NIKADA neću zaboraviti govor Vlade Gotovca pred “Hrvatskim radišom” 1991. Nikada. Plakala sam k’o kišna godina slušajući tog genijalnog govornika, vrhunskog intelektualca i vertikalu domoljublja. Da sam postala članica njegove stranke tada – bila bi to jedina stranka čiji bih član ikada u svom životu postala. Moja stranka je Hrvatska. Političari su mi dno dna. Uvijek bili.
Prije otprilike mjesec dana teče uobičajena večer u mojoj kući… Pripremala sam kćeri večeru… U pozadini je uključena televizija a ja okrenuta leđima na drugoj strani ogromnog prostora… Čujem nepoznat, autoritaran no vrlo ugodan muški glas, koji je u par rečenica rekao sve bitno. Bez jedne suvišne riječi ili zastajkivanja.
Digla sam pogled (do tad usmjeren na tavu za palačinke) i počela insinuirati tko bi to mogao biti… Kako mi nitko nije padao na pamet od svih znanih političara, tko bi znao reći toliko malo a toliko pametnih rečenica – jezikom malog čovjeka.
Pomislila sam da su novinari zaustavili nekog sveučilišnog profesora na cesti. Znam one prave sveučilišne profesore. One skromne i samozatajne. Jedan me odgojio. Odlika svih velikih ljudi je krajnja skromnost i izražavanje jednostavnim jezikom. Bez preseravanja sa znanjem latinskog. Bez citiranja Seneke i Schoppenhauera. Takav govornik je bio moj otac. Vjerojatno me je to i senzibiliziralo na “govor”. Moj otac nije progovarao da bi laprdao već da iznese argumente i čuje tuđe.
Užasavam se mesijanskih teorija i iskreno vjerujem da ćemo se – zapnemo li svi U ISTOM PRAVCU, izvući iz ove grozote. Politiku pratim od Domovinskog rata. Ne da vidim kome se treba prisloniti da bi se pošteno najela jer sam si uvijek losos i brie mogla kupiti sama; nego u traženju objašnjenja za nepobitne činjenice… A to je – da Hrvat izvan Hrvatske biva sposoban radnik i briljantan znanstvenik koji pomiče granice ljudskog uma, a Hrvat u Hrvatskoj živi životom biljke puzavice koja uvijek gleda u pod i povija se da bi opstala.
Tada sam shvatila značaj karizmatičnih lidera. Lidera čija se karizma bazira na poštenju, ponosu i dostojanstvenom trpljenju. Čovjek čiji glas sam s televizije i okrenuta leđima čula, bio je saborski zastupnik gospodin Željko Glasnović.
O novopridošlici u Hrvatski sabor nisam znala ništa osim da je u politici potpuno novi i da je bio na listi dijaspore. To vam stvori određenu sliku, htjeli vi ili ne htjeli, jer većinom su ovi naši iz dijaspore k’o da su s Marsa pali kad dođu u Hrvatsku. I da nemamo tako zgodne žene ovdje teško da bi ih puno ostalo. Angažirao se u politici prvi puta za izbore 2015. I tu stvorite sliku -prvi puta i baš sada…
Meni to znači “taj zna materiju i pratio ju je iz neposredne blizine”… Večina nas zrelijih Hrvata shvača da smo dio povjesne katarze našeg naroda. I da ona kulminaciju doživljava baš sada. Tu. Ispred nas. Izašao iz Domovinskog rata kao general. E tu sam već bila u šoku! General a nigdje ga nitko nije slikao. Znate i sami da imamo prilično generala i da su neki od njih bili pravi ovisnici o medijskoj pozornosti. A za ovog šira javnost ne zna.
Naoružana predrasudama i općim informacijama koje sam o generalu Glasnoviću našla na Wikipediji a tu je i ona da je Zagrepčan, što mi se isto svidjelo jer za Zagrepčane u ostalim dijelovima Hrvatske kažu da su pederčići… E rekoh… Bravo! Imat’ ću im s čime oboriti teoriju. Imamo generala. I k tome za kojeg nitko ne zna… Hah! To može samo u Zagrebu. Obožavam Zagreb, šta ću…
Wikipedija piše i da je bio pripadnik kanadske vojske pa u francuskoj Legiji stranaca. U Hrvatsku se vratio po izbijanju Domovinskog rata 1991. I odmah u najveću frku (general Glasnović kaže “peglanje”) od Vukovara na dalje… I nitko ga ne zna!!!
