‘Taj trenutak ću pamtiti, svi na Rivi si zapljeskali kad su javili da je curica nađena’

Prije nekoliko dana prava drama odvila se na supetarskoj rivi, koja je tu večer bila prepuna šetača, što je i dovelo do toga da jedna švedska obitelj izgubi svoju petogodišnju djevojčicu.

Kako piše Slobodna Dalmacija, prolaznici su u čudu gledali majku s djetetom u kolicima koja viče – Isabel, Isabel, u društvu svoga supruga, oboje u paničnom traženju kćerkice koja je na trenutak ispustila roditeljsku ruku i izgubila se u mnoštvu šetača. Kolona je samo povukla sa sobom.

No, opisuje dalje Slobodna Dalmacija, u tom je trenutku sve u Supetru stalo, ljudi, domaći, stranci, mladi, stari, svi su shvatili da se pred njima događa nešto loše i bez razmišljanja su švedskoj obitelji priskočili u pomoć. Dizali su se iz kafića, prekidali su s kavama, okružili obitelj pokušavajući shvatiti problem.

Prvi joj je pristupio Robert Barilla, domaći, shvativši da je majka u tom turističkom kaosu izgubila kćer. Dok je pokušao iz nje izvući bilo kakav podatak, sakupilo se oko njih već 40 – 50 ljudi. Barilla je shvatio da je riječ o djevojčici od pet godina, maloj, plavoj Isabel obučenoj u bijelu haljinicu.

Otac je otkrio da su odsjeli u jednom od turističkih naselja Supetrus hotela i da curica na ruci nosi narukvicu koju su dobili u resortu.

– Otkrili su mi da je traže bezuspješno već 40-ak minuta. Odmah sam zvao policiju, istog trena su poslali patrolu. U tom jednom trenu djevojčicu je počela tražiti masa ljudi. Naši, stranci, jedno 50-ak je samoinicijativno krenulo u akciju. Majku smo pokušali smiriti, bila je u totalnom grču, uplakana, strašno je bilo gledati tu tugu.

Iz restorana su stigli ubrusi da se obriše, skočila je i gospođa sa štanda s palačinkama. Donijela je bocu hladne vode da se žena osvježi. Znate šta, to su situacije u kojima ljudi postanu solidarni, jer znaju da se to i njima samima može dogoditi. Sad smo samo trebali čekati vijesti – ispričao je Barilla.

Uvijek kada njegova supruga radi u kasnoj smjeni u Jadroliniji, Marko Vuljetić, Zagrepčanin koji već deset godina živi u Supetru, krene automobilom u pravcu Rive i u luci ostavi vozilo da supruzi olakša večernji put do kuće. Tako je bilo i tu večer. Društvo mu je pravio trogodišnji sinčić.

– U jednom trenutku uočim odmah ispred sebe djevojčicu, išla je sama, taman ispred nas. Gužva je bila oko nas velika, računaš, to je dijete nekog od ljudi iz tog mnoštva. Onda sam je uočio opet, išla je i dalje sama, kao da nas je pratila. A opet kao da je išla svojim putem. Opet sam je pogledao, sad mi je to već bilo čudno, vidim da plače, kao da je u šoku. Plače i govori mama, mama. Malo je bila starija od mog sina. Promislio sam, ma nije ovo u redu, što dijete tu samo radi, noć je, kasno.

Prišli smo joj i pitam je na hrvatskom, pa na engleskom kako se zove, gdje su joj roditelji. Samo je plakala i klimala glavom. Tužno, znate. Moj ju je sin uhvatio za ruku, vidim ima onu narukvicu resorta u kojoj i ja radim. Onda je ona stegnula njegovu ruku i krenuli smo tako nas troje prema prvoj recepciji – ispričao nam je Marko, djelatnim Supetrus hotela.

Tu je curicu preuzela recepcionarka.

U tom trenutku Isabelinom ocu su iz hotela javili da je nađena jedna djevojčica. Otac je potom zvao suprugu da je dijete na sigurnom.

– Kad je to majka čula samo je spustila mobitel. Bez riječi. Pogledala me i zagrlila. Taj trenutak ću pamtiti, 40-ak ljudi je oko nas počelo pljeskati svom snagom. Nije mi to bila sreća samo zato što je djevojčica došla na sigurno. Sreća je vidjeti taj trenutak masovne ljudske solidarnosti. Taj lanac. To je bila jako emotivna scena, još i taj pljesak, to masovno oduševljenje. Čovjek je čovjeku ipak čovjek. Nije ipak sve tako crno – kaže Barilla.

R.I. /Foto: press