Mladi, a već afirmirani beogradski pisac Stevan Simić ( rođen 1989. godine u Paraćinu) prvu knjigu “Pustite nas” objavio je 2012. godine, drugu “Odjeci ljudskog” 2013., treću “Generacijama koje rastu bez poezije” 2016., “Rekoh… i olakšah dušu” 2019. godine i “Povratak čoveku” 2020. godine.
Radove gotovo svakodnevno objavljuje na internetu i ima veliki broj fanova, mada je njemu samom, tvrdi, ta riječ neobična za jednog pisca i primjerenija kakvoj glazbenoj zvijezdi.
Simić je imao nastupe u gotovo svim većim gradovima u regiji, nastupao na književnim večerima u Zagrebu, Puli, Splitu, Beogradu, Podgorici, Banja Luci, Sarajevu, Skopju, Novom Sadu(…) Nakon jednog takvog gostovanja u Austriji na Facebooku je objavio zanimljivu usporedbu s glazebnim zvijezadama.
“Nastupao sam prije par godina u Linzu, u Austriji. U istom objektu gdje i Aca Lukas. On u nedjelju, a ja u subotu Bilo mi je pedeset ljudi, možda ni toliko
Njemu, kako kažu, nekoliko stotina. Kod mene besplatan ulaz, kod njega 50 eura. Plus što mu je još bio plaćen nastup. Meni ništa, osim što sam prodavao knjige
Kada sam pitao zašto, rekao mi je menadžer tog kluba. Svako ima svoju vrijednost na tržištu, ti si ljudima nepoznat. Kažem – da, ali nisam došao na kokainu, probudio sam najljepše, bili su trijezni, rekli da nikada nisu doživjeli ovako nešto plemenito, životno, da ih pokrene, oživi
Da, kaže – ali za nas bi bilo mnogo isplativije da su bili pijani, i drogirani, tada mnogo više troše, na tvom nastupu jedva da je netko nešto popio.
* * *
Nastupao sam nedavno u istom gradu gdje i Severina. Isto dan za danom. Isto troškove pokrivala općina, meni samo put, njoj i sve ostalo. Kada su mi rekli cijenu njenog nastupa (50 000 eura), pitao sam ih.
– Jeste li vi ok. sa sobom, to je narodni novac, od tih para biste čitave godine mogli imate kulturne događaje.
Rekli su mi – ovako je lakše, a i ovako ćemo privući ljude sa strane. Rekao sam – jedan dan, i to je to. Rekli su mi – manje dana, manje posla, a i možemo da kažemo – bila nam je Severina, što više hoćete. Meni, naravno, nisu platili ništa. Takav je bio dogovor. I uvjet da dođem – može, ako je besplatno, ako ne, para nema.
Poslije, razmišljam. Jesam li 50 000 puta gori od Severine? Ili 20 000 puta gori od Ace Lukasa?
U eurima mislim. Isto sam na sceni. Isto izvodim razne stvari. Isto su mi prijatelji odsvirali i otpjevali razne matrice, koje me pokrivaju dok nastupam. Koga briga. Što je tržište, što su mediji. Koliko te ima u njima, toliko vrijediš. Uđeš u rijaliti, odmah si sveprisutan
Zanimljivo da je Kija Kockar, rijaliti zvezda, kada je izdala svoju autobiografiju, koju nije napisala, imala veći tiraž od svih mojih dosadašnjih knjiga, tiraža, izdanja. Ukupno štampanih. Ikada.
Djevojka koja nije pisac. Djevojka kojoj je netko drugi napisao knjigu. Djevojka koja nije iz tog svijeta, ali se godinama prenemagala po rijalitijima. I čitava izdavačka mašinerija je stala iza nje. Iza Ace Lukasa isto.
Meni nikada nijedna knjiga nije stajala u izlogu knjižare, niti vidjela knjižaru. Jedino što ih poklonim bibliotekama, to je to. U 90% slučajeva ih ni ne otkupe.
Ne žalim se, samo konstatiram. Koliko je nešto vrednovano. Nešto nula eura, nešto 50 000 eura. Zar sam stvarno tolika nula?
Ili vrijedim bar, što kaže Balašević u pjesmi ‘Noć kada sam preplivao Dunav’, krajcar više.”
Megy M. /Foto: Instagram
