Tjedan dana nakon što se njemačka javnost uzbudila zbog videa na kojem njemački reprezentativni golman i kapetan Manuel Neuer pjeva pjesmu Marka Perkovića Thompsona, dopisnik dnevnika Frankfurter Allgemeine Zeitung Michael Martens za jugoistočnu Europu si je dao truda i napisao analizu koja se temelji na jednom davno obavljenom razgovoru sa spornim hrvatskim pjevačem kojem su zbog političkih svjetonazora već bili zabranjivani koncerti na njemačkom govornom području.
Martens piše o tome da je i njemačka kancelarka u svibnju 2019. na predizbornom skupu europskih pučana u Zagrebu iskusila na vlastitoj koži koliko je sporan ali i popularan Thompson. Tada je između ostalog puštena i “Lijepa li si” koju je i Neuer, svjestan ili nesvjestan, zapjevao na odmoru u Hrvatskoj, piše Deutsche Welle.
“Sala se tresla, neupućena kancelarka je pala u ritmičko pljeskanje mase .U Bosni i Srbiji ali i kod liberalnih Hrvata su slike kancelarke koja plješće u ritmu desnog rocka izazvale nerazumijevanje. Kasnije je ured kancelarke objasnio kako Merkel nije znala kakve se to pjesme puštaju i još je dodano kako kancelarka odbacuje svaki nacionalizam.”
Kod Thompsona u Čavoglavama
U nastavku iscrpne analize Martens govori o tomu kako je uopće došlo do intervjua s Perkovićem koji, kako je poznato, stranim novinarima ne daje intervjue. On kaže da je do kontakta došlo preko jednog pripadnika hrvatske zajednice u Njemačkoj koji je bio nezadovoljan tekstom u kojem je Martens negodovao zbog toga što je Thompson pozvan na proslavu osvajanja drugog mjesta na Svjetskom prvenstvu u nogometu 2018., te mu ponudio kontakt s hrvatskim pjevačem.
Tako je nakon dugih priprema i došlo do razgovora prošle godine u Perkovićevom rodnom mjestu Čavoglave.
Thompsonova kuća u Čavoglavama: razgovor uz vino i pršut
Autor isprva opisuje uvjete pod kojima je nastala pjesma “Bojna Čavoglave” tijekom napada “premoćnih srpskih postrojbi pod vodstvom Ratka Mladića, odgovornog za strijeljanje 7.000 osoba u Srebrenici”. “Tada, na prvoj liniji bojišnice, Thompson je napisao svoj prvi hit. ‘Bojna Čavoglave’ koji govori o obrani njegovog sela. Bez poznavanja ove pjesme i rata o kojem se u pjesmi radi, je nemoguće razumjeti fenomen Thompson. Slogan nadmoćnih srpskih napadača je glasio: Hrvatima će ostati samo toliko zemlje koliko se vidi s vrha zagrebačke katedrale. U toj situaciji je nastala Perkovićeva pjesma koja se brzo proširila ratištima”, objašnjava Martens i dodaje kako je pjesma “kratkim stihovima i jednostavnim rimama trebala ojačati hrvatski otpor i u tome bila izuzetno uspješna”.
Problematični pozdrav
Problematičnim Martens spominje uvodni pozdrav u “Čavoglave”, “Za dom – spremni” koji, kako kaže, odgovara njemačkom “Sieg Heil”.”Zato se nije za čuditi da su se kod srpske manjine i preostalih Židova u Hrvatskoj 1991. probudile najgore slutnje zbog toga što je hrvatska samostalnost bila popraćena ni manje ni više nego ovom zločinačkim pozdravom.”
U razgovoru s Martensom, koji je obavljen još na jesen 2019. ali je zbog autorizacije objavljen tek sada, Thompson niječe povezanost pozdrava “Za dom – spremni” sa zločinima NDH tijekom drugog svjetskog rata i poziva se na povijesne korijene ovog pozdrava. On isto tako govori da ljudi ubijeni za vrijeme NDH nisu ubijeni zbog “simbola” nego zbog “bolesnih glava koje su slijedile Satanske planove”.
No Martens naslućuje i druge razloge zbog kojih Thompson ustraje na ovom spornom pozdravu. “Da na svojim koncertima ustraje na ovom pozdravu djeluje kao tvrdoglavost no isto tako može biti povezano i s hladnokrvnom proračunatošću. Jer konstantno kršenje tabua je dio njegovog poslovnog modela”, smatra Martens i, da bi dimenzije Perkovića približio njemačkoj publici, spominje i predvodnika najradikalnijeg krila nacionalističko-populističke Alternative za Njemačku – AfD koji uvijek iznova šokira javnost svojim revizionističko-nacionalističkim ispadima. “Perković je takoreći, pjevajući Björn Höcke”, piše autor.
