Magistra je glazbe, profesorica i majka tri kćeri: Da nemam spretnog supruga bilo bi mnogo teže!

Dora Kuzmin Maković (39), violončelistica u Zagrebačkoj filharmoniji i profesorica u glazbenoj školi Pavla Markovca, majka je triju djevojčica i primjer je kako se uspješno može uskladiti uspješna karijera i majčinstvo.

Nakon završene Muzičke Akademije u Zagrebu, magistrirala je na Musik Akademie der Stadt Basel u Švicarskoj.Supruga Petra upoznala je na jednom vjenčanju u kapeli Sv. Barbare u Velikoj Mlaki, a kaže kako joj je tek ulaskom u brak prirodno došla i želja za djecom.

Nakon petogodišnjih blizanki Marije i Judite, prije osam mjeseci stigla im je i malena Mihaela, a Dora kaže kako upravo zbog podrške supruga, ali i baka i djedova, uspijeva i dalje se aktivno se baviti glazbom, nastupati i putovati.

Uz Zagrebačku filharmoniju, Dora predaje violončelo na glazbenoj školi Pavla Markovca i surađuje s nekoliko sastava poput Hrvatskog Baroknog Ansambla (HRBA) i Varaždinskog komornog orkestra.

U intervjuu za portal Generacija.hr govorila je  izazovima majčinstva, od kuda njezina ljubav prema glazbi i violončelu, kako izgleda život majke s troje djece, ali i glazbenice u vrijeme korona krize te što bi proučila mladim majkama koje se teško odlučuju na veliku obitelj.

Jeste li oduvijek željeli imati veliku obitelj?

Moram priznati da mi je netko prije 15 godina rekao da ću imati troje djece, ne bih mu vjerovala. Djeca su mi bila u redu i ništa više od toga. Nisam zapravo niti razmišljala puno o njima. Ulaskom u brak, prirodno je došla i želja za djetetom. Trenutak u kojem mi je ginekologica rekla da nosim blizance, dao bi se preraditi u dobar skeč. Iako mi je suprug blizanac, iako imamo nećakinje blizanke, nismo se nadali da će i nas ista sreća zapasti. Ostalo je povijest. Bilo je naporno, ali i prekrasno, i nakon nekog vremena se rodila želja za još jednim djetetom. I tako, nakon Marije i Judite, na svijet nam je prije osam mjeseci došla i Mihaela.

Kako izgleda život majke s troje djece? S kakvim se sve izazovima svakodnevno susrećete?

Tek sam „friška“ majka troje djece, i još sam na porodiljnom pa prave razmjere života s troje djece još nisam spoznala. No vjerujem da vrijede ista pravila kao i za majke s jednim, dvoje ili više djece – ako su svi zdravi i organizacija dana je dobra, problema nema! Najteže mi, naravno, pada kad se netko razboli, jer se onda cijela dnevna rutina mijenja, uz gomilu brige. Isto tako, kad će krenuti škola i aktivnosti, vjerujem da će nam se život poprilično zakomplicirati. No možda ono najbitnije, što mi svake večeri prođe kroz glavu, jest to jesam li dovoljno vremena i pažnje posvetila svakome- i djeci i suprugu! To je majkama s više djece sigurno najveći izazov.

Kako usklađujete posao i obiteljski život?

Da nemam spretnog supruga te bake i djedove iza leđa, žongliranje s obavezama bilo bi puno teže ako ne i nemoguće. Zagrebačka filharmonija je do ove situacije s Covidom-19 dosta putovala i nije bilo neobično da me nema po nekoliko tjedana i to više puta godišnje. Danas tu razdvojenost lakše preživimo uz pametne telefone, ali nije lako ni djeci, ni meni, a ni suprugu. Iako to on vjerojatno nikada ne bi priznao.

Jako cijenim taj vid slobode koju mi obitelj omogućuje, da mogu i dalje profesionalno rasti i napredovati. I to mi daje snage i motivacije još se više posvetiti obiteljskom životu dok sam kod kuće. Nadam se da i na taj način svojim curama dajem primjer kako se dogovorom i uvažavanjem međusobnih želja, ali i poštovanjem obaveza, može izgraditi skladan obiteljski život.

Od kuda vaša ljubav prema glazbi? Kako to da ste se odlučili za violončelo?

Moji roditelji su glazbenici, stoga nije čudno da smo se i brat i ja našli u istim vodama. Glazba nas je pratila od rođenja i bila uvijek vrlo prisutna u našoj svakodnevici. Violončelo me privuklo bojom zvuka, a svirao ga je i moj bratić pa mi je to tada bilo jako zanimljivo. Violončelo sam počela učiti u Glazbenoj školi Blagoja Berse, u klasi prof. Maje Virant. Sa 17 godina sam započela studij na Muzičkoj Akademiji u klasi prof. Valtera Dešpalja te nakon diplome magistrirala na Musik Akademie der Stadt Basel, u Švicarskoj, u klasi prof. Reinharda Latzka.

