Drago Lovrić, načelnik glavnog stožeta HV-a, general je kojega hitno treba umiroviti. Na njemu je vrijedna poštovanja samo odora. Za nedavnog posjeta Hrvatskom vojnom učilištu Predsjednici je, kao vrhovnoj zapovjednici, predao prijavak pa je pred svima izgrlio i izljubio.
Našim je čitateljima poznata usporedba o mačkama i njihovih devet života, ali takve se usporedbe nekada mogu prenijeti i na ljude, osobito one na visokim državnim dužnostima. Na posljednjoj sjednici Vijeća za nacionalnu sigurnost, održanoj 12. siječnja ove godine, jedna od glavnih tema bila je odlazak pilota akrobatske skupine ‘Krila Oluje’ u Oman i moguća odgovornost Vojno-sigurnosne obavještajne agencije (VSOA) koja je o tome događaju propustila na vrijeme izvijestiti.
Na kraju sjednice, prilikom njezina obraćanja novinarima, iza predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović stajao je nasmiješen načelnik glavnoga stožera OS RH general zbora Drago Lovrić koji je, s osmijehom na licu, relativizirao čitav problem praveći se kao da se to njega uopće ne tiče i kao da je on izvan svake odgovornosti za taj događaj.
Iako je hrvatskoj javnosti poznato takvo teflon-ponašanje, uglavnom preko nastupa bivših i sadašnjih političara, istina se često probija polako, ali sigurno. General Lovrić misli da će mu ista taktika, koju je do sada uspješno primjenjivao, uspijevati i dalje, dakako u svrhu njegova osobnog probitka, ali i na štetu oružanih snaga RH i nacionalne sigurnosti.
U ranijim tekstovima opisivali smo način kadroviranja i loše stanje u OSRH za što general Lovrić snosi isključivu odgovornost budući da je radio na posljednja četiri ustroja HV-a, koji su se pokazali jedan ‘uspješniji’ od drugoga jer je iza svakoga HV-a polako, ali sigurno gubila i još uvijek gubi svoje sposobnosti. Svaki novi ustroj u režiji generala Lovrića rezultirao je smanjivanjem sposobnosti HV-a koja se polako svodi na današnje vrlo zabrinjavajuće stanje.
Istodobno s amputacijom sposobnosti HV-a, Lovrić je ustrojem i kadrovskim križaljkama mijenjao strukturu HV-a na svim zapovjednim razinama, popunjavajući sve značajne dužnosti kadrovima iz JNA, koji mu svjetonazorski i mentalno odgovaraju te su me slijepo lojalni. Časnici iz Domovinskoga rata, neopterećeni teorijama ONO i DSZ-om i teorijom naoružanoga naroda, brzo su i kvalitetno usvajali zapadne modele, kod Lovrića nemaju što tražiti. Posebno vodeće dužnosti u upravama GS OS RH takvim su časnicima nedostupne.
Panika nakon Josipovićeva poraza
Posljednji čin u destruiranju HV-a preustrojem je trebao nastupiti po završetku nedavnih predsjedničkih izbora. Siguran u pobjedu Ive Josipovića, Lovrić je bio pripremio je novi preustroj OS RH koji mu je trebao poslužiti za dovršetak kadrovske križaljke. Rezultat je trebao biti promocija, isključivo JNA oficira koji su redom trebali biti promaknuti u generalske činove. Na taj bi način zacementirali svoj nadzor nad HV-om cijeli niz godina. Potpora Ive Josipovića za ovaj projekt, a Josipović je bio oduševljen ovakvom ideološkom transformacijom HV-a u slijednicu JNA, nije bila upitna niti jednoga trenutka.
Na operativnoj razini provedba kadrovske križaljke bila bi povjerena dvojcu od posebnoga Lovrićeva povjerenja, šefu Personalne središnjice OSRH brigadiru Marinu Gregoroviću i načelnici Uprave za personalne poslove GS OSRH, brigadirki Gordani Garašić. Gregorović je kao ‘stručnjak’ za ONO i DSZ cijelu karijeru u HV-u proveo na raznim dužnostima kadrovika, što nije smetalo Lovriću da ga uputi na vrlo odgovornu i osjetljivu dužnost vojnoga izaslanika u Srbiji.
