Bože Vukušić: Mesić je ordinarni lažljivac i najveća sramota hrvatskog naroda

Bože Vukušić, hrvatski imigrant u intervjuu za Hrvatski tjednik otkriva zanimljive detalje o muenchenskom suđenju bivšim čelnicima Udbe Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, te o lažnim i pravim svjedocima.

Intenzivno pratite suđenje Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Munchenu, a nakon što ste i sami šest dana svjedočili. Još i prije svjedočenja, izjavili ste da će javnost biti upoznata s mnogim činjenicama o ponašanju hrvatskih institucija prema svjedocima. To se i potvrdilo kroz izjave tužitelja na tome suđenju o prijetnjama svjedocima. Te su prijetnje, međutim, nastavljene u slučaju novih svjedoka, primjerice Ivana Krmpotića kojega je njemačka policija morala skloniti iz Hrvatske i zaštititi. Kako objašnjavate činjenicu da se represija umjesto zaštite svjedoka nastavlja?

– To govori da aktalna vlast nakon pokušaja s „Lex Perković“ i izmjenom Ustava, a s čime je htjela spriječiti izručenje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača njemačkom pravosuđu, sada aktivno sudjeluje u opstruiranju suđenja toj dvojici udbaša u Münchenu. Znači, ne događa se ništa novo, samo se u tu opstrukciju sada na svoj način uključio i MUP.

Hoćemo li u nastavku suđenja u tom smislu doznati još neke neugodne istine?

– Pretpostavljam da hoćemo, posebice vezano za sramotnu ulogu DORH-a i njegova bivšeg čelnika Mladena Bajića koji su u ovom slučaju otvoreno radili protiv hrvatskog i europskog pravnog poretka.

Odvjetnik optuženoga J. Perkovića izjavio je da svjedoci pretjeruju s pričama o prijetnjama i to objašnjava panikom optužbe i onih koji, kako veli, dosad nisu iznijeli ni jedan dokaz protiv Perkovića?

– Nobilov je posao iznositi tvrdnje i tumačenja koja idu u prilog njegovu klijentu J. Perkoviću. Međutim, postoji sumnja da upravo on sudjeluje u nekim konstrukcijama kojima je cilj kompromitirati aktivnosti njemačkog pravosuđa i policije oko zaštite svjedoka. Svjedok Eterović poznat je Nobilu i Perkoviću iz doba kad se vodila istraga protiv Arkana. Tada se zvao Duško Erceg i dočekivao je Arkanovu sestru. Naime, i u njegovu rodnom listu je pisalo da je izvanbračno dijete nekog Save i Anice Erceg iz Raščana kod Vrgorca. Arkana je tada posjećivala sestra Svetlana iz Beograda, a taj Erceg ju je dočekivao i bio joj na usluzi dok je boravila u Zagrebu. A u međuvremenu su poznate relacije J. Perkovića i posebice Z. Mustaća s Arkanom.

Posebno je zanimljivo pitanje svjedoka Vinka Sindičića, odnosno njegovo ponašanje i kretanje. Prije par godina dao je pod pritiskom izjavu odvjetniku Nobilu da je lažno svjedočio protiv Perkovića u predmetu Prates, no čim je došao u Njemačku istražnoj sutkinji je ponovio optužujući iskaz. Hoće li pojaviti u ovome predmetu kao svjedok i što se događa?

– Suradnja sa Sindičićem je poput ugovora s đavlom i tu čovjek nikada ne može biti siguran kako će završiti. Zato je Sindičić problem i za Nijemce, ali zasigurno još više za Perkovića i Nobila.

Je li se otkrilo tko financira skupu obranu J. Perkovića i Z. Mustača?

– Ne, ali Nijemci će sigurno i to otkriti ako budu smatrali relevantnim za postupak protiv te dvojice udbaša.

Nedavno je svjedočio Vice Vukojević, posebice o radu saborske Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava. Nakon njega je jedan od čelnika Udbe Jan Gabriš govorio o „čerupanju“ dokumentacije 90-ih. Po njegovim riječima, vi ste selektivno baratali s tom dokumentacijom. Što je istina?

