Žene u Domovinskom ratu Zadar: Od Radmana su gori jedino njegovi nasljednici

Udruga Žene u Domovinskom ratu iz Zadra poslala je otvoreno pismo urednicima i djelatnicinma Hrvatske radio televizije.

“Možda je potrebno svaki mjesec upozoravati sve djelatnike, urednike i vodstvo HRT- a, kako je HRT javna televizija i u vlasništvu hrvatskog naroda.

Tijekom proteklog vikenda u Zadarskoj županiji (jedinoj u Hrvatskoj) obilježavala se 24. obljetnica VRA „Gusar“, koju su branitelji naknadno nazvali „Maslenica 93“. Hrvatska televizija obilježavanju ove akcije posvetila je u svom programu nezamislivih 13 minuta i 40 sekundi, dok je primjerice inauguraciji novog predsjednika SAD-a posvetila punih 13 sati programa.

Danas, kada se autocestom od Zagreba do Zadra, vozimo svega tri sata, malo se tko sjeti, da se tada u ratnoj zimi 1992./1993., do Zadra putovalo više od 10 sati, a ponekad, zbog granatiranja i dan. Putovalo se od Zagreba preko Gorskog Kotara ili starom cestom preko Brinja na Senj, Karlobag, potom trajektom iz Žigljena na Pag, otočkom cestom preko oštećenog Paškog mosta u Nin, onda makadamskom cestom do Zadra.
U gospodarskom smislu Hrvatska je pucala, osobito jer su bile blokirane i ostale komunikacijske žile kucavice; autocesta prema Slavoniji te sve glavne pruge.

Odvojenost sjevera i juga zemlje bila je potpuna, a gradovi poput Zadra i većina mjesta u Zadarskoj i Šibenskoj županiji živjeli su bez osnovnih uvjeta za život, struje i vode.

Dakle, čitav promet otežano se odvijao preko otoka Paga, paški most je bio jedina spojna cesta Hrvatske. Hrvatski narod u Dalmaciji, ali i onaj u Herceg Bosni, kojem se u to vrijeme jedino tim putem mogla dostavljati hrana i bilo kakva pomoć, bio je doveden u gotovo nemoguću situaciju.

Hrvatski državni vrh, suočen s posljedicama blokade, odlučio se na vojnu akciju kojom se jednostavno moralo ponovno povezati sjever i jug zemlje. Politički, to je bilo gotovo nemoguće poduzeti jer je vladalo primirje pod pokroviteljstvom UN-a, a zadatak “plavaca” bio je održati postojeće stanje bez većih sukoba zaraćenih strana.

Odlučiti se u tim uvjetima na vojnu akciju, značilo je suprotstaviti se međunarodnoj zajednici, jer bilo je jasno da će njihove političke reakcije biti pogubne za Hrvatsku.

Promislimo, da se toga jutra u siječnju 1993. godine Hrvatska nije održala na nogama, da Hrvatska nije uspješno provela ovu akciju, pokušajte zamisliti kako bi Hrvatska danas izgledala. To bi bila okamenjena zemlja, imali bi situaciju kao na Cipru, bili bi podijeljeni, a Zadrani bi svako jutro mogli sebi nazdraviti za novi dan, upućujući pogled prema Crnom gdje bi se vijorila četnička zastava.

U to vrijeme, malo je bilo onih koji su vjerovali da su hrvatske oružane snage uopće sposobne izvesti prvu napadnu akciju i osloboditi zadarsko zaleđe, taj teško pristupačni, utvrđeni i minirani teren.

Omjer snaga HV i četnika bio je kao odnos Davida i Golijata, ali Hrvatska je tada imala svoj „dream tim“, koji je za 72 sata riješio problem i spojio razdvojenu zemlju. Bilo je krvavo, tukli su se prsa u prsa, ginuli po četvornom metru te kotarske zemlje i zamislite, niti jedan nije pao na ovu našu crljenicu bez osmjeha i bez zagrljaja sa zemljom, jer je znao da ono što pokriva njegovo tijelo znači komad slobodne zemlje.

Ali što to za vas znači, vi skrabanti, mislioci hrvatski, mješine naslijeđene, što vi znate kako se ćuti ponos, kako se strasno ljubi Domovina, kako se daje za nju. Vi bolujete od domoljubnog autizma, lišeni ste svake emocije ne samo prema onima kojih nema, nego prema svima nama, koji vas nažalost plaćamo da nas sramotite. Pa zar nemate sposobnosti napraviti 72 minute programa, u kojem bi govorili stručnjaci, vojni stratezi, povjesničari, branitelji?

Zar nije moguće napraviti priču o našim „Kunama„?

U mjestu Kašić je ubijeno 35 mladića, svi iz Slavonskog Broda. Što to nije dovoljno televizično ili se možda sa Prisavlja ne vidi raspucali hrastovi križ slavonski zariven u kamen dalmatinski? Možda bi bilo previše da majka jednog od njih vidi na Hrvatskoj televiziji kako netko spominje njezinog sina.

Nema mjesta za „Maslenicu“ u programu HRT-a, nema, tamo ima mjesta za priloge o pjevačima koji umru zbog predoziranja, o Žuži Jelinek, o haljini Melanije ili o silini bure na kojoj se vrli novinar Edi Škovrlj vrti oko Masleničkog mosta…

Sramite se, vi ste crvi koji rastaču ovu zemlju, vi ste obične neznalice i nedostojni nazivati se Hrvatskim novinarom, urednikom ili članom programskog vijeća HRT-a.

Jedno zaboravljate, ništa nije vrijednije od žrtve onih koji su se darovali za Domovinu, njih narod nikad neće zaboraviti. Sve ove dane ljudi su dolazili iz cijele Hrvatske i klanjali se žrtvi branitelja, mladi su čitali imena poginulih, žene su plakale i oni nastavljaju živjeti u nama i s nama.

A vi gospodo, nestanete iz našeg vidokruga, samo pritiskom na jedan gumb daljinskog upravljača, eto toliko vrijedite, svega 72 djelića sekunde, u kojem nastane mrak na ekranu.
Sretno vam bilo, zarađujte od onih na križu, nepodnošljivo lako. Od imena na križu gradite svoje karijere.

Mi na ovom vidljivom svijetu možda nemamo rješenje, protuotrov za vaš otrov, ali jednom ćete doći pred ta imena, tamo na onom svijetu ne vlada pravo, tamo vlada pravednost, tamo će vas čekati naši gralovi, naši gorostasi, tamo nema javnog mijenja i gledanosti tamo je samo suha, gola, krvava i teška istina …Ne vjerujete ??!!!

U Zadru, 24.siječnja 2017.g.
Članice Udruge
Žene u Domovinskom ratu-Zadar