Vedrana Rudan: “Rak čuči u mojoj glavi. Ne znam hoću li dočekati rođendan”

Vedrana Rudan u svom najnovijem blogu, u svom stilu i bez dlake na jeziku progovorila je o borbi  s rakom i strahu od smrti.

“Svi su svjetski mediji objavili vijest da je Kate, buduća engleska kraljica, odradila kemoterapiju i sad galopira prema potpunom ozdravljenju. Ha, ha.

Sigurno ne bih pisala o tome da nemam rak. Samo onaj u kome čuči razumije princezu i užas kroz koji je prošla i kroz koji prolazi. Rak možda jest izlječiva bolest, ali samo mali broj onih koji ga imaju u to vjeruje. Liječnici ih hrabre, hrabre i mene, “sve smo izvadili”, a onda kreće rečenica: “Vidimo se za tri mjeseca.”

Ako ste “sve izvadili” čemu novi susret? Čula sam: “Nitko vam ne može garantirati da već prije operacije nije neka metastaza krenula…” Ipak, kad čuješ da je trenutno “sve čisto” odahneš i život ti drugačije miriše.

Prije bolesti često sam znala govoriti, dosadno mi je, stara sam, ne živi mi se, ovaj svijet je strašan, ne želim više gledati kamo ide, sve je iza mene, svi snovi, sve ljubavi, svi planovi, sve radosti, kako se ubiti i najzad prekinuti film koji u tebi izaziva ili tjeskobu ili zijevanje?

Sada, danas, osjećam neodoljivu potrebu da se probudim i vratim na staro. Odvraćam misli od raka na nezamislive načine. Kupila sam sebi prsten za rođendan prije rođendana jer nisam sigurna da ću rođendan dočekati, od njega me dijeli mjesec dana.

Otišla sam curi da mi sredi obrve?! Pitala sam se, nije da nisam, trebam li sređivati obrve kad će mi izlazak života zapravo biti ulazak u sanduk od jelovine pa peć? Nema smisla. Ipak sam otišla. Dolores me je u sat vremena promijenila lice, hvala Dolores, ali ne i misli.

Ivana mi je na nokte nanijela krasan lak, moj prsten zbog toga blješti posebnim sjajem, hvala, Ivana. Nažalost, rak čuči u mojoj glavi. Zvala sam doktora Nikolića. “Ima li ikakve šanse da preživim?” “Ne znam ali imaš velike šanse da poludiš.  PTSP se liječi. PTSP?

Strah od smrti je normalan ali dođe pa prođe.  Mene moj rak prati svaki trenutak u životu. Sinoć sam izašla ispod tuša, obrisala se i krenula prema spavaćoj sobi. U ogledalu sam vidjela svoje tijelo. Da, konačno sam skinula onih deset kila koje su me mučile.

Vitka sam što je dobro, ali…Sredinom trbuha proteže se debeli, ljubičasti ožiljak…Ja ga ne vidim kao spas, meni je on znak bliske smrti i ružnoće. Čula sam da muž u kući otvara neka vrata. Pojurila sam prema kupatilu i na sebe navukla kupaći ogrtač. Nisam htjela da vidi golu nakazu.

Četrdeset posto muževa ostavi ženu kad ona oboli od raka, moj muž nije među njima, naprotiv, brine o meni danju i noću. Pa ipak…

Odjednom, ništa mi ne smeta. Svi su kukali zbog paklenih vrućina. Bilo mi je čudno. Ljudi, jebeš vrućine, budite sretni, nemate rak. Sad su izvan sebe jer je hladno. Obucite se, u čemu je problem?

Svima je hladno a ja u ofucanoj, tankoj trenirci, zašto bih trošila lovu na novu, razmišljam što da na mene navuku kad umrem. Možda ipak onu zelenu haljinu koju mi je kupio muž i koja mi je od starta bila broj manja? Konačno mi stoji savršeno.

I ti bolovi. Povremeno me bole leđa, pa ruka, noge, ništa dramatično ali ja svaku bol tumačim kao ples metastaza u mom tijelu. Ni sa kim ne mogu o tome razgovarati, Kate je daleko, ljudi oko mene imaju druge “probleme”.

Kako platiti struju, kupiti djeci školske knjige, cijene hrane su astronomske, umirovljenici umiru od gladi a političare boli kurac. Ljudi, sve je rješivo?  Izađite iz kuća, dignite u zrak banke i političare, nemojte samo kukati. Uostalom, ako vam se ne gine u revoluciji uživajte u ropstvu. I biti rob je bolje nego imati rak.

Ne, nemam oko sebe ljude koji kuže. Osjećam se, vjerojatno nisam jedina, poput osuđenika na smrt kojemu je izrečena presuda, ali nikako da sazna konačan datum.  U ćeliji sam, čujem korake i zveckanje ključeva, hoće li se stražar zaustaviti pred mojim vratima ili…

Dva puta sam vidjela kako izgleda umiranje od raka. Hoću li i ja preklinjati da me ubiju, a znam da to nitko od onih oko mene neće učiniti?

“Eutanazija je igračka za bogate”, ovih je dana rekao Žarko Puhovski. Jebiga, nisam bogata.

Pred pola mi je sata u glavi zazvonio stih Što se bore misli moje. Gugnula sam ga misleći da ću naletjeti na tekst nekoga koji luduje zbog raka. Jebiga, Zvonka Bogdana muče ljubavni problemi. On nije normalan.”