Nekada je bila jedna od najprepoznatljivijih HRT-ovih voditelja, a onda je nestala s malih ekrana. Mirna Berend posvetila se privatnom biznisu, a s vremena na vrijeme odradi i pokoji voditeljski angažman.
Početkom lipnja mnoge je razveselila njezina pojava na velikom koncertu u čast hrvatske glazbe “To je moja zemlja” na stadionu Poljud.
– Nisam se ja povukla. Ja se ne povlačim samo tako. I kad bi se pojavio neki zanimljivi projekt, naravno da bih opet bila na televiziji – izjavila je Mirna za 24 sata. U opširnom intervju iskreno je progovorila i o teškim životnim trenucima.
Glas joj je i dalje ostao onaj isti, možda na prvu grub, ali zapravo samo dubok i nježan. Uz “bivši” život veže je ostava koju je pretvorila u skladište za štikle, ima ih između 200 i 300, ali ne sjeća se kad je zadnji put obula neke od njih. Njezin svijet je malo dalje, uz tri psa, shih tzua Missy, Milu i Minga. Sredila si je život, iako nije bio lak. – Izgubila sam dijete, kuću i posao, ali danas sam ipak sretna. To je valjda tako moralo biti – rekla je smirenim glasom.
U kutu zagrebačkog stana je stol gdje danas može satima sjediti i izrađivati svoj nakit.
– Intenzivno se time bavim, imam internetsku prodaju za cijeli svijet. I moji ‘anđelčići’ su prešli ocean. Prodala sam ih u Kanadu, Ameriku i Australiju. I nakit i kreme prodavat ću tako, po mojim, nabavnim cijenama, a ne da neki, kao što je to u farmaciji, nabijaju maržu i po 400 posto. Sve moraš potplatiti da bi negdje bio izložen – priča u dahu i nastavlja:
– Nikad nisam bila bahata da kupujem kreme od 2000, 3000 kn. Nema smisla. Ja ih radim po 80 kn, nemaju rasu i spol. One su za žene i muškarce, djecu, sve boje kože…
Danas uživa radeći svoj nakit i kreme, a nekad je tako uživala na pozornici, pred publikom i s mikrofonom u rukama.
– I izrađujem nakit sama, anđeli su postali moj zaštitni znak. I komuniciram na društvenim mrežama, to mi je dobro. Ide i kozmetička linija Anđeoska. Nedavno mi se javila žena koja je imala problema s kožom nakon porođaja, potrošila je 27.000 kuna na tretmane. S mojom kremom problem je riješila puno jeftinije. U godinu dana narasla sam na šest proizvoda, dobro nam ide. Ti anđeli su moja poruka mira, vjere i ljubavi. Da budemo tu jedni za druge – kaže nam Mirna
Jednakim žarom govori i o novinarskim i voditeljskim danima. Bila je 1986. godina, kad se prvi put ušetala na HRT.
– Kao dijete sam s kuhačom ili metlom hodala po kući i ‘najavljivala’ pjevače na Splitskom festivalu. Onda sam u osnovnoj školi posjetila radiopostaju u Petrinji i bila fascinirana. U srednjoj sam već radila na radiju u Sisku, a oni su mi nakon mature ponudili i posao. Kolega Matija Cindrić rekao mi je da se javim na audiciju na tadašnju Televiziju Zagreb. Nisam htjela, ali on me je ipak prijavio, znao je dovoljno osnovnih podataka za prijavu – kaže Mirna.
Na audiciji je bilo više od 200 kandidata. Došla je i Mirna, nije imala što izgubiti.
– Ali nisam baš vjerovala da ću proći. Ja, mala iz Petrinje, roditelji mi nisu bili poznati da me guraju, a nisam željela biti ničija ljubavnica. Ipak smo prošli Denis Latin, Mario Anduš (spiker) i ja – prisjetila se.
Ubrzo je dobila poziv od Franje Tuđmana da mu vodi predsjedničku kampanju. Smatrala je da je on najbolji kandidat i pristala je biti dio te priče. – Odmah sam mu rekla da će to biti profesionalno i da se ne želim učlaniti u HDZ. Nije mu bilo drago, ali mi nije zbog toga radio probleme. Ispoštovao je sve što smo se dogovorili – prisjetila se Mirna.
Pamti dobro i još jedan susret s Tuđmanom. Bila je tad ratna reporterka, a u Zagreb je došla uzeti zimsku odjeću.
