večeru, ili kod mene bi on došao u Chicagu na večeru. Najbolje bi bilo da smo mogli cijelu karijeru igrati zajedno. Od prvih koraka smo sve prolazili zajedno, zatvorenih očiju znaš što drugi radi. Gurali smo jedan drugoga.

Benefit je bio čitave ekipe, poklopilo se da smo imali super trenere, tu je Slavko Trninić. Bilo smo na pravom mjestu u pravo vrijeme, s pravim trenerima i pravim igračima. Košarka je sport u kojem bez momčadi ne možeš ništa napraviti.’ Istaknuo je primjer Michaela Jordana, koji je bio individualac, a kada je počeo timski igrati, počeo je osvajati sve.

Kaže da današnji klinci prerano počinju razmišljati o stvarima poput novca, da prerano razmišljaju o budućnosti i tome gdje će igrati.

‘Imao sam 200 neopravdanih, majka je poludjela’

‘Jedna od možda najvećih grešaka da ta djeca počnu razmišljati o tome tko će im biti menadžer, gdje će ići, pa tu su i roditelji koji vide tu profit. Do 20 godine onda im se više ništa ne da. Rijetki su oni koji se posvete sportu i ne razmišljaju o tim drugim stvarima. U naše vrijeme to nije bilo moguće, plaće su bile smiješne. Škola je trpjela, poglavito srednja.

– Ne možete očekivati da će vas staviti da ćete igrati, a niste došli na treninge pred utakmice. A stalno su bile neke utakmice. Tako je stigao papir iz moje srednje škole da sam propustio 200 i nešto sati i da me izbacuju iz škole. Majka je poludjela i otišla je do Jugoplastike, kod Josipa Bilića. Brzo je došlo 16,17 ili 18 godina gdje sam ja morao birati, košarka ili škola.’

Govoreći o Jugoplastici, kaže da se radilo o zlatnim danima splitske košarke.

Svi su navijali za Jugoplastiku. U Ljubljani, Beogradu, Skoplju…

‘Tri smo godine za redom osvojili Kup prvaka, svi su navijali za tu Jugoplastiku, bilo gdje da samo igrali. U Ljubljani, Beogradu, Skoplju…Svi su navijali za nas, valjda su voljeli način na koji igramo košarku. Također, radilo se o jednoj super ekipi, koja se jako razumjela.’

Posebno je evocirao uspomenu na prvi europski naslov Jugoplastike, trijumf na Final fouru u Munchenu kada su svladali Barcelonu i Maccabi.

‘Bilo smo djeca, bojali smo se i Barcelone i Maccabija i Arisa, nije svejedno. Kada smo dobili Barcelonu koju smo iznenadili, shvatili smo da igramo dominantnu košarku, počeli smo vjerovati u to što možemo postići te smo zadnjih pet minuta protiv Maccabija vodili pet, šest razlike, pred kraj utakmice, a ja uvijek kažem da mi nismo mogli tu utakmicu izgubiti. Bili smo svjesni da nas nemaju šanse dobiti.’

Finale u Barceloni se ne zaboravlja, to je poput finala Ivaniševića u Wimbledonu

‘Da su stavili Shaquillea O’Neila umjesto Christiana Leattnera, onda mislim da bi to bila najbolja ekipa ikada, svih vremena. To u sve članovi Hall of famea, govori Toni Kukoč ističući kako se zbog političke situacije do par mjeseci prije Olmpijskih igara nije znalo hoće li Hrvatska nastupiti. Finale protiv SAD-a bio je najgledanija sportska utakmica svih vremena. To se ne može zaboraviti, to je poput finala Gorana Ivaniševića u Wimbledonu’, dodaje Kukoč.

O pogibiji Dražena Petrovića: Zašto uvijek idu dobri ljudi, to bi trebalo nekako srediti…

‘Tragedija, što drugo reći. Ja sam bio u Chicagu, potpisivao sam ugovore, nisam bio s reprezentacijom. Upalio sam ESPN i vidio što se dogodilo. Nisam prvo vjerovao jer je nesreća bila u Njemačkoj, a oni su bili u Poljskoj. Samoga sam sebe uvjeravao da oni ne znaju što pričaju. Onda sam shvatio, počeo zvati, rekli su mi čitavu priču, spremio se i došao.

To je toliko tragično, kada izgubiš takvu jednu osobu. Uvijek kažem da zašto uvijek idu dobri ljudi, a ne oni loši. To bi trebalo nekako srediti da idu oni koji su nikakvi. Ja sam generacija tri ili četiri godine od Dražena, uvijek smo gledali da njih moramo dostići. Na SP-u u Argentini smo Dražen i ja bili cimeri. Upoznao sam ga tu kao osobu, da bi se onda to dogodilo’, govori Kukoč.

Foto: hrt