“Evo me doma, slabo izlazim, pripremam se za sljedeću kemoterapiju. Dane kratim vježbajući glas, a pogledam i utakmice Hajduka”, započeo je razgovor za 100posto.hr Oliver Dragojević.
Prije desetak dana u splitskom HNK, na proslavi 50. godišnjice Županijske lige protiv raka, pojavio se s kapom na glavi. No ubrzo ju je skinuo i otkrio da je ostao bez kose.
Publika nije mogla suzdržati suze, a emotivno rastrešeni bili su i Tedi Spalato, Gibonni i Marijan Ban koji su tada s Oliverom dijelili pozornicu.
Nekoliko dana kasnije – 21. listopada, Oliver nije smogao snage doći u zagrebačku Arenu održati koncert s Gibonnijem.
To je summa summarum put Olivera Dragojevića u svega nekoliko mjeseci.
‘Podrška mi puno znači’
No, unatoč dobrom Gibonnijevom koncertu, Oliverov izostanak uzrokovao je prazninu. Kako na pozornici, tako i u srcima svih onih bračnih parova, ljubavnika, tinejdžera i gomile fanova koji su odrastali na notama poznatog splitskog slavuja, a samo su htjeli na tu jesensku, prohladnu zagrebačku subotu čuti njegov glas, zanjihati se, zatvoriti oči i umom ući u neke nove, teško shvatljive daljine.
Oliver je toga svjestan, žao mu je što nije nastupio u Zagrebu ali ističe kako mu podrška kolega i slušatelja izrazito mnogo znači. To ga, kaže, ohrabruje.
Javio nam se u utorak poslijepodne iz svog doma u Splitu.
Tamo se uz brigu i podršku najbližih oporavlja od posljednje kemoterapije. Zanimalo nas je kako se osjeća.
Pregled na CT-u tek za nekoliko mjeseci
“Vražja bolest je to, malo sam oslabio, ali nadam se pozitivnom ishodu. Najbitnije je ostati čvrst u glavi, a ja se psihički osjećam dobro. Pijem mnogo lijekova, za svakakva čuda… Protiv bolova, za krv, za energiju pa se mogu događati nuspojave. Teško je to sve uskladiti i biti siguran da su sve tablete međusobno kompatibilne. Bio sam čak ostajao bez sluha. To je trajalo dva tjedna, kao da su mi uši bile začepljene”, priča nam Dragojević i šaljivo dodaje kako bez glasa ipak nije ostao.
“Svaki dan u kući vježbam. Malo sviram, pjevam, pokušavam ne ispasti iz ritma”, kazuje.
Pitamo ga je li to zbog koncerta koji bi sredinom prosinca trebao održati u svome Splitu.
“Čujte ja volim Split najviše na svijetu, to je moja publika, to je uvijek spektakl. Srce mi želi i traži još pjesme, koncerata i veselja, ali treba vidjeti kako ću se osjećati, odnosno hoću li to moći izdržati. Kemoterapiju je općenito teško podnijeti, koliko vam pomaže toliko istovremeno i odmaže, ali barem sam zadovoljan što me nisu uhvatile one klasične neugodnosti koje one uzrokuju”, iskreno će Oliver svojim hrapavim, ali ovog puta ipak nešto tromijim glasom.
Dragojević još uvijek ne može znati u kakvom je stadiju njegov tumor, kao i to jesu li dosadašnje kemoterapije urodile plodom. Pregled mu na CT-u, kaže, slijedi tek za nekoliko mjeseci, a tada bi se trebalo znati je li tumor neutraliziran.
“Ako klasična kemoterapija ne pomogne, okrenut ću se drugim načinima liječenja, a što ću sad?”, retorički se zapitao glazbenik odbijajući daljnji razgovor o metodama liječenja.
‘Fali mi Korčula, riba i more’
Kad smo ovog ljeta sjedili s Oliverom na splitskim Prokurativama, pušio je dosta cigareta. Već tada je gunđao sam na sebe smatrajući da će se takvog poroka teško ostaviti.
“Ako ništa drugo, jeste li barem smanjili dnevnu dozu nikotina”, pitamo.
“Mislim da neću nikad prestati pušiti. Smanjio jesam, ali pušim i dalje. Ma znaš što, idu mi na živce svi ti pusti savjeti o ishrani, pušenju, kretanju… Nije mi lako cigaru ispustit iz ruku. Bogati, dok duram duram. Ako sam cijeli život mogao uživati mogu i sad”, dobacuje podsmjehujući se, ali ipak dodaje da je žalostan zbog jedne stvari.
Naime, otkako ga je bolest uhvatila, već dugo nije bio na Korčuli, u ribolovu.
“Eto, jedino mi je toga žao. Fali mi more, brodić na Korčuli, da idem na ribe. To mi je dugo godina bio smisao, a sad mi ukućani donose ribu”, ironično kazuje pozitivni Oliver.
Iskreno, njegova volja za životom, šarm, entuzijazam i borba ne daju naslutiti da je u prilično teškom ali i opasnom životnom razdoblju, krhkoga zdravlja i oslabljenog organizma. Skoro da se tijekom razgovora to negdje “po putu” i zagubilo.
Ali, takvu činjenicu nerado smo prihvatili, kad nas je, rečenicom s početka razgovora, podsjetio da se upravo priprema za sljedeći ciklus kemoterapije.
“Brzo se umaram i ne mogu puno pričati. Što se kemoterapije tiče vjerujem ovim metodama liječenja, ali kemoterapija na svakoga čovjeka djeluje drugačije. Za sada je dobro, pitanje je hoće li i tako ostati”, zaključuje, a nama nije preostalo ništa drugo osim poruka podrške i ohrabrenja koje smo mu uputili uz želju da se brzo oporavi i spremno izađe pred desetak tisuća duša 15. prosinca u Spaladium Areni.
MP/100posto