Nakon toga Gregorović je nastavio svoj beogradski staž kao polaznik Visokoga studija sigurnosti i obrane na srbijanskome Univerzitetu obrane, gdje je jedan od predavača i Siniša Tatalović. Sa stečenim vojno-diplomatskim iskustvom i naobrazbom strategijske razine, Gregorović je preuzeo dužnost strategijskoga značaja u planovima Drage Lovrića, šefa Personalne središnjice. Lojalnost Gordane Garašić u provedbi personalnih planova isto nije bila upitna. Ipak se radi o vrlo bliskoj Lovrićevoj Lovrića, koja je strjelovito napredovala kroz obrambeni sustav u posljednjih 15 godina.
Međutim, dogodilo se iznenađenje i Ivo Josipović ušao je u povijest kao prvi predsjednik kojemu hrvatski narod nije povjerio drugi mandat. Samim time bio je ugrožen i Lovrićev projekt. Panika je izraz koji najbolje opisuje stanje duha Lovrića i njegovih JNA poltrona u HV u prvim danima nakon izbora. Njihov veliki i dugo godina smišljani i provođeni projekt reanimacije JNA pod znakom HV-a došao je pod veliki upitnik. No Lovrić ne bih bio na Načelnik GS OSRHdanašnjem položaju da se predaje lako. Nakon početnoga šoka, posložio je redove i krenuo u novu ofenzivu ponovnoga osvajanja Pantovčaka.
Shvatio je da mu je jedini način preživljavanje na dužnosti i jedina mogućnost za dovršetak njegovoga projekta približavanje predsjednici Grabara-Kitarović. Iako je bio jedan od stupova kampanje Ive Josipovića, u koju je upregnuo doslovno cijeli GS OSRH, koji je mjesecima prije izbora radio brošure o navodnim dostignućima OSRH za vrijeme mandata Josipovića i pripremao mu podsjetnike za njegove predizborne nastupe (koji su u kuloarima GS-a pogrdno nazivani šalabahterima), Lovrić se vrlo brzo dao u dodvorničku misiju potrage za novom gospodaricom.
Kako bi u takvu naumu imao izgleda za uspjeh, valjalo se prvo riješiti sve konkurencije, odnosno alternativnih izvora informacija o stanju i procesima u OSRH koji bi novoj predsjednici bili na raspolaganju. U trenutku kada ona još ne raspolaže provjerenim i pouzdanim timom s dovoljnim znanjem o trenutnome stanju u OSRH, Lovrić se nastoji nametnuti kao njezin glavni i jedini vojni savjetnik i navodni saveznik u mogućoj konfrontaciji s Vladom na obrambenome polju.
U tu svrhu uključio je i svojevrsni marketinški pogon, koji se temelji na širenju glasina, koje se plasiraju kako bi se obeshrabrila svaka moguća konkurencija. Samo nekoliko dana nakon drugoga izbornog kruga, tako je po cijelome obrambenom sustavu proširena priča kako je Lovrić svoj status kod nove predsjednice učvrstio i dogovorio sve daljnje aktivnosti na zajedničkom ručku u Bruxellesu, na kojemu su, barem tako tvrde Lovrićevi izaslanici, bili predsjednica Grabar-Kitarović, general Lovrić i general Mate Pađen.
Kao dokaz osobnoga povjerenja koje uživa kod predsjednice, Lovrić je prezentirao i činjenicu da je po njegovu nalogu vojno predstavništvo RH pri NATO-u organiziralo prijevoz osobnih stvari Kolinde Grabar-Kitarović iz Bruxellesa u Zagreb.