– Zaželjela sam se pečene patke. Otišla sam s prijateljem u Dubravkin put. Očekivala sam mir, a dogodilo se raketiranje Zagreba. Jedan je čovjek poginuo na terasi restorana, a moj je prijatelj ranjen u vrat. Kako sam ranije bila u protokolu, znala sam neke ‘tajne’, tj. da je u blizini bunker, vrata su bila pokrivena grmljem i drvećem. Kuhari, konobari i gosti koji su mogli išli su s nama – prisjeća se i nastavlja:
– Kucali smo na vrata, dok nam napokon nisu otvorili. Ušla sam prva, a kosa i lice bili su mi krvavi. Tuđman je upitao što mi je. Došao je netko iz pratnje i rekao da će napraviti sve što treba. Rekla sam da mi daju cigarete, iako se pred predsjednikom nije smjelo pušiti. Onda mi je sa strane došao Ivo Šušak i tražio dim. Samo mi je šapnuo: ‘Znaš da pred starim ne smijemo pušiti’.
Tijekom rata izvještavala sam najviše iz Kostajnice. Tamo je, kaže, posijedila preko noći.
– Jesam, imala sam samo 23 godine. Kostajnica je bila u okruženju, praktički je već pala, stvorio se taj obruč. Tad sam posijedila. Poslije su mi protjerali roditelje i ostali smo bez kuće u Petrinji, a ja bez ijednog predmeta iz svojega doma. Nikad za to nisam dobila nadoknadu niti je ušla u proces obnove – kaže Berend.
Nastavila je poslije izvještavati s ratišta u BiH. Kaže da je vidjela stvari koje normalan čovjek ne bi smio raditi jer je “bolje milijun godina pregovarati nego jedan dan ratovati”. Nakon toga je nizala uspjehe, vodila sve značajnije festivale i manifestacije.
– Bilo je predivno raditi uz mentore poput Helge Vlahović, Olivera Mlakara, Laze Goluže, Jasmine Nikić, Željke Fattorini, Ksenije Urličić, Saše Zalepugina… To su ljudi, ja sam imala najveću sreću na svijetu. Prošla sam cijeli svijet, ljudi su me voljeli, vole me i danas. Još mi govore ‘moja Mirna’, ‘naša Mirna’.
No onda je sve nekako stalo, tamo otprilike 2000. Otišla je s HRT-a, pričalo se da je to bilo jer ju je Tuđman volio.
– Pa je, volio me, ali ne znam je li to razlog. Uostalom, puno ljudi me voli, nisam čula da me netko mrzi. Možda sam mu bila draga jer sam odbila ući u stranku, jer nisam bila koketna, a posao sam radila kako treba. Ne znam je li to razlog, samo znam da mi je netko ugasio svjetlo, zabranio mi rad. Ne znam tko ni zašto, a ni ne zanima me. To sad pripada prošlosti – rekla je Berend.
Došao je poziv pokojnog Siniše Svilana i prešla je na Novu TV. Ni to nije predugo trajalo.
– Radila sam nekoliko godina intervju tjedna, ali nisam željela pristati na to da mi gošća u emisiji bude osoba psihički nestabilna i da iskorištavam njihovu moć rasuđivanja. Nisam željela sudjelovati u tome. Mogu razgovarati s bilo kim, ali ne želim sudjelovati u iskorištavanju drugih koji misle da je pojavljivanje na televiziji krajnji domet u životu – objašnjava.
Kaže kako ni na vrhuncu slave i popularnosti to nije bio glamur kakvim ga neki možda vide.
– Pa znali smo do Dubrovnika putovati satima, tad nije bilo autoputa, pa odraditi probu i onda emisiju. Više od 12 sati bi to potrajalo. I naravno da bi onda domaćini imali neki domjenak, a ja sam razmišljala samo da što prije skinem šminku i štikle, jer su mi noge bile natečene kao Jovanki Broz. Bilo je to jako naporno. I ne samo to. Vi preko televizije ulazite ljudima u kuće, a to je obmana. Mi smo uvijek nasmiješeni, vedri, veseli, a i nas mogu mučiti veliki problemi, životni, ljubavni, bolesti…
Ne znam zašto tom poslu pripisuju toliku važnost i glamur. Jednako bih sretna bila i da sam bila smetlar, to je jako častan i važan posao. Svi odbacujemo stvari od sebe, a netko se za njih poslije pobrine – kaže Mirna.
