Spomenuta pevaljka je uspjela ono što nije uspjelo nikome od Zdravka Čolića i Bijelog Dugmeta – 3 pune Arene u Beogradu, 5 u Zagrebu, Sarajevo, rasprodati koncerti po drugim mjestima.
Postoji staro pravilo “De gustibus et de coloribus non disputandum” (O ukusima i bojama se ne raspravlja) nakon kojeg slijedi ono čuveno „ali“.
ALI – o čemu je ovdje riječ? Ako ste poslušali neku od njenih pjesama, vidjet ćete da je to uglavnom folk pop, s krajnje banalnim tekstovima. Djevojka lijepo izgleda, lijepo se oblači, pristojna je, lijepo komunicira, marketing koji je prati je blizu savršenstva.
Pa što onda tu ne valja?
Ispraznost. Potpuna ispraznost. To je ono što ne valja.
Svako od nas svakodnevno uživa u „lakoj“ zabavi. Nečem što nas opušta, skreće misli s tmurne svakodnevice, makar za tren odagnava brige i podiže raspoloženje. Ono što jeste problem jeste kada ta laka zabava u stvari postane obrazac koji se sledi, a obrazac ne može nastati ako ne postoji unutrašnji poriv (ili točnije porivi) za njegovo nastajanje.
Mi kao društvo, ljudi, kao čitava civilizacija, polako ali sigurno tonemo u sve veću i posvemašnju POVRŠNOST.
Površnost je doslovce drugo ime današnjeg društva, a tome dobrim (ako ne i najvećim) dijelom doprinosi lakoća dostupnosti informacija.
Kada to kažem, ne mislim da provjerene, istinite informacije, već na informacije bilo kakve vrste. Doslovce smo zatrpani s njima. A kada je nečega užasno puno, teško je koncentrirati se i izabrati bitno. Na jedno uho uđe, na drugo izađe.
Kakva žalosna mladost… pic.twitter.com/lOuTPj0BgN
— 𝙰𝚗𝚝𝚒𝚍𝚘𝚖𝚊𝚌́𝚒𝚗⁶⁶⁶⸸⛧🇺🇦🇮🇱🇹🇼 (@_Alex_Greenway) December 7, 2023
Pogledajte ljude, obratite pažnju posebno na mlade, u autobusu, na stanici, u kafiću itd. Najveći broj njih gleda u telefone. A zatim obratite pažnju ŠTO konkretno rade. Vidjet ćete da najveći broj njih stalno radi prstom – skroluje.
Obratite pažnju koliko dugo se zadržavaju ne nečem što su vidjeli na ekranu. Vidjet ćete da je to uglavnom jako kratak vremenski period. Ne udubljuju se u ono na što su naišli. Ne koncentrira se. Idu dalje. Na sljedeću informaciju. Pa na sljedeću. I sljedeću. I sljedeću. I tako u beskraj.
Rezultat toga je površnost. Posvemašnja površnost. Nisu naravno samo mobilni telefoni krivi za to. To je samo ekspresija, rezultat svega ostalog što ih (nas) okružuje, brza hrana, kratki kontakti, žurba, jurenje ka sljedećem cilju, čitava civilizacija je sazdana tako da zadovolji onu trenutnu, kratku potrebu nakon koje suštinski ostaje samo manja ili veća praznina.
Pitajte mlade koliko su knjiga pročitali u zadnjih godinu dana. Koliko filmova odgledali, a koji nisu holivudski blockbusteri ili retardirana domaća produkcija. Gledaju li više filmove ili serija. Vidjet ćete da kratka forma (i to što kraća i što manje opterećujuća) prevladava u ogromnom procentu.
>>> Austrijanci opisali cajke u tri riječi: “Musik für Idioten”
Da se vratimo na Prijovićku. Može se povući jasna korelacija u vezi vrste muzike (i općeg ukusa) sa nečijom ličnošću i karakterom. Naravno, to nije niti će ikada biti 100% točno, ali ipak je korelacija visoka. Što je kompleksniji ukus, kompleksnija je i ličnost. I obratno, što je manje kompleksan ukus, manje je kompleksna i ličnost.
Kompleksnom umu je za zadovoljavanje potreba potrebno više izazova nego manje kompleksnom. Apsolutno sam svjestan da ovo zvuči snobovski i elitistički ali je sušta istina.
Primitivan um traži laku, brzu, jednostavnu zabavu. Što je um složeniji, prohtjevi mu rastu, sve više i više. Kompleksan um, kompleksna ličnost je ZAHTJEVNA. Pogledajte svoje okruženje, kazat će vam se samo. To se odnosi na sve vrste umetnosti – muziku, literaturu, film, slikarstvo i kiparstvo, ostale umjetničke forme izražavanja…
Ogromni uspeh Aleksandre Prijović prije svega nam govori o tome gdje je naše (i ne samo naše, bezbroj je Prijovićki po svijetu) društvo usmjereno, na koju stranu se kreće. K dizanju ili spuštanju granica i stupnja zadovoljenja, ka kompleksnosti ili k primitivizmu.
Kantautor Nikola Vranjković, besplatan koncert u Studentskom gradu, među tisućama studenata poluprazna sala, a Aleksandru Prijović je gledao svaki osmi stanovnik Zagreba.
Gdje smo, što smo, gdje idemo i gdje ćemo stići, zaključite sami.
Laki21/Foto: Twitter