Znao je što je rade Preost i Grdić
U ovladavanju Pantovčakom Lovrić računa i na potporu sebi bliskih ljudi iz redova HDZ-ova odbora za obranu, koji su se posljednjih dana aktivirali na propagiranju teze kako jedino Lovrić dovoljno poznaje obrambeni sustav i kako bi se Predsjednica trebala osloniti uglavnom na njega. Kada se pogledaju životopisi tih ljudi, koji su i među glavnim autorima HDZ-ova prijedloga strategije nacionalne sigurnosti, postaje jasna njihova fascinacija Lovrićem.
Međutim, i najsavršeniji planovi imaju svoje manjkavosti pa tako i Lovrićev naum o ponovnome osvajanju Pantovčaka ne prolazi bez zapreka. Ipak je odlaskom Ive Josipovića uzdrman ekskluzivni status koji je u Uredu Predsjednika uživao. General Drago Lovrić danas jednostavno više nema monopol nad informacijama iz obrambenoga sustava. Izgledno je da će se tu Lovriću obiti o glavu jedna od njegovih manje uspješnih epizoda dvorskih igara, koja je imala svrhu preuzimanja nadzora nad vojno-obavještajnim sustavom.
Lovrić je od prvih dana svoga mandata pokušavao sebi podrediti vojno-obavještajni sustav, unatoč odredbama Zakona o sigurnosno-obavještajnom sustavu koji načelnika Glavnoga stožera prepoznaje samo kao jednoga od korisnika. Lovrić je u duhu odnosa bivše JNA i KOS-a htio podrediti obavještajni sustav zapovjednoj crti, pa tako i sebi samome, unatoč zakonskim preprekama. Za to se Lovriću pružila prilika kada su s čelnih dužnosti VSOA-e smijenjeni Darko Grdić i Ognjen Preost, zbog kriminalnih radnji koje su i Lovriću bile vrlo dobro poznate, ali ih je, naravno, prikrivao. Ipak ga je s Grdićem i Preostom povezivao njihov zajednički pokrovitelj Ivo Josipović.
Kada je, zahvaljujući pisanju Hrvatskoga tjednika, pritisak javnosti doveo do smjene ovoga dvojca, Lovrić je prepoznao trenutak za potez koji bi ga učinio apsolutnim vladarom obrambenoga sustava. Računao je da će mu imenovanje relativno neiskusnoga Zdravka Klanca na dužnost ravnatelja VSOA-e omogućiti upravljanje i tim sustavom iz sjene. Kad se Klanac iz razumljivih razloga odupro Lovrićevim namjerama, iskušana je stara kombinatorika kojom je pokušao sebi bespogovorno poslušnoga i kompromitiranoga vojnog policajca brigadira Tihomira Zebeca postaviti na dužnost zamjenika ravnatelja i tako raspolagati informacijama iz toga sustava i upravljati s njim, ali pri tom ne dijeleći odgovornost.
Brigadir Tihomir Zebec poznat je po lažiranju svoga ratnog puta kada je u službenome dokumentu ustvrdio da je 1991. godine bio pripadnik specijalne postrojbe MUP-a ‘Rakitje’, na što se Udruga TIGAR 91/91 Rakitje svojim dopisom, kojim raspolažemo, obratila na sve relevantne adrese (predsjedniku RH, Ministru obrane, Načelniku GS, VSOA-i i DORH-u) navodeći da on nikada nije bio pripadnik navedene postrojbe. Sama ta činjenica u uređenim bi zemljama bila dovoljna da se Zebeca udalji iz djelatne vojne službe, a kamoli da bude imenovan na dužnost u sigurnosno-obavještajnom sustavu.
Zebec je selektivno provodio kriminalističke istrage, primjerice one oko uređenja i građevinskih radova na HVU kada je prikupio dokumentaciju koja kompromitira sadašnjega Glavnog inspektora obrane generala Mirka Šundova, koji bi upravo i trebao nadzirati Oružane snage. O mogućoj objektivnosti takvih nadzora govori i podatak da Lovrićev lobi gura Šundova na mjesto načelnika GS-a, kada Lovriću istekne mandat. Unatoč tome i zadnjim aferama koje potresaju Pukovniju vojne policije u kojoj se čine zlouporabe i kojoj su nadređeni Lovrić (zapovjedno) i Zebec (stručno), ne postavlja se pitanje njihove odgovornosti, dok Zebec javno izjavljuje kako će njega zaštititi Dinko Cvitan, a Lovrić ga sprema na školovanje u SAD.