U to su joj vrijeme nekoliko puta opljačkali stan, zapalili ga. Šali se da su joj vratili stvari, mogla bi otvoriti manji dućan bijele tehnike i drugih stvari.
– Čovjek, odnosno lopov, lijepo doma sjedi u fotelji i gleda televiziju. Ja vodim izbor ljepote u Umagu, a nije teško otkriti gdje stanujem. I tako su me triput opljačkali dok me nije bilo doma. Zanimljivo, susjedi nikad nisu ništa vidjeli. Jesu kad bi mi dolazili neki muškarci, onda su znali je li visok, crn, nizak, je li došao u odijelu… Ali lopove nikad nitko nije vidio – rekla je Berend.
Ukradene sve večernje haljine
Prema ugovoru je za svaku emisiju dobivala obuću i odjeću, pa se zbog toga nakupilo više od 200 pari cipela. Bilo je toliko i haljina.
– Neka ih, ne žalim, osim za jednom, a to je ona koju su mi vukovarske prognanice vezle, a polovica je u zlatu. Za ostale mi nije žao, to je samo materijalno, lopov je učinio dobru stvar. I očito nije glup, jer nijednu nisu vidjeli u Hrvatskoj. No ni cipele više ne bi bile ovdje da ih moje prijateljice mogu obuti, ali ne mogu. To je sve za mene prošlost. Imam u podrumu svoje beta snimke, stare ploče, slike i još neke stvari. Ali su u podrumu, tamo im je i mjesto jer je to prošlost. Ako dođe neka poplava, mogla bi sve odnijeti – kaže.
U to je vrijeme, dok su susjedi pozorno pratili tko dolazi kod nje, imala brojne udvarače. Neprestano su joj slali darove, dolazili na vrata. A neki i na balkon.
– Bio je jedan iz antiterorističke jedinice. Da me fascinira, rođendan mi je čestitao spustivši se užetom s vrha zgrade poput nindže. Došao mi je s buketom ruža na balkon. Pustila sam ga, ali nisam poklekla. Izašao je na vrata – rekla je
Udvarača ima i danas. Priznaje, ne u tolikom broju, a ni onakvih akrobata, no uvijek se nađe neki.
– Ne znam boje li se ili ne. Niti ih tražim niti razmišljam o njima. Udvarača uvijek ima, ne sjede mi više pred vratima, ne plaču, ne donose darove ni cvijeće. Bilo je svega… Neki su bili jako maštoviti, valjda su mislili da sam vrijedna truda – rekla je. Priznaje da danas uživa u samoći, da joj je to nedostajalo. Zbog toga rijetko ide u provod.
– Veći dio života ono što nisam slušala je tišina, ono što veći dio života nisam doživjela je biti sama, jako mi je to nedostajalo jer 25, 30 godina sam provela u buci. Treba mi malo zraka i mira, ništa drugo. Samoća mi jako godi, u samoći stvaram svoje stvari. Odem prigodno na rođendane, druženja s prijateljima… Prošlo me to odavno, moj cijeli život je bio izlazak, a sad mi je super – objašnjava. Cigareta je i dalje često u njezinim rukama. Kaže da bi se toga trebala ostaviti i da bude. – Da, mogu ja to. Ja sam osoba koja je godinama gladovala mjesec dana, svake godine po 30 dana nisam jela. Jedne sam šutjela i ne jela na izoliranom imanju u šumi. A, vjerujte mi, mogu jako puno pričati. No to volim raditi jer je ljudima potrebno jedno veliko čišćenje – govori.
Kaže da su je zvali da se vrati na televiziju i vodi kulinarsku emisiju.
– Da, trebala sam voditi i kuhati, nešto kao Sanja Doležal. Mislim da to nije za mene – kaže smireno. Svašta je prošla u životu, ali od nje nećete čuti “da je život nije mazio”. Ne misli tako:
– Izgubila sam jedinu kuću koju sam imala, ljubav, imala sam izvanmateričnu trudnoću koja je jako loše krenula. Sve je bilo jako loše, jedino što žalim je što nisam vidjela oči svojeg djeteta. Danas nisam ogorčena ili rezignirana, jedino shvaćam da za sve postoji razlog. To su udarci nakon kojih trebaš ustati.