Zagrebačka filharmonija nedavno je snimila skladbu za pomoć Hrvatskom glazbenom zavodu koji je stradao u potresu. U ožujku ste na društvenim mrežama objavili i snimku poznate pjesme o Zagrebu kao podršku građanima. Kako je bilo sudjelovati u ovim lijepim inicijativama?

Za pomoć HGZ-u je dionica violončela Zagrebačke Filharmonije snimila Bachovu 3. suitu za violončelo solo. Bio je to poseban izazov, jer većina nas nastupa uglavnom u orkestru i većim sastavima, a sada je trebalo hrabro stati pred kameru i snimiti solo nastup. Iako sam na porodiljnom, rado sam se odazvala na obje inicijative jer sam htjela i na taj način pomoći gradu.

Uz to, treba napomenuti da su moje kolege svakog vikenda nastupali na Labuđem otoku i kod paviljona Jeke u parku Maksimir. Mislim da smo svi bili ponosni da smo i na taj način mogli olakšati ove često tjeskobne dane sugrađanima, pa i sebi samima.

Kako izgleda život glazbenika u doba korona krize? Imate li primanja, nastupate li i kako održavate formu?

Moram priznati da me strah što će biti s kulturom na jesen kada se na otvorenom više neće moći nastupati. Je li naša budućnost video streaming? Snimke? Nadam se da ne. Ništa, baš ništa ne može zamijeniti izvedbu uživo. Taj jedan jedinstveni trenutak inspiracije i imaginacije koji se neće moći nanovo reproducirati.

Koliko znam plaće za sada idu. Radilo se koliko se moglo i pod karantenom. Snimale su se prvo studijske snimke u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, a zatim i projekti koje smo organizirali poput našeg Bacha. Ne znam što će biti dalje. Zagrebačka Filharmonija slavi sljedeće sezone 150 godina postojanja i nadam se da ćemo je moći dostojno obilježiti.

Predajete u glazbenoj školi. Jeste li provodili online nastavu sa svojim učenima?

Da, nikako ne smijem zaboraviti spomenuti video nastavu sa svojim učenicima. To je tek bio izazov! Kod učenja instrumenta, fizički kontakt učenika i profesora je nezamjenjiv. Ovi mjeseci su bili kontrola štete da tako kažem. Pokušali smo izvući najviše što smo mogli uz veliku pomoć roditelja. Moram pohvaliti svoja dva ‘kikača’ da su se jako trudili, a najviše moju najstariju učenicu Anu koja je uz sve ovo uspjela maturirati i za koji dan će se natjecati na prijemnom ispitu Muzičke Akademije u Zagrebu.

Kako ste kao obitelj provodili vrijeme u izolaciji i nakon potresa? Kojih mjera se trenutno pridržavate?

Za vrijeme izolacije nam je bilo zapravo sasvim u redu. Jedno vrijeme je i moj suprug bio kod kuće, što mi je izuzetno olakšalo brigu o bebi Mihaeli, a mislim da nam je dobro došlo da se još više povežemo kao obitelj. Velika obiteljska lekcija je bilo i ponašanje nakon potresa. Čini mi se da smo i suprug i ja uspjeli zadržati ‘pokeraška lica’ pred curama da bismo umanjili svaku mogućnost traume, koliko god imali čvorove u želucu. Što se mjera tiče, sada, kao i onda, slušamo preporuke koje se daju, tamo gdje moramo koristimo maske i revno peremo ruke.

Tko vam je najveći oslonac i podrška?

Najveći oslonac mi je definitivno obitelj. Sretni smo što imamo veliku podršku baka i djedova. Oni su jako uključeni u živote naše djece i uvijek su tu kada nam zatreba pomoć. Na tome smo im jako zahvalni. Međutim, bez složnosti, povjerenja i međusobnog poštovanja, bez ljubavi između supruga i mene, nedostajala bi sigurnost i stabilnost u našoj obitelji.

Također, moram spomenuti da osim ovih „zemaljskih“ oslonaca imam i onaj „nebeski“. Vjerujem u dobroga Boga koji će providjeti za mene i moju obitelj. To sigurno baca jedan optimističniji i vedriji pogled na život pa se i sve teškoće, koje se neminovno pojave, lakše podnesu.

Što biste poručili mladim majkama koje se teško odlučuju na veliku obitelj?

Poručila bi im da se ne boje. Ako imaju snage i mogućnosti, umnožit će ljubav i veselje, pa i dozu kaosa kojeg u svakoj obitelji ima, ali to ne mora nužno biti loše. Možda ćemo se baš tih (ne)zgoda sa sjetom sjećati kada ćemo pred sobom gledati odrasle ljude. Ionako prebrzo rastu, zar ne?

Maja Šubarić Mahmuljin/Generacija.hr