Dolazim na intervju. Opuštena… Jer ne očekujem da će ući u prostoriju čovjek od čije energije sam zastala… I osjetila da je netko ušao u prostoriju -iako sam bila zadubljena u laptop ispred sebe…
Sjeo je naspram mene i inicijativu u razgovoru mi prepustio ravno tri i pol minute… I kaže -“hoćete vi to snimati il’ pišete?” Prasnem u smijeh i naravno uključim diktafon… (Malo je falilo da salutiram.) Vjerujte… Samo čovjek čista srca i bez ali imalo putra na glavi može tako preuzeti inicijativu i odgovornost. I nad mojim diktafonom. I nad izazovima politike.
Visinom i markantnim izgledom gospodin Glasnović zaista upada u oči a skroman je i tih. Kada je progovorio – samo sam odlutala u mislima na Vladu Gotovca pred “Hrvatskim radišom” 1991. Gotovo da su mi suze potekle. Tako pametan i obrazovan čovjek! Takav intelektualac… Toliko pristojan i skroman… Takva monumentalna moralna vertikala… Tako voli Hrvatsku!!! I tako zna što nam je za činiti… Ljudi… On nam je poslan! Tu uopće nema dvojbe.
A evo što je izdiktirao mom diktafonu gledajući me u oči, general i zastupnik Hrvatskog sabora Željko Glasnović (ono kad je rekao “snimate ili pišete?”):
Kažu da je lako biti general poslije bitke. Šta kažete Vi? Je li lakše biti general u bitci ili nakon nje?
Bitka traje. Bitka za jedinstveno hrvatsko biće. Hrvatsko biće… (dok izgovara “hrvatsko” čini to s neviđenom ljubavlju) I ovdje u Hrvatskoj i u iseljenoj Hrvatskoj. Jer Hrvatska su ljudi. Ta bitka se samo preselila na drugo bojno polje a najveći problem je u glavama ljudi. Mi još nismo izašli iz komunizma, što ljudi ne razumiju. I to se može dokazati najpovršnijim analizama. Da smo tamo gdje smo bili prije pedeset godina s malim izmjenama… E vidite… Hrvatska.
Hrvatska su bili ljudi; moralna i duhovna aristokracija u kojoj je komunizam uništio radni moral i stvorio psihopatologiju. Ljudi ne prihvaćaju istinu. Psihopatologija je uništila u ljudima sposobnost kritičkog mišljenja.(Hoće reći -poludili ste, pa to vam i ja stalno govorim!)
Agitprop? Znate li što je Agitprop? (Pokazalo se ovim pitanjem da i general ima predrasude. Prema novinarima.)
Da. Naravno da znam… A imate i inačicu -nametnuta ideologija. Odjeli agitpropa bili su sastavni dio odbora komunističke stranke u realsocijalističkim državama. Agitprop je imao cilj širenje komunističkih ideja. Propaganda je podržala informacije i hvalila dostignuća komunističke vlasti a prikazivala politiku Sjedinjenih Američkih Država i zapadne Europe kao politiku trulog kapitalizma koja se temelji na izrabljivanju radnika. Agitpropski časnici na čelu komunističke propagande djelovali su i na području indoktrinacijskih aktivnosti s primarnim ciljem mobilizacije ljudi u svrhe koje je postavila komunistička stranka.