Nakon što nije uspio u pokušaju da na mjesto zamjenika ravnatelja VSOA-e postavi brigadira Zebeca, Lovrić je na tu dužnost pokušao imenovati brigadnoga generala Franu Tomičića, sadašnjega načelnika J-2, izravno podređenoga Lovriću. Iako je Tomičić i do tada Lovrića uredno izvješćivao o svim podatcima o radu VSOA-e, pa i onima za koje nije imao ovlasti, činjenica da se protiv Tomičića vodi kazneni postupak radi krivokletstva na sudu dovoljno govori o njegovome kredibilitetu.
Suradnja sa Srbijom
I tom se pokušaju Klanac odupro i na tome je došlo do konačnoga loma između Klanca i Lovrića. Uvidjevši da ne će vladati VSOA-om iz sjene, kako je zamislio, Lovrić je promijenio pristup. Ako ne će vladati agencijom, odlučio ju je marginalizirati koliko god je to moguće. Od toga trenutka Lovrićeva je opsesija postala opstrukcija svakoga poteza VSOA-e.
Svaka i najbeznačajnija pojedinost o radu agencije postao je Lovriću predmet interesa. Svako imenovanje djelatnika VSOA-e u oružanim snagama izazvalo bi pravi mali rat. Posebno upućivanje djelatnika VSOA-e na rad u inozemstvo, što je zadaća od izrazitoga značaja za nacionalnu sigurnost RH, Lovrić je prepoznao kao priliku za opstrukciju rada i dokazivanja moći nad VSOA-om.
Iako Lovrić ne bi trebao biti upoznat s podatcima o tajnim zadaćama VSOA-e u inozemstvu, iskoristio je nedorađena zakonska rješenja koja mu omogućuju blokadu takvih rasporeda. Činjenica da na taj način nanosi izravnu štetu nacionalnoj sigurnosti, Lovrića ne uzbuđuje. To što VSOA ne može obavljati svoje zadaće u inozemstvu i ispunjavati svoje međunarodne obveze, Lovrića ne zabrinjava. Bitno je da on pokaže svoju dominaciju nad VSOA-om i tako podredi sebi i svojim interesima. Snažna i nezavisna VSOA je zapreka njegovim ambicijama i planovima jer bi mogla Predsjednici osigurati alternativnu sliku o stanju u obrambenome sustavu. Kao takva prijetnja je Lovrićevim ambicijama i valja ju eliminirati.
U svojim napadima na VSOA-u Lovrić je imao i još uvijek ima vrlo moćnoga zaštitnika, Ivicu Panenića, predstojnika Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost, kućnoga prijatelja bivšega predsjednika Josipovića. Paninić u slučaju Preost-Grdić, koji je inicirao naš tjednik, nije poduzeo zakonske radnje i mjere iz svoje nadležnosti, nego ih je pokrivao sve dok Uskok nije proveo svoju istragu, a rezultati te istrage iznenadili su i djelatnike UVNS-a koji su ranije obavljali nadzore VSOA-e.
U svome obratu i približavanju Predsjednici, general Lovrić bi sigurno poželio da trava zaborava pokrije činjenicu da je upravo on bio predvodnik suradnje sa Srbijom, po nalogu Ive Josipovića. Kako bi stavio primjereni naglasak na regiju i tako podupirao Josipovićevu politiku, Lovrić je prvo prigrlio praksu svoje desne ruke Frane Tomičića, koji je potajno odlazio na pogranične susrete sa svojim srbijanskim obavještajnim kolegama. Podignuvši te susrete na višu razinu, Lovrić je uveo praksu pograničnih susreta sa srbijanskim načelnikom srbijanskoga generalštaba, na kojima je dogovarao razne zajedničke vojne aktivnosti (poput vojnih vježbi i slično) i tko zna što još.
