BIZANTIZAM DANAS: Što je zajedničko Grčkoj, ruskim aspiracijama i velikosrpskoj ambiciji?

U hrvatskom politikom životu posebno je važno poznavati i razumijevati puni sadržaj pojma ‘bizantizam’. Iz najmanje tri razloga: aktualna događanja u Grčkoj kao fizičkom slijedniku bizantizma, aspiracije Rusije kao duhovnom slijedniku i preživjele velikosrpske ambicije kao južnoeuropskog jurišnika bizantizma, o čemu je nedavno SOA progovorila u svojem izvješću, a što i nije neko iznenađenje.

Piše: Marko Jurič

Tomislav Ladan u knjizi ‘Riječi’ kaže da je bizantinac ulizica, udvorica, laskavac, prevrtljivac, dvoličnjak, spletkar, beskrupulozan i lukav političar.

Bratoljub Klaić u ‘Rjenčniku stranih riječi’, izdanje Matice Hrvatske iz 1989. godine kaže da je bizantinac dvoličnik, spletkar, lukavac, a u ‘Hrvatskom enciklopedijskom rječniku’ više autora, stoji kako je bizantizam prijetvorna, oportunistička, beskrupulozna i bezobzirna unutrašnja i vanjska politika, a bizantinac lukav čovjek, namazan svim mastima koji jedno misli, drugo govori, treće radi.

U jednom članku objavljenom 2000. godine dr. Branimir Lokin piše: ‘Bizantizam i zapadna demokracija, dva su duhovna krila kršćanstva bitno različitih mentalnih predispozicija, civilizacijskih obilježja i operativnih normi pregnantno potvrđena u njegovoj tisućgodišnjoj povijesti. Bizantizam svojim značenjem u općoj memoriji kršćanstva fokusira pojam himbenosti, prijetvornosti, laži i svetosti nacionalnog cilja, od svog prvog pojavnog traga pa sve do svoje razvijene forme danas.

Postupno, sam se izvorni pojam obogaćuje, azijatskom svirepošću, kao duhovnom i djelatnom metodom posebice afirmiranom u slučajevima širenja Moskovske gubernije i postotomanske srpske državice u središtu Balkana. Uz rečeno, bizantizam snažno generira ekspanziju – teritorijalnu, političku i kulturološku – shvaćajući ju potvrdom nacionalne i vjerske superiornosti.

Poučno je podsjetiti kako je još K. Marx utvrdio (Tajna diplomacija 18. st.) kako su personalna i politička pitanja Britanskog kraljevstva bila režirana na Ruskom dvoru. Bizantizam potvrđuje i veže tri europske uporišne točke: Grčku kao mentalno ishodište, Rusiju kao političku velesilu i Srbiju kao jurišni punkt južnog dijela Europe. Srpska agresija na konstitutivne i suverene narode bivše zajedničke države, kada su ratni zločinci njenog nacionalnog corpusa slavljeni i nagrađivani poglavito u Rusiji i Grčkoj , kao i recentna izjava Koštunice o smrti koja jedino može razdvojiti srpski i grčki narod, dokazuju teritorijalnu i duhovnu simbiozu bizantizma i rigidnog pravoslavlja kao povijesnu konstantu.

Naravno, od rečenih obilježja i konotacija bizantizma kao političke metode i prakse, treba odvojiti ona druga kulturološka koja znače vrhunsku umjetnost i kulturu neprijeporne civilizacijske veličine i digniteta’.

Situacija u Grčkoj je vrlo iritantna gledano s prostora Europe. Uzrečica ‘dužan kao Grčka’ je stara više od tisuću godina. Grčkoj su u tom razdoblju više puta praštani dugovi pa sve do najnovijih vremena kada joj je prepolovljen golemi dug. Zadnjim referendumom Grčka je poručila da se ne kani promijeniti. Visoke plaće i mirovine, kaos i voluntarizam u poreznoj politici nešto je što Grčka ne kani promijeniti. Zbog svega ostaje gorak okus prevare pogotovo kada vidimo grčke građane kako podižu novac iz banaka, a istovremeno grčka država traži od Europe da novim kreditima puni trezore tih istih banaka.

