Dr. Slaven Letica: Dan državnosti mora biti 30. svibnja, kako je odlučio dr. Franjo Tuđman

Ni mi Hrvati, kao ni dragi Bog, nismo mađioničari da bi u jednom jedinom danu stvorili državu. Na stvaranje hrvatske države treba konačno primijeniti teoriju evolucije, a ne prazno vjerovanje o Velikom prasku

Piše dr. Slaven Letica

Na skup me je privukao zanimljivi, provokativni naslov, ali i imena trojica zanimljivih predavača: akademika, sveučilišnog profesora, bivšeg ministra i diplomate dr. Davorina Rudolfa; negdašnjega političkog sužnja, saborskog zastupnika i vrhovnika Vladimira Šeksa te predsjednice Ustavnog suda RH i sveučilišne profesorice dr. Jasne Omejec koju su neki sudionici skupa nazvali hrvatskom boginjom pravde.

U maloj dvorani na prvom katu velebne palače HAZU tog se dana okupilo doista birano i ugledno društvo koje su sačinjavali brojni akademici-besmrtnici (koji, nažalost, često umiru), bivši ratni i mirnodopski ministri, bivši Glavni državni odvjetnik, ustavni sudci, sveučilišni profesori, pisci, pjesnici, prevoditelji, ekonomisti, inženjeri, arhitekti, liječnici, jedan savjetnik predsjednice Republike i mnogi drugi meni znani i neznani duhovni junaci i velmože.

Okupilo se ondje i dosta novinara, fotoreportera i televizijskih snimatelja koji su, pretpostavljam, također željeli nešto čuti o otajstvenom i čarobnom „Danu kada je nastala država Hrvatska 1991.“

Koliku je važnost HAZU dao skupu pokazuje i činjenica što je tiskana knjiga (160 stranica), na sto gramskom kunzdruku, sa stručnim prilozima trojice spomenutih predavača i gotovo svim ključnim dokumentima važnim za „nastanak“ – taj su glagol naveli pisci knjige – Republike Hrvatske.

Zanimljivi su naslovi i sadržaji priloga u knjizi:

Akademik Davorin Rudolf naslovio je svoj prilog „Samo je jedan Dan neovisnosti Republike Hrvatske – 25 lipnja 1991.“

Vladimir Šeks svom je eseju nadjenuo ime: „Suverenost i samostalnost države Hrvatske 1991.“

Dr. Jasna Omejec svoj je doista mudri prilog krstila: „Dan neovisnosti Republike Hrvatske u zakonodavnoj, kaznenosudskoj i ustavnosudskoj praksi (teze za raspravu)“.

Srećom – a ne nažalost – čak ni među predavača nije ostvareno suglasje oko nadnevka  „neovisnosti“ (taj pojam koriste Rudolf i Omejec) i/ili „suverenosti i samostalnosti“ (ti su pojmovi u naslovu Šeksova eseja).

Naime, dok akademik Rudolf iskreno vjeruje i odrješito tvrdi da „postoji samo jedan Dan neovisnosti Repubike Hrvatske – 25. lipnja 1991.“ (tog je dana, da podsjetim, Sabor RH donio „Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske), a njegovom se stajalištu priklonio i Vladimir Šeks, dok je predsjednica Ustavnog suda RH dr. Jasna Omejec u ustavno-pravnom i kazneno-pravnom smislu sklonija stajalištu da je Hrvatska puna neovisnost ostvarila 8. listopada 1991., kada je, kako piše, „okončan dugi proces osamostaljivanja Republike Hrvatske od bivše SFRJ“.

Tog je dana Hrvatski sabor (da spomenem: u podrumu zgrade INE u Šubićevoj ulici u Zagrebu) usvojio dokument koji je napisao pisao upravo Vladimir Šeks: „Odluka o raskidu svih državno-pravnih sveza na temelju kojih je Republika Hrvatska zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ od 8. listopada 1991.“

 Proglašenja (božićnog) ustava 22. prosinca 1990. godine.

Daljnju zabunu sutkinja Omejec unijela je u raspravu na samom kraju izlaganja iskrenim priznanjem da bi njoj bilo najmilije kad bi se kao Dan državnosti slavio 22. prosinca u čast izglasavanja Božićnog ustava 1991.

