U prvoj emisiji treće sezone Razgovora s razlogom na HRT-u je gostovao je Rade Šerbedžija. Među ostalim, pitali smo ga je li gluma doista ‘nesretna i prokleta profesija’, zašto mu nije bila prvi izbor, zašto ne gleda svoje filmove, je li dužnost umjetnika da bude, u neku ruku, disident, te zašto ne voli govoriti o ratnim vremenima.
“Bilo čim da se baviš, težiš doći do suštine stvari, do bitnoga nečega. Pišeš li pjesmu, radiš li predstavu, radiš li najbolji crni rižoto na svijetu, gajiš li prijateljstvo, potrebno je doći do suštine. Odgovoriti sam sebi na bitna pitanja, zašto to radim”, rekao je Rade Šerbedžija na pitanje zašto je “uvijek i jedino važna suština” o čemu i piše u svojoj knjizi “Do posljednjeg daha”.
Šerbedžija je nastavio kako su u potrazi za suštinom važni ljudi, pa tako i on kao glumac ovisi o svom partneru te o njihovoj interakciji. Kaže da je društven čovjek, voli se družiti s ljudima, no nije mu strana ni samoća. “Ne razmišljati ništa. Ne bivstvovati, i to je divno”, dodao je Šerbedžija.
“U ovoj profesiji (glumi) je užasno ne uspjeti u životu. Jer u drugoj profesiji ako ne uspiješ u životu, možeš sam sebe zavaravati da je to netko drugi kriv. U ovoj profesiji ne možeš, jer se sve vidi na sceni” iskreno je objasnio tvrdnju kako je gluma “nesretna i prokleta profesija”.
Šerbedžija je dodao kako nije želio biti glumac te da se želio baviti književnošću. Druga strast mu je bio nogomet, a tek onda gluma.
“Nesretna i prokleta profesija”
“Tek onda kad sam krenuo na Akademiju, tek onda sam to nekako zavolio. Kad sam gledao super glumce neke, recimo Fabijana Šovagovića, Vanju Dracha, Izeta Hajdarhodžića, Ljubu Tadića, onda mi se svijet otvorio, onda sam poželio biti kao oni”, napomenuo je Šerbedžija te dodao kako ne gleda svoje filmove. Čini mu se to neprirodnim, jer točno zna kako je izgledao koji kadar. Isto tako, kaže, zna kada je pogriješio.
Kad se govori o njegovoj međunarodnoj karijeri, kod nas se obično spominju ruski negativci koje je glumio. No glumio je i puno drugih uloga koje kod nas nisu prikazane.
“Ti znaš što si i znaš tko si. Kako je rekao Burić Zlatko: ‘Ajde ti glumi Rusa u Hollywoodu!’ I to je jako dobro. Pa što ja da glumim? Ne mogu ja glumiti Amerikanca kad nisam Amerikanac. Koliko ima velikih hollywoodskih glumaca koji su igrali pozitivce?… Ja sam, zaista, najveće svoje filmove vani, uloge, odigrao pozitivce”.
Što misli o Domovinskom ratu
Kad je počinjao Domovinski rat, Šerbedžija je otvoreno govorio protiv rata, što se moglo svakako protumačiti.
“Ja o tome ne volim ni govoriti, znate… Ja ne želim o tome govoriti. Ja znam da ništa nisam učinio, ama baš ništa, nikome nažao niti što bi doprinijelo bilo čemu. Ali, jednostavno uz neke stvari nisam mogao, a bio sam definitivno protiv rata kao takvog. Svakog rata i svakog nacionalizma. Tu ne možeš opstati. Jer kad je rat, ti moraš odabrati stranu… Nećemo o tomu. Ne volim o tome ni misliti”, napomenuo je Šerbedžija.
Moja djeca su Hrvati
“Nikada nisam otišao zauvijek jer sam znao da se stvari moraju promijeniti. Jer sam znao da u tim istim zemljama, u Hrvatskoj gdje sam rođen, u Srbiji u kojoj sam živio, u Bosni u kojoj sam radio, svugdje, da ima toliko divnih ljudi, toliko divnog svijeta. Osim toga, moja rođena djeca su Hrvati. I moj sin Danilo, majka mu je Hrvatica, i Lucija”, dodaje Šerbedžija.
Kad se čuju ratne trube, kaže Šerbedžija, nema vremena za objašnjavanje.
“Kome ja mogu objasnit nešto, a njegovo dijete je pogodila granata naroda kojem ja pripadam?!… Ja sam duboko svjestan toga i žao mi je toga… Vrlo malo je takvih ljudi kojima se dogodi takva neka strašna nesreća i da mogu prijeći preko toga i da mogu ponovo normalno razgovarati s nekim drugim ljudima koji nisu ništa krivi, a pripadnici su ovog ili onog naroda koji je njemu nanio zlo”.
No slaže se s Miroslavom Krležom da je dužnost umjetnika da bude na neki način i disident u odnosu prema autoritetima i vlasti.
“Ja kad sam bio najpopularniji u toj Jugoslaviji, po anketama svim, i tad sam uvijek nešto pričao što ne treba… To je bilo u doba kad sam ja na neki način javno branio Miku Tripala i Savku. Ne samo njih u Hrvatskoj nego i Latinku Perović i Nikezića Marka u Beogradu, i liberale, jer sam osjećao, recimo kao intelektualac, mladi čovjek, umjetnik, da se nešto mora u toj jednopartijskoj državi mijenjati”.
Tri velike uloge
Zato smatra i da je važna provokacija u umjetnosti. Svaka umjetnost mora biti provokativna, mora postavljati pitanja, mora pokušati davati odgovore.
“Umjetnost mora biti avangardna. Mora, kako kaže Shakespeare, pokazati svijetu njegovo pravo lice u ogledalu”, dodaje on.
Uskoro se vraća na TV ekrane, na hrvatsku televiziju, u seriji Vinka Brešana “Dnevnik velikog Perice”. Bit će to povratak nakon tridesetak godina.
“Jako mi se svidjela ta serija. To sam slučajno počeo gledati, gledala je moja Lenka, i u jednoj noći smo odgledali sve epizode. Divno režirano, divno napisano, divni glumci. Baš sam bio oduševljen. I onda je Vinko Brešan došao na ideju da ja budem novi Fulir.
Izet Hajdarhodžić, koji je uz mojeg profesora Kostu Spajića, bio moj drugi profesor, rekao mi je jednom: ‘Glumac na kraju može reći da je bio uspješan glumac ako može nabrojati tri uloge s kojima je zadovoljan.’… Ja mislim da sam odigrao tri uloge”, zaključio je Rade Šerbedžija.
Megy M. /Foto: hrt