Na drugoj strani Rusko ministarstvo vanjskih poslova objavilo je u svibnju,izvješće pod naslovom ‘Neonacizam – opasna prijetnja ljudskim pravima, demokraciji i vladavini zakona’. U dijelu o Hrvatskoj kritizira službeni Zagreb zbog netolerancije prema Srbima. ‘Ono što potiče neonacizam u Hrvatskoj je ultranacionalističko raspoloženje u nekim regijama i konzervativnim dijelovima društva (…) Agresivni nacionalizam, etnička i vjerska netolerancija usmjereni su većinom protiv Srba (…)

Srbi su suočeni s ozbiljnim administrativnim i drugim preprekama u traženju posla i povrata imovine’, piše rusko ministarstvo. Također navodi da je prema podacima aktivista za ljudska prava, oko 30.000 pravoslavnih Srba prihvatilo katoličanstvo tijekom posljednjih 19 godina. ‘S obzirom na činjenicu da u Hrvatskoj nema zakona protiv povijesnog revizionizma i poricanja ratnih zločina, mnogi ‘lokalni’ popularizatori ustaša dobivaju zamah’, stoji u izvješću. U tom kontekstu spominje se Marko Perković Thompson.

Ovakvi navodi s obzirom na Zakon o nacionalnim manjinama prema kojima pripadnici nacionalnih manjina, dakle i Srbi, imaju u mnogim situacijama prednost pri zapošljavanju ili ničem potkrijepljen podatak o prelasku 30 tisuća Srba na katoličanstvo ili neselektivno razbacivanje teškim etiketama ustaštva i nacizma po Hrvatskoj ostavlja vrlo loš dojam o namjerama Rusije prema Hrvatskoj.

I na kraju treba li se posebno pozabaviti izvješćem SOA-e o srpskim agentima koji su uhvaćeni u svojim rabotama agitiranja i podmetanja u Hrvatskoj po istim metodama kao i skupina ‘Labrador’ 1991. godine? Ili djelovanje vlasti Republike Srbije i njihovih izaslanika koji drže lekcije Hrvatskoj o tome što bi, koga i kada Hrvati smjeli slaviti, a što ne? Tu su i srpski etnobiznismeni u Hrvatskoj koji vrlo uspješno trguju sa svoja tri ničim izazvana, a Izbornim zakonom zajamčena saborska mandata?

Treba li spominjati protuustavno nasilje s zakonom o upotrebi dvojezičnih natpisa? Ili pravo na osobne dokumente na svojem jeziku, a što je u cijeloj Vukovarsko-srijemskoj županiji iskoristilo 650 građana srpske nacionalnosti? Ili čudne odredbe o pravu na boravište i prebivalište bez stvarnog boravka i prebivališta? Ili popis birača koji u tom kontekstu ne korespondira s popisom stanovnika?

Zapravo su stvari, kao i uvijek u politici, vrlo prozaične. U nastavku spomenutog članka dr. Branimir Lokin vrlo pronicljivo zaključuje: ‘Naime, u Srbiji niti nove, tzv. demokratske vlasti, ne odriču prava i moralnih razloga ekspanzionističkog i genocidnog rata, također one svim sredstvima teže rekonceptualizaciji Velike Srbije u uvjetima novih demokratskih obilježja. Procjena je srpskog corpusa danas razumljivo, kako su novi ratovi pogubni i kako zajamčeno vode teritorijalnim, ljudskim i političkim redukcijama. Strategija je stoga jasna.