Koliko se, pak, Vladimiru Šeksu sviđa 25. lipnja kao Dan državnosti daje naslutiti i činjenica što u objavljenoj knjizi iznosi, primjerice, i ovu tvrdnju koju bi bilo teško teorijski obraniti: „Datum međunarodnog priznanja Republike Hrvatske je potpuno irelevantan za nastanak hrvatske države.“

Želeći dati i skromni osobni prilog raspravi i konstruktivno pridonijeti razrješenju gordijskog čvora svezanog oko različitih nadnevaka hrvatske državnosti,  neovisnosti, samostalnosti i suverenosti, prvi sam se javio za riječ.

Nakon što sam pohvalio znamenite hrvatske pravne umnike i državo-tvorce za zanimljiva izlaganja, dobronamjerno sam im skrenuo pažnju na činjenicu da bi bilo dobro da su u raspravu o toj važnoj temi uključili i druge profesije i profesionalce: povjesničare i teoretičare države i prava, politologe, sociologe te druge teorijski „potkovane“ tvorce hrvatske države i njene slobode.

Zatim sam iznio i moju ključnu tezu: stvaranje i izgradnja države treba promatrati i analizirati kao PROCES, a ne kao JEDNODNEVNU ZGODU, DOGAĐAJ, „ČUDO“.

Za prispodobu, u prilog moje ključne teze, za svjedoka sam naveo samog Svetoga Oca, papu Franju i njegovu vrlo duhovitu doskočicu o stvaranju svemira: Papa je kazao da dragi Bog po njegovom mišljenju ipak nije bio mađioničar.

Naime, traganje za jednim jedinim danom, metaforičkim svetim gralom (latinski: Lapsit exillis) hrvatske državnosti, samostalnosti, suverenosti i neovisnosti (među tim pojmovima postoje velike srodnosti, ali i značajne razlike) slično je čovjekovom i crkvenom vjerovanju u „Veliki prasak“: o božjem stvaranju svemira i svijeta koje je u vječnom sukobu i svađi s teorijom evolucije.

https://www.youtube.com/watch?v=oqIXvc2A6UI

Nastojeći pomiriti znanost (teoriju evolucije) i vjeru (vjerovanje u šestodnevno stvaranje svijeta/svemira i dodatni dan odmora dragoga Boga), pomalo otkačeni papa Franjo u ranu jesen prošle godine ironijski je progovorio o „Bogu mađioničaru“.

Evo njegovih riječi: „Kad u Knjizi Postanka čitamo o stvaranju svijeta često Boga zamišljamo kao svemogućeg mađioničara s čarobnim štapićem. No, tome nije tako. Bog je stvorio ljudska bića i pustio ih neka se razvijaju prema unutrašnjim zakonima koje je dao svakom od njih kako bi ostvarili ispunjenje.“

Onako usput: te su mi riječi izmamile osmjeh, jer sam i osobno, u dječjoj mašti, za vrijeme vjeronauka Dragoga Boga uvijek zamišljao kao jedinog mađioničara koji je spretniji i sposobniji od velikog junaka mojeg djetinjstva: američkog iluzioniste mađarskih korijena Harryja Houdinija (pravog imena Erik Weisz: Budimpešta, Mađarska, 24. ožujka 1874. – Detroit, Michigan, SAD, 31. listopada 1926.) .

Papa Franjo je zatim zaključio: ”Teorija Velikog praska za koju i danas smatramo da označava početak svijeta nije u proturječju s intervencijom božanskog Stvoritelja već ga, naprotiv, zahtijeva. Prirodna evolucija nije u suprotnosti s idejom o stvaranju Svijeta, jer evolucija zahtijeva stvaranje bića koja imaju sposobnost napredovanja.“

Ni Tuđman nije bio državotvorni mađioničar

Ako te izuzetno pronicljive i mudre riječi pape Franje – koje su, na neki način, „stvaralački uništavajuće“ u odnosu vjerovanje njegova predšasnika Benedikt XVI. (onako usput: istinskog znanstvenika-istraživača i plodnoga pisca) i drugih tradicionalnih papa o Božjem „umnom (inteligentnom) dizajnu“ – primijenimo na NEPOTREBNE (po mom mišljenju koje ću kasnije argumentirati) zavrzlame oko postanka, stvaranja, nastanka, izgradnje, a, Boga mi, i razgradnje i uništavanja hrvatske države, onda možemo kazati da je (s obzira na neprijateljsko okruženje u kojem je proglašena, branjena i oslobođena) stvaranje ili nastanak hrvatske države bilo PRAVO ČUDO: posljedica „Velikog praska“, ali i dugotrajne i EVOLUCIJE koja traje, kako pjeva Dražen Žanko, „od stoljeća sedmog“.

