Saborska zastupnica Rada Borić, jedna od osnivačica Nove ljevice, koja je u Sabor ušla na listi koalicije Možemo, u ljubavnoj je vezi s Nenadom Klapčićem, jednim od 17-orice osnivača IDS-a.
Klapčić je bio prvi glavni tajnik IDS-a, potom je bio tajnik Kluba zastupnika IDS-a u Saboru, a nakon razlaza s Jakovčićem priklonio se Delbiancovom IDF-u, piše Istarski.hr
No, nakon toga se nije dugo zadržao u Istri i posljednjih 15-ak godina bio je angažiran u raznim nevladinim organizacijama diljem Hrvatske, jedno je vrijeme bio zaposlen u Obrtničkoj komori Hrvatske, a trenutno radi u udruzi Futurist. Klapčić je i vlasnik tvrtke Moderata consulting za poslovno savjetovanje i trgovinu.
Njegova nevjenčana partnerica poznata je feministica i aktivistica za ženska prava a nedavno se našla i na Milanovićevoj ‘listi za odstrijel’.
Predsjednik Zoran Milanović za nju je napisao da ne govori istinu kada kaže da ga je podržavala i za njega glasala.
Rada Borić iz koalicije Možemo glasovala je u pratnji Nenada Klapcica u MO Jarun, Hrgovici 57a.
„Gospođa Borić prištekala se tek u drugom krugu predsjedničkih izbora, poput još nekih poštenjačina, nakon moje, njoj nejasne, pobjede u prvom krugu. Došla je na onaj lijepi i energični skup u Boćarskom domu u Zagrebu i ugurala se u kadar, istina, u dogovoru s organizatorima skupa.
Upisala se u partizane u svibnju 1945. godine.
Ginulo se još i tada, u borbama za Rijeku i Istru, ali ona tamo nije uočena. Takva ličnost, sad dolazim do povoda ovome zapisu, traži od nedavno izabranog predsjednika Republike, to jest mene, da – odstupim. Ni manje ni više nego da odstupim!“, napisao je među ostalim Milanović.
Diplomirala je hrvatski jezik i književnost i komparativnu književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, na kojemu je završila i poslijediplomski studij književnosti.
Bila je dugogodišnja lektorica hrvatskoga jezika, književnosti i kulture na Sveučilištu u Helsinkiju,[1][2] i predavačica kulturne povijesti Balkana na istom sveučilištu. Autorica je prvog finsko-hrvatskog i hrvatsko-finskog rječnika (2007.) za što je počašćena nagradom Vitezica bijele ruže Finske.
Nakon višegodišnjeg boravka u Finskoj, u Helsinkiju u Hrvatsku se vratila 1991. godine jer je htjela pomoći izbjeglicama i prognanicima.
Predavala je i u SAD-u na sveučilištu Indiana, a prema časopisu Forbes, jedna je od sedam najmoćnijih feministica na svijetu.
Od 1993. radila je sa ženama izbjeglicama u Centru za žene žrtve rata, a 1995. jedna je od osnivačica Centra za ženske studije u kojemu je vodila kolegije o feminističkoj kritici jezika te različite projekte.
Sudirektorica je poslijediplomskog seminara pri IUC-u u Dubrovniku, Feminizmi u transnacionalnoj perspektivi (Feminisms in Transnational perspective), a bila je i članicom Upravnog odbora Europskog ženskog lobija.
Megy M. /Foto: pxll