– Najveći dio te dokumentacije upravo mi je taj Gabriš stavljao na raspolaganje. Činio je to po nalogu tadašnjeg ravnatelja SZUP-a Jerka Vukasa. Vidjelo se, doduše, da to radi vrlo teškog srca, ali isto tako vrlo dobro zna da sam dokumentaciju vraćao u cjelovitom obliku kako sam je i preuzimao. Nikada nije nedostajala niti jedna jedina stranica.  Materijale koji su nam trebali za rad Komisije Vice i ja smo kopirali. S vremenom smo pronalazili dokaze da je tu dokumentaciju neposredno prije raspada Jugoslavije naveliko „čerupala“ upravo Gabriševa ekipa po nalogu J. Perkovića. O tome će u Hrvatskoj prije ili kasnije trebati provesti ozbiljnu istragu, jer postoji ozbiljna sumnja da upravo te „očerupane“ informacije služe neoudbaškoj i neokomunističkoj strukturi za raznorazne ucjene, prvenstveno u svrhu zadržavanja vlasti u hrvatskoj državi i sveukupnog monopola u hrvatskom društvu.

Neki hrvatski mediji su objavili da je odvjetnik Nobilo postavio pitanje Vukojeviću o dr. Ernestu Baueru, navodno suraniku BND-a, koji je surađivao s Vama i Vukojevićem u Komisiji.

– Gospodin Vukojević je objasnio o kome se radi, odnosno da je dr. Bauer hrvatski Volksdeutscher koji je radio u diplomaciji NDH, a nakon Drugog svjetskog rata radio je u državnoj službi SR Njemačke. Dr. Bauer nije bio suradnik BND-a nego njegov visoki dužnosnik. U vrijeme njegovog angažiranja u Komisiji on je već dugo bio umirovljen. Interesantno je da se Nobilo prilikom ispitivanja gospodina Vukojevića zbunio oko tih kratica miješajući BND i BMW, odnosno pitajući je li dr. Bauer radio za BMW što je, naravno, izazivalo smijeh u sudnici.

Nobilova je teza da je Stjepan Đureković radio za BND.

– U svakom povijesnom trenutku postoji raspored određenih snaga – nekih si dio, neke su ti partnerske a neke neprijateljske. Udba je 1983. godine bila neprijateljska snaga i to je ostala do kraja, odnosno i danas, uz napomenu da su pojedini njeni pripadnici prešli na hrvatsku stranu. Zapad je istodobno štitio i rušio SFRJ, pa su se tako ponašale i tajne službe zapadnih država. Nema smisla sada ulaziti u tu problematiku koju ne možemo objasniti u jednom novinskom intervjuu. U svakom slučaju danas je BND član savezničkih asocijacija EU-a i NATO-a, a kojima pripada i Hrvatska. To su činjenice koje Nobilo nikako ne može pihvatiti. Dokazivati da je Stjepan Đureković radio za BND upravo olakšava posao sudskom vijeću u Münchenu oko utvrđivanja motiva njegova ubojstva. A on je još pogubniji za J. Perkovića i Z. Mustača nego da se cijela priča zadržala oko kriminala generalskih sinova u INA-i ili Đurekovićevih knjiga protiv Tita.

Bivši doživotni predsjednik Stjepan Mesić nedavno je u Novome listu izjavio da vas je on potjerao iz Hrvatskoga sabora. Komentar?

– Većina onoga što je Burduš izrekao o meni za te novine jest najobičnija izmišljotina. I ta činjenica potvrđuje stajalište da je Burduš kao pojedinac jedna od najvećih sramota u povijesti hrvatskog naroda, jer je u dva mandata – premda se radi o ordinarnom lažljivcu – izabran na slobodnim i demokratskim izborima za predsjednika države.

Vidjeli ste kako je nedavno aktualna vlast komemorirala Jasenovac. Premijer Milanović je izjavio da su partizani za njega bili jedina hrvatska vojska. Kako to komentirate?