Srbija kao istaknuto krilo bizantizma prema Europi jamči i održava ekspanzionističku prijetnju u granicama nove Velike Srbije koja anektira Republiku Srpsku, Kosovo, C. Goru, Vojvodinu i Sandžak. Taj teritorijalni oblik odgovara bizantizmu jer jamči ispunjenje ekspanzionističkog načela ali i stvara predziđe rigidnog pravoslavlja, poglavito naglašeno u uvjetima pritiska NATO pakta prema sjeveroistoku. Sasvim je  razumljivo kako io ipso taj prostorni diktat isključuje zapadnu demokraciju budući da ne priznaje načelo nacionalnog određenja kao prvi uvjet takvog tipa demokracije. Konflikti u jednom takvom prostoru zajamčeni su stoga, međutim oni hrane upravo bizantizam i organski mu korespondiraju.

Radi se o instrumentalizaciji ideje pluralne demokracije sa svrhom hegemonističke tiranije kada se anektiranim narodima i prostorima borba za njihova nacionalna prava transponira u državni terorizam prema klasičnom receptu zamjene teza, na što su neke od zapadnoeuropskih zemalja prijemčive zbog sličnih problema u vlastitoj kući. Stratezi zapadne demokracije ukorijenjeni u snagu ideje pluralne demokracije i otvorenog društva ne sumnjaju ni u primisli na njen eventualni neuspjeh niti u ovom slučaju. Njihova strategija počinje od pacifikacije prostora i proteže se na gospodarski napredak koji onda rezultira zaboravom i pomirbom, pred oltarom zlatnog teleta.

Upravo zbog toga, oni u valorizaciji izglednih mogućnosti daju prednost Srbiji s idejom u njenoj demokratizaciji. U njihovim opcijama demokratska Srbija integrira gospodarski i civilizacijski južni balkanski prostor.

Gospodarski pak, budući da i Srbija i cijeli taj prostor nisu pripravni za autonomnu ekonomsku rehabilitaciju, poglavito zbog slabih izvoznih, a na taj način i deviznih perspektiva, zbroju zemalja priključuje se Hrvatska čije devizne mogućnosti, upravo kao što je to bilo i  u Federativnoj Jugoslaviji, zaokružuju ekonomski prostor kriterijem globalizacije. Hrvatska koja ne uspijeva ostvariti gospodarski napredak pod stalnim političkim pritiskom i kapitalskom segregacijom biti će na kraju osuđena na meka tržišta, što znači ujedno njenu orijentaciju na investicije u ta područja poglavito zbog jeftine radne snage.

Uvođenjem relativno protočnog ekonomskog prostora došlo bi prema ocjenama zapadnih stratega do ekonomske integracije, s time što bi Hrvatska implicite demokratizirala Srbiju. Za Srbiju, valja ustvrditi, to je jedini program gospodarskog oporavka koji istodobno korespondira načelu bizantizma budući da u osnovi znači rekonceptualizaciju jugoslavenske ideje. Valja odmah ustvrditi kako je program unaprijed osuđen na propast  jer se opće političke prilike ali i narodi koji bi tvorili nabrojenu integraciju u svakom pogledu nalaze daleko od 1918., 1945. i 1990. godine’.

Međutim danas, petnaest godina od kada je dr. Lokin pisao ovaj tekst teško je bespogovorno složiti se s zaključkom kako je ovaj program ‘osuđen na propast’. Tako je možda izgledalo te 2000-te godine. Međutim, vlade i predsjednici Hrvatske su zadnjih petnaest godina dali sve od sebe da se ova ideja primjene bizantizma provede u dijelo. Bez obzira je li to ono što se zove ‘region’, panslavizam, jugoslavenstvo ili noviji derivati orjunaškog antifašizma ili raznih ultralijevih radničkih fronti.

Stoga se vraćamo na tezu s početka tekst. Znaju li hrvatski političari značenje pojma ‘bizantizam’? Poznaju li njegove protagoniste, metode, planove i ciljeve? Jer ako da, onda to znači da su vladajuće garniture zadnjih petnaest godina služili toj ideji biznatizma. A ako ne, onda se radi o ljudima koji nisu dorasli zadacima i odgovornosti vođenja državne politike, stoga im se ne smije dozvoliti da i nakon narednog izbornog ciklusa eksperimentiraju i žongliraju s hrvatskim narodom i državom Hrvatskom.

Foto: Tanjug, mondo.rs. maxportal