Nikoga o tim susretima Lovrić nikada nije izvješćivao (osim vjerojatno Josipovića), ali obrambeni sustav itekako osjeća posljedice njihovih dogovora. Dobar primjer bila je naprasna obustava suradnje Bojne za specijalna djelovanja s Poljskom i SAD-om.
Odjednom su strateškim partnerom BSD-a trebali postati ‘niški specijalci’, sve u skladu sa željama Ive Josipovića o regionalnom povezivanju. To bi se zaista i dogodilo da nije bilo intervencije Amerikanaca, koji su u tome vidjeli prijetnju svojim investicijama u BSD. Bilo bi zaista zanimljivo čuti opravdanje Lovrića, što ga je to motiviralo da najelitniju postrojbu HV-a pokušava pupčanom vrpcom povezati s ‘niškim specijalcima’. Čak i da na trenutak zaboravimo sva zlodjela tih specijalaca u agresiji na Hrvatsku, ne postoji racionalno objašnjenje za strateško partnerstvo BSD-a, koji je najznačajniji prinos Hrvatske NATO operacijama, sa specijalcima države koja je bezbroj puta naglasila kako nema nikakvih ambicija za članstvo u NATO-u. U tome kontekstu neka bude samo spomenuto da su ti isti niški specijalci prošle godine proveli veliku vojnu vježbu uz samu hrvatsku granicu s vojskom Rusije.
Povezivanjem sa Srbijom Lovrić je udovoljio ambicijama i željama Ive Josipovića, ali istodobno je na taj način gradio i svoju karijeru, između ostaloga i u sveučilišno-znanstvenom području. Općepoznata je stvar da je Lovriću znanstveni pokrovitelj Radovan Vukadinović, koji mu je, između ostaloga, omogućio i stjecanje doktorata. S Vukadinovićem Lovrić je godinama surađivao i na projektu ‘ljetne škole’ na Šipanu, uz svesrdnu potporu Siniše Tatalovića, Slavka Barića, Vlatka Cvrtile i drugih ‘uglednika’ iz vojske i znanosti. Tu su se okupljali studenti iz cijele ‘regije’ i stvarao se cijeli novi naraštaj mladih ‘jugoslavenskih politologa’, koji će voditi znanstvenu zajednicu. Naravno, cijela je priča imala i nezanemariv financijski učinak za organizatore.
Studenti beogradskoga Fakulteta političkih nauka će se isto tako s radošću sjetiti Lovrićeve gostoljubivosti kada ih je ugostio u vojnome objektu Kovčanje na Lošinju. Prijevoz tih studenata autobusom iz Beograda u Zagreb organizirao je osobno Tatalović, a u Zagrebu je brigu za njih preuzela Hrvatska vojska. U organizaciji Vlade Dandića, kojemu je Lovrić dodijelio pukovnički čin, pa mu je ovaj slijepo odan, organiziran je, prvo, vojni prijevoz na relaciji Zagreb-Lošinj. U Kovčanju su studenti bili smješteni u apartmanima, namijenjenim za boravak visokih časnika, a naravno, i prehrana je bila organizirana na trošak HV-a.
U skladu sa svojim specijalnom statusom, beogradski su studenti nakon prijepodnevnih predavanja voženi još i vojnim gliserima po obližnjim otocima, na izlete i kupanje. Tako su imali priliku vidjeti prirodne ljepote Suska, Unija, Ilovika te Brijuna, gdje je brigu o njima preuzela Počasno-zaštitna bojna koja je izravno bila podređena Josipoviću. Zaista, kraljevski tretman na račun Hrvatske vojske, u kojoj istodobno vojnici oskudijevaju osnovnim sredstvima.