– Bilo bi dobro da su bili, jer tada ne bi imali Bleiburške tragedije i Hrvatskih križnih puteva, kao i 45 godina komunističke diktature. Ali nisu! Oni su bili jugoslavenska vojska koja se do zadnjeg trenutka borila protiv ideje hrvatske države, protiv hrvatske državne samostalnosti i slobode hrvatskog naroda, a za Jugoslaviju i komunistički režim. Milanović bi htio mijenjati neke povijesne činjenice kao što su to radili njegovi ideološki i politički prethodnici. Zaboravlja da su se vremena promijenila, da živimo u 21. stoljeću i da su prepoznate i osuđene sve diktature i totalitarizmi iz prošlosti, pa takvim pokušajima dokazuje da je promašen, nezreo, čak i smiješan.

Što danas u vašim očima, kao čovjeka koji ste djelovali u Komisiji za utvrđivanje žrtava, predstavlja Jasenovac?

– O tome sam opširno pisao prije dvije godine upravo u feljtonu u Hrvatskom tjedniku. U Jasenovcu su počinjeni zločini koje ne smijemo nijekati prvenstveno iz općih civilizacijskih razloga, a niti je to u bilo kojem smislu u našem nacionalnom interesu. Tadašnji zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac nazvao je počinitelje tih zločina „najvećom sramotom hrvatskog naroda“. Međutim, velikosrpski ideolozi još uvijek pokušavaju, preuveličavanjem broja jasenovačkih žrtava i izmišljanjem nekih okolnosti njihova stradanja, ozloglasiti cijeli hrvatski narod i nametnuti mu hipoteku genocidnosti. Tome se moramo suprostaviti, i to ponajprije stručno-znanstvenim utvrđivanjem stvarnog broja jasenovačkih žrtava i okolnosti njihova stradanja, kao i čuvanja uspomene na njih s punim pijetetom.

Vi ste glavni tajnik Počasnoga bleiburškog voda koji je organizator komemoracija na Bleiburškom polju. Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je prihvatila pokroviteljstvo nad komemoracijom, ali je rekla da tamo neće održati govor.

– Mi smo Predsjednicu zamolili za pokroviteljstvo i ona ga je spremno prihvatila. U toj zamolbi nije bilo riječi o njenoj mogućoj nazočnosti komemoraciji i pozdravnom govoru, to je ostavljeno njezinoj vlastitoj prosudbi, kako i treba biti. Predsjednica je sama najavlila dolazak na Bleiburško polje, a kasnije je dodala da tamo neće održati politički govor. Mi smo ponosni što je Predsjednica prihvatila pokroviteljstvo nad bleiburškom komemoracijom i tako ispravila povijesnu nepravdu koju je neokomunistička koalicija prije tri godine nanijela bleiburškim žrtvama ukidanjem pokroviteljstva Hrvatskog sabora nad komemoracijom. Uvjereni smo da će Predsjednica i ostale odluke donijeti u interesu očuvanja dostojne uspomene na bleiburške žrtve i svog položaja kao Predsjednice hrvatske države, te ćemo ih poštivati i prilagoditi im program komemoracije.

Zašto ne bi održala govor?

– To je objasnila – jer općenito smatra da se komemoracije za ratne i poratne žrtve ne smije politizirati, ni u Jasenovcu ni na Bleiburškom polju. To nisu mjesta za političke govore i tu je apsolutno u pravu.

Neki joj zamjeraju da nema isti odnos prema svim žrtvama, jer nije otišla na jasenovačku komemoraciju, a na bleiburšku će doći.

– Osobno sam uvjeren da se radi o zlonamjernim zaključcima, jer je Predsjednica jasno rekla da sve žrtve zaslužuju jednak pijetet i da su sve to naše hrvatske žrtve, jasenovačke i bleiburške. I da je i to jedna od tema oko koje trebamo postići nacionalno jedinstvo koje nam je neophodno za stvaranje preduvjeta za civilizacijski napredak i svekoliki razvoj hrvatske države i hrvatskog društva. Možda se Predsjednica ne odnosi jednako prema organizatorima jedne i druge komemoracije, što je i razumljivo, jer jedni komemoraciju koriste za politikanske svrhe a drugi to ne žele. Isto tako, jedni su spremni iskoristiti komemoraciju za diskreditiranje Predsjednice, a drugi je iznimno poštuju i učinit će sve za zaštitu njezina ugleda.

Ivica Marijačić, Hrvatski tjednik