Sve su krivi Židovi?
Thompson u jednom dijelu svog intervjua Židovsku zajednicu u Njemačkoj indirektno optužuje za napade na njega i zabrane koncerata u ovoj zemlji te govori o navodnom utjecaju ove zajednice na medije.
“To je djelo klevetnika koji surađuju sa židovskim organizacijama: ‘Razumljivo je da su židovske zajednice posebice osjetljive na fenomene fašizma i zato u većini slučajeva na žalost reagiraju odmah i bez provjere istinitosti laži koje se o meni šire’. Pod ovim pritiskom tada uvijek iznova popuštaju organizatori i upravitelji dvorana: ‘Tamo gdje moji protivnici dobivaju podršku židovske zajednice, pruža im se mnogo prostora u medijima za realizaciju svojih planova a taj plan se uvijek sastoji u tome mene i moju publiku prikazati u lošem svjetlu’.”
Crna košulja
Autor iz intervjua izdvaja i Perkovićev odgovor na pitanja kako procjenjuje povijesnu ulogu Ante Pavelića. “To želim zadržati za sebe”, glasi odgovor koji autora navodi na povlačenje nekih paralela. “Kako bi procjenjivali nekog njemačkog umjetnika, kojeg prati sjena desnog ekstremizma, i koji bi ovako odgovorio na pitanje što misli o Hitleru”, pita se Martens.
Autor dvoji i u Perkovićevu tvrdnju da nikad nije pjevao “Jasenovac i Gradiška stara” te da je snimka koja kruži internetom “vjerojatno djelo srpskih tajnih službi”. “Ako je ovo istina, onda se mora reći da srpska tajna služba raspolaže, i to odavno iz vremena kada se ova snimka po prvi put pojavila u javnosti, genijalnim stručnjacima za falsificiranje tonskih dokumenata. Posebno je nevjerojatna vještina kojom je beogradskim agentima pošlo za rukom umjetno proizvesti Perkovićev glas”, ironično komentira autor.
Na kraju razgovora koji je obavljen “u ugodnoj atmosferi obiteljskog doma u Čavoglavama uz hrvatsko vino i pršut” Martens donosi svoj osobni zaključak o Marku Perkoviću Thompsonu. “Domaćin je bio pristojan, nenametljiv i ugodan. Netko koga biste si poželjeli imati za susjeda – toliko dugo dok pričate o vremenu i djeci. Ali ne i o povijesti i politici. U tom trenutku se Perković pretvara u Thompsona. Thompson se predstavlja za bezopasnog hrvatskog patriota, no on to nije. On ispod svoje bijele veste nosi crnu košulju”, zaključuje Martens.
“Neprecizno i površno izvještavanje o Srebrenici”
Medijski tretman 25. godišnjice genocida u Srebrenici tema je analize berlinskog dnevnika Tageszeitung (taz). Autorici Melini Borčak ovdje prije svega smeta neprecizni odnos prema broju žrtava kao i neprecizna kvalifikacija samih žrtava. “Postoji jedna fraza koja se prije ili kasnije pojavi u svakom prilogu o Srebrenici. ‘8.000 muslimanskih muškaraca i mladića'”. Pritom, kako navodi autorica, nije točan ni broj a ni tvrdnja da su ubijani samo “muškarci i mladići” nego i žene i djeca pa i novorođenčad.
Srebrenica/Foto:cropix
Nadalje autorica taz-a njemačkim medijima predbacuje upotrebu pojma “muslimani” kada se govori o žrtvama umjesto Bošnjaci. “Greška leži prije svega u tomu da se žrtve isključivo nazivaju ‘muslimanima’ dok se počinitelji u istom članku nikad ne kvalificiraju prema vjeri nego prema etničkoj pripadnosti (‘srpski’). Ako se žrtve godinama identificira kao muslimane onda se i počinitelje može nazivati ‘kršćanima’. To ne bi samo bilo ispravno nego bi za Europu bilo katarzično počinitelje napokon označiti kao bijele europske kršćane a ne kao pripadnike jedne etničke grupe koja većini na kontinentu djeluje strano i drugačije”.
Na kraju autorica kritizira frazu kako su u ratu u BiH zločine počinile “sve strane”.
“Prema istraživanjima UN-a, kod 90 posto svih zločina u ratu u BiH su počinitelji bili na srpskoj strani, ostatak se dijeli na više strana u sukobu. Sa ‘zločini na svim stranama’ novinar se trudi postići neutralnu formulaciju bez zauzimanja stava no time čini djelo ublažavanja pojma genocid”, zaključuje se u članku.
D.M. /Foto: pxll
