Turska kava: Rituali koji život čine ljepšim. Što znači izreka “puši k’o Turčin’

Kava je postala integralni dio svih drugih običaja, ali i samoj sebi svojstven običaj. Zato o kavi nije moguće voditi racionalan razgovor lišen emocija.

Nesporno je da kava, točnije ispijanje kave, predstavlja dio kulture življenja, društveni fenomen, jer recimo Tursku bez kave i bureka ne možeš zamisliti. Mnogi idu dalje pa tvrde, što i nije daleko od istine, da se stvorio “kult kave”, usavršavajući mljevenje, pečenje (kuhanje), služenje i ispijanje kave do najsuptilnijih detalja.

Ispijanje kave, kao i sama kvaliteta i vrsta, drastično se promijenilo tijekom dugogodišnje povijesti. Danas, u modernom dobu, je ispijanje kave, ako uspoređujemo s tradicijskim načinom življenja i rada tijekom prošlih godina, postalo obična navika, nažalost, pa više ne govorimo o “ispijanju” kave, nego o “pijenju” kave, kao da je riječ o vodi, soku. Sve je nekako pošlo naopako, pa i kava.

Nema više one vrijednosti ispijanja kave, kao društvene pojave, koja je bila pokazatelj povezivanja ljudi, stupnja tolerancije, jer nisi mogao sa svakim popiti kavu, niti na svakom ćošku, ali je kava uvijek bila svečani čin nekog poštovanja, dokaz da si, ispijanjem kave, postao dio nekog novog društva, da si priznat kao ličnost sa svojim djelima i stavovima.

 

Ispijanje kave vršili su svi društveni slojevi, nije bila samo privilegija bogatih, jer je značila neku “obvezu”, temelju življenja, upravo zbog nabrojanih vrijednosti.

To se događalo kada supružnici zajedno ispijaju kavu, što je dokaz ravnopravnosti i harmonije u jednom kućanstvu, djeca počnu ispijati kavu zajedno s roditeljima, čime im se priznaju njihove godine, radnici sa svojim poslodavcima, službenici sa pretpostavljenim, poslovni partneri itd.

Tada su nastali i specijalizirani ugostiteljski objekti za ispijanje kave, koje su se kasnije, modernizacijom, pretvorile u nešto sasvim drugo.

“Puši ko Turčin”

U pravilu, servira se jaka crna kava, malo zaslađena. Time se dokazuje osobenost, te se da drži do sebe i do svog društvenog statusa. Samo osobe s jakim razlozima, rezignirane zbog starosti ili bolesti, odstupaju od tog pravila. Po tome kakva vam je kava ispečena i servirana, možete zaključiti koliko vas domaćin cijeni i voli.

Jaka crna kava govori vam u prilog, a “tanka” odaje, između ostalog, i domaćinovu rezerviranost i škrtost. Sve to se ne bi moglo atribuirati Turcima koji su pokazali ogromnu svijest o marketinškom potencijalu turske kave kao njihovog megabrenda.

U suradnji s Turskim kulturnim centrom pri Veleposlanstvu u Zagrebu, organiziran je u Westinu domjenak na kojem je “velemajstor”, poštovaoc i edukator pripreme kave – liječnik Osman Serim, govorio o kulturološkom značenju kave.

Osman je već petnaest godina obrazuje osoblje “Turkish Airlinesa” za posluživanje turske kave u avionu a autor je i brojnih knjiga o kulturi hrane.

Kako u Turskoj imam divne prijatelje koje često posjećujem, rekla sam mu da su striktnom primjenom zakona koji brani pušenje u javnim prostorima, oskrnavili ritual ispijanja turske kave no i ponešto “isfrizirali” percepciju Turaka u svijetu. Na bolje naravno, tj. na zdravije. Više se apsolutno ne može reči “ma puši ko Turčin”.

Važno je napomenuti da se izreka “puši k’o Turčin” ne odnosi na broj popušenih cigareta nego na ritual motanja duhana u cigarete i strast za pušenjem.