Doista velika cijena za dokazivanje Lovrićeve regionalne širokogrudnosti u očima Josipovića i kupovanje blagonaklonosti moćnika iz sveučilišnih krugova. Valjda je Lovriću, koji je čak u srednjoj vojnoj školi JNA u Sarajevu bio poznat tek kao osrednji učenik, imponiralo društvo raznih profesora i znanstvenika. Kako je taj trošak opravdan ili bolje rečeno prikriven u proračunu OSRH, trebalo bi biti pitanje za istražna tijela RH. Ali teško je od Vojne policije pod zapovjedništvom Lovrićeva poslušnika Tihomira Zebeca ili Uskoka koji vodi Lovrićev prijatelj Dinko Cvitan očekivati odgovore na takva pitanja.
Samovoljne nabave
Toliko je Lovrić postao blizak s tim sveučilišnim uglednicima da im je omogućio i unosne predavačke aktivnosti na raznim izobrazbama na Hrvatskome vojnom učilištu. Tu se mjesta našlo i za Sinišu Tatalovića (koji istodobno predaje i na beogradskim vojnim školama), zatim za jednoga od deset najutjecajnijih Srba u svijetu (prema izboru srbijanskih medija) poznatoga po nijekanju hrvatske državnosti Dejana Jovića, a predavačku je karijeru trebao započeti i Saša Perković, čemu se ispriječio poraz Ive Josipovića na izborima. Svi su oni na HVU angažirani po izravnome nalogu Lovrića.
Iako se u medijima uglavnom apostrofiraju negativnosti u nabavi vezane za Ministarstvo obrane i njegovu Upravu za nabavu, svi zaboravljaju činjenicu da su se u posljednje vrijeme neke od nabavki i prodaja oružja i vojne opreme dogovarale i provodile iz Glavnoga stožera, izravnim posredovanjem generala Drage Lovrića pri čemu se nisu poštovale neke temeljne procedure ni zakonski propisi o javnoj nabavi. Prodaja viška neperspektivnoga naoružanja, oko čega su dijelom i izbili medijski skandali (izvoz naoružanja u Jordan) odvijala se izravno na relaciji Glavni stožer – Agencija Alan kojoj je na čelu brigadir Ivo Nekić, također osoba iz bivše ‘JNA’.
U tim poslovima Glavni stožer, na čijem je čelu Lovrić, određuje koje je naoružanje i oružje neperspektivno, nakon čega se ono prodaje preko ‘Alana’, uz formalno posredovanje Ministarstva obrane koje ne snosi samo političku, nego i svaku drugu odgovornost. Pri tome se ne vodi računa o tome ima li HV dovoljno sredstava koja se prodaju kao višak, tako da postoji mogućnost da će za par godina kupovati sredstva koja se prodaju kao višak.
Tako su, primjerice, izravnim dogovorom generala Lovrića iz Njemačke nabavljene samovozne haubice, a da prije toga nije napravljena nikakva studija opravdanosti njihove kupnje niti je uporaba navedenih sredstava propisana u postojećoj doktrini uporabe OSRH. Iako se radi o suvremenim topničkim sustavima, problematična postaje njihova težina (oko 60 tona) koju ne može podnijeti većina mostova u Hrvatskoj, kao ni pontonski mostovi kojima raspolaže HV, a njihov je prijevoz problematičan radi nosivosti postojećih labudica ili nosivosti željezničkih vagona. Ne treba posebno spomenuti da za navedena topnička oruđa ne postoji nikakva mogućnost zračnoga prijevoza.
Nakon što je Lovrić dogovorio nabavu, dao je svojim podređenima zadaću da u planskim i doktrinarnim dokumentima propišu njihovu uporabu, što je ove dovelo pred nerješivu zadaću koja do danas nije objavljena. Iako upućeni krugovi tvrde da je nabavka tih haubica bila pokušaj kupovine slobode za Josipa Perkovića (odustajanje od kaznenoga progona), nedavno smo doznali za još jedan kuriozitet. Naime, general Lovrić od Nijemaca je molio da mu dostave makar jednu samovoznu haubicu kako bi ju pokazao na paradi, na što su oni i pristali.