Dobro, davno je to bilo…
U Hrvatskoj… Ona moralna i duhovna aristokracija je pobijena ili deprivilegirana i raseljena. Pedeset godina je uništavana svijest u jednom disfunkcionalnom sustavu. Disfunkcionalan sustav je stvorio disfunkcionalne ljude. Jer ispalo jer ovako -oni koji su prije vodili državu, u periodu dok su časni ljudi ginuli, nastavili su voditi i dalje… I napravili su, jednu feudalnu prčiju od države, oprostite ako sam neugodan, i drže sve poluge vlasti… I imaju neograničena sredstva…
Znate gospodine Glasnović; ljudi su zaokupljeni vlastitim egzistencijalnim tragedijama…
Naravno da znam ali to Vam je posljedica onog što Vam govorim. Znate zašto se oni boje bilo kakve povjesne perspektive? Zato jer ne znaju što će im donijeti. Znate li Vi da je Jugoslavija propala ’83. godine? (Nisam znala..) Da Hrvatska danas plaća 9 milijardi duga bivše države? I oni sustavno drže ljude u mraku al hrvatski narod je i sam kriv. Ne prihvaćaju ljudi istinu. Dvadeset godina je prošlo… Napravljene su sve analize… Ali još nije pao Berlinski zid u glavama ljudi zato ne možemo naprijed.
Smatrate li Vi generale Glasnoviću da je neuključivanje branitelja; među kojima je bilo i visoko-obrazovanih ljudi koji su trebali ponijeti ovo društvo kao njegovi moralno najkvalitetniji članovi… Zašto ih je zaobišla privatizacija? Mislite li da je to bila unaprijed smišljena politika ili su stvari izmakle kontroli (dešavalo se kroz povijest)? I ima li mjesta moralno najkvalitetnijim članovima društva u politici?
Dobro da ste to pitali. Većina ne zna kada je počela privatizacija. Počela je ’80. godina za vrijeme Ante Markovića. I da je onda Udba, na financijske račune prebacila stotine miliona dolara… U Lichtenstein, Švicarsku… I danas vraćaju taj novac kroz investicije u Hrvatsku.
Tko zna da je Milošević izvršio financijski udar na sve republike Jugoslavije u sviblju ’90. i da je hrvatska kasa bila potpuno prazna? Onda prijašnja industrijalizacija… Kakva industrijalizacija? To su bili mastodonti koji nikada nisu mogli biti konkurentni na otvorenom tržištu.
Opsluživali su područje Jugoslavije i na neki način držali čitavu priču homogenom…
To je istina. Ali i Jugoslavija bi propala puno puta da nije bilo pomoći izvana ali tragedija je da je ta država dobila više ratne otštete nego i jedna država u Europi, to je bio jedan izvor financiranja… Zatim Amerikanci… I dijaspora. To je dobit. Čista dobit. Ma ljudi ne znaju! To neznanje kod ljudi je šokantno.
Što je napravljeno s tim silnim novcem?
Sve pokradeno, uništeno, ljudi žive loše… Umjesto da se ulagalo u znanost i obrazovanje oni su trošili ko pijani milijarderi u Las Vegasu… Potpuno isti scenario! Pljačka koja je počela ’80-ih i nastavila se nakon Domovinskog rata se i događa jer nam politiku kroje ljudi koji ne vole Hrvatsku a “nevoljenje Hrvatske” su naučili od komunističkih mentora. Ta psihopatologija komunizma je potpuno razorila etičke okvire unutar države Hrvatske i zato zagovaram nužnost lustracije.
U Hrvatskoj zadnjih godina kontinuirano ruše nacionalne vrijednosti te nastoji diskreditirati Domovinski rat i branitelje. U inozemstvu ljude koji su sudjelovali u obrani zemlje slave, pomažu im da stvore drugu karijeru kako bi bili korisni društvu i svojim obiteljima. Ne znam zašto se to nije dogodilo u Republici Hrvatskoj?!
Najveća prepreka istinskoj demokraciji koja bi vodila boljem životu u Hrvatskoj su -mediji.
…Dobro je rekao Vlado Gotovac -“Hrvatska je zapuštena po svim razinama. Nama trebaju prosvjetitelji a ne političari… Samo ne znam tko bi, kod nas; poput Gandhija u Indiji, potrošio 40 godina na “opismenjavanje” našega naroda.”
Ja sada znam tko. Nadam se da će poživjeti toliko -general i zastupnik Hrvatskog sabora Željko Glasnović sigurno bi.
(Nastavlja se…)
Alma Draganić-Brkić/ladylike