Malo je poznato da se kava, prije, dok je bila naše “crno zlato”, pripremala tako da se, prije zalijevanja vrelom vodom, malo “zapeče”, kako bi se poboljšala aroma, dobro promiješa i vrati na vatru da se “digne” do vrha džezve, no ne smije prekipjeti. Nakon što kratko “odstoji”, da se slegne, ljeva se u findžan (šalice). Šećer i mlijeko se serviraju posebno i dodaju po želji, baš kao i  rahatlokum (gdje je negdje i obvezatan prilog pravoj turskoj kavi).

Kavenisanje

Dosta toga se zaboravilo ili se pogrešno tumači danas, jer se ispijanje kave, vremenom, pretvorilo u naviku. Tako, kada naručimo kavu, vrlo često naručimo i vodu, sok, negdje nas ni ne pitaju, samo donesu, a velika većina ne zna zašto se služi ili naručuje voda uz kavu.

Ovo je možda najbolji primjer koliko se cijenila kava, svako zrno, pridavao značaj samom procesu ispijanja kave, kao društvene pojave, fenomena. Danas, vodu pijemo poslije kave, dok se to, prije, činilo sasvim suprotno. Voda se pila prije kave, kako bi se grlo, jezik. ždrijelo očistili od svi drugih okusa, “prljavštine”, da ka(h)vedžija u potpunosti doživi okus kave i upotpuni kavenisanje, uživanje uz ugodan razgovor, u opuštenoj atmosferi ili jednostavno u tišini.

A danas imamo običnu, kratku, dužu, produženu, s hladnim ili toplim mlijekom šlagom …, radi se kao na traci, serijski, o kvaliteti da ne govorim, … Danas ne ispijamo kavu, već samo “poštujemo” modernu jednoobraznost, učmalu svakodnevnicu, formalnost, činjenje reda radi. Pijenje kave smatramo “normalnim” ne otkrivajući da ta “normalnost” ne znači ništa dobro, kao što ne znači ni naše pitanje desecima ljudi, koje sretnemo tijekom dana, “kako si, što radiš, šta ima”, jer nas odgovor na ta ” pitanja “uopće ne zanima, čak ni ne zastanemo da pogledamo u oči sugovorniku, pod izgovorom žurbe, zaokupljenosti bitnijim stvarima.

Ne gledamo pijenje kave kao ozbiljan društveni fenomen, događaj koji treba puno više značiti, osim činjenice da nam treba ujutro da nas “podigne” i da spada, poslije vode, u najjeftinije piće u ugostiteljskim objektima u kojima je “zabranjeno sjedit onako” , treba reći o osobama, njihovim idejama, socijalnom statusu, toleranciji, odgovornosti, karakteru.

A ona to doista jest. Društveni fenomen, ozbiljan fenomen koji se prožima kroz sve pore naših života. Danas, kada kažemo ili pitamo, idemo li na kavu, pijemo li kavu, kad ćemo na kavu, i slična pitanja, dakako ne mislimo na gore opisanu tekućinu. Vrlo često ta “kava” nije kava, nego druženje, razgovor, i drugi oblici komuniciranja među ljudima, koje završi sa sokom, ili nekim drugim pićem (koje vrlo često nema veze sa kavom), a nerijetko ta kava okonča uz meze, gozbu, zahladu svake vrste. I opet kažemo, bio sam na kavi.

Prije početka pijenja kave, moramo pokušati ispijati kavu, kavenisati.

Dokaz da smo uspjeli u tome je da, poslije ispijene kave, odemo raspoloženiji i pozitivniji, nego što smo bili prije prvog srka. Današnje pijenje kave jedan je od primjera, dokaza, koliko smo, kao ljudi, sve udaljeniji jedni od drugih. Na kahvama se slušamo, ali ne čujemo, gledamo, ali ne vidimo.

Rijetke su kave, koje potvrde ljudskost u nama, bliskost s Čovjekom.

Alma Draganić – Brkić/ladylike