Sličan je slučaj i s nabavkom većega broja terenskih vozila MRAP dobivenih izravnim dogovorom generala Lovrića s američkim partnerima. Nitko ne dvoji o potrebi nabavke takvih vozila, ali i ova je nabavka obavljena bez prethodne studije potreba, ekonomske isplativosti i načina uporabe. Sad kad su vozila u Hrvatskoj već su se javili prvi problemi od logistike, nabavke rezervnih dijelova te problema oko mogućnosti njihove uporabe u postojećoj zemljopisnoj konfiguraciji Hrvatske i ograničenoj mogućnosti prijevoza nekih od tih vozila. Slična sudbina čeka i nabavke helikoptera u kojoj je, ne treba posebno pogađati, opet izravno sudjelovao general Lovrić i ovog puta bez ikakvih konzultacija sa strukom, bez studija i doktrine njihove uporabe. Dakle unatoč zakonski definiranoj ulozi Ministarstva obrane u nabavkama oružja i vojne opreme, sukladno strateškim smjernicama i DPR (Dugoročnom planu razvoja ),u Hrvatskoj je moguće da se najprije nabave sredstva, bez ikakva postupka javne nabave, studija izvedivosti i doktrine njihove uporabe i da to sve radi načelnik Glavnog stožera.
Da bi cijeli proces prodaje i nabavki mimo Ministarstva obrane tekao nesmetano, Lovrić je na mjesto načelnika Morhove Službe za opremanje, modernizaciju i razvoj postavio svoga prijatelja Darka Pintarića koji retroaktivno pokriva ove djelatnosti.
Uvijek izbjegava osobnu odgovornost
Bilo bi zanimljivo znati je li za vrijeme sastanka Vijeća za nacionalnu sigurnost general Lovrić izvijestio nazočne kako je upravo on izravno u Omanu dogovorio obuku njihovih pilota u Zemuniku te tako Ministarstvo obrane doveo pred svršen čin, s posljedicama odlaska dijela pilota iz OS. U medijima se redovito za nepravovremeno informiranje stalno proziva VSOA-u, koja snosi svoj dio odgovornosti, ali nismo nigdje vidjeli da je bilo tko postavio pitanje odgovornosti zapovjedne crte, dakle njihovih zapovjednika, sa svih razina, koji su isto tako trebali znati za njihov odlazak. U preispitivanje odgovornosti zapovjedne crte teško je povjerovati budući da bi u tom slučaju odgovornost vodila i do Lovrića, što on nastoji izbjeći pod svaku cijenu.
Možda bi na Vijeću za nacionalnu sigurnost bio zanimljiv podatak da je Odjel A-2 (dio VSOA-e u OS) raspolagao pravodobnom informacijom o odlasku pilota i da su o tome izvijestili svoju upravnicu, dakle Upravu za obavještajne poslove J-2, te da je general Tomičić, kao načelnik te Uprave o tome zasigurno izvijestio generala Lovrića, ako ga već izvješćuje i o trivijalnim stvarima. Zašto se sad svi prave naivni i izbjegavaju bilo kakvu odgovornost prebacujući je na drugoga, nije teško zaključiti.
Preuzimanje odgovornosti generala Lovrića za stanje u OS i događaje u njima vrlo teško je očekivati budući da sav dosadašnji tijek njegove karijere obilježava vrhunska sposobnost prilagođavanja svim situacijama, državnim čelnicima i politikama, uz istodobno izbjegavanje bilo kakve osobne odgovornosti. Ovakvo ponašanje možda je karakteristično za diplomata, što Lovrić želi postati u nastavku svoje karijere, ali ne i vojnicima, osobito časnicima.
Možda je konačno trenutak da netko objektivno sagleda stanje u Oružanim snagama RH i negativan utjecaj koje takvo stanje ima na nacionalnu sigurnost RH te prekine ispunjavanje bilo čijih osobnih ambicija na štetu sposobnosti HV-a i sigurnosnoga sustava RH.
Tomislav Jelić/Hrvatski tjednik