U pučkoj uobrazilji i pamćenju, „stvoriteljem“, „stvarateljem“ ili „ocem“ današnje hrvatske državnosti i države smatra se „otac Domovine“ dr. Franjo Tuđman, iako je on sam smatrao i u Ustav RH zapisao („Izvorišne osnove“ Ustava osobno je pisao i to ne bi trebalo zaboraviti) da se korijeni hrvatske državnosti protežu sve do „stvaranja hrvatskih kneževina u VII. stoljeću“.

Kao „stvaratelji“ hrvatske države, uz Tuđmana, najčešće se spominju hrvatski branitelji, za koje se obično kaže da su „stvorili, obranili i oslobodili hrvatsku državu“.

Dakle, tko je i kada „stvorio“ hrvatsku državu? Glagol „stvoriti“ stavio sam pod znake navoda, jer se mogu koristiti i drugi, možda i precizniji, glagoli: „osmislio“, „izglasao“, „obranio“, „oslobodio“, „izgradio“, ali i „opljačkao“, „osiromašio“ itd.

Dr. Franjo Tuđman i moja ondašnjost u Uredu Predsjedništva RH, Visoka 22 u srpnju ili kolovozu 1990.

Vratimo se začas Tuđmanovu implicitnom odgovoru na to retoričko pitanje.

Tuđman je, a treba znati da je on bio povjesničar, nastanak hrvatske državnosti smatrao dugotrajnim, pa i vječnim, evolucijskim procesom koji je, poput kakve rijeke podmornice traje – od iskona do našeg doba – traje 1.200 godina. U Izvorišnim osnovama Ustava RH izdvojio je 13 povijesnih događaja koje je smatrao dokazima i izrazima hrvatske državnosti. Dakle, Tuđman je državnost shvaćao kao EVOLUCIJSKI PROCES, a ne kao „Veliki prasak“.

Što se Dana državnosti kao SIMBOLIČNOG datuma tiče, mogu posvjedočiti da je Tuđman nakon dugih razmišljanja i rasprava u kojima smo sudjelovali i dr. Darko Bekić i moja današnja starost, a ondašnja srednje-vječnost, Tuđman ODLUČIO da se Danom državnosti treba smatrati i slaviti 30. svibnja 1990., u spomen dana kad je – nakon prvih slobodnih i demokratskih izbora u nakon Drugog svjetskog rata – konstituiran dvodomni Hrvatski sabor.

Dan državnosti 30. svibnja u tom je pogledu Tuđmanova politička i intelektualna oporuka koju su političari „novog smjera“ nakon 2000. željeli i uspjeli falsificirati!

Veliki demokratski i državotvorni prasak

Cjelokupnu današnja zbrku oko Dana državnosti (koja traje punih 13 godina) izazvala je saborska većina lijevoga centra koja je 2002. na inicijativu saborskog zastupnika HSLS-a Ive Škrabala, zaljubljenika u holivudske filmove i romantiziranu američku povijest, donijela novi „Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima“ kojim je „detuđmanizirala“ i državne blagdane, nakon što je, prije toga, ukinula ustav Prve Republike.

Ivo Škrabalo, ljubitelj erotskih filmova i američke političke povijesti, izmislio je hrvatski Dan državnosti, Dan neovisnosti i Dan Hrvatskoga sabora.

Prema „Škrabalovom političkom kalendaru“ naša je zemlja stekla dva rođendana: državnosti i neovisnosti.

Prvo: Dan državnosti premješten je od 30. svibnja na 25. lipnja, a opravdanje za tu čudačku odluku pronađeno je u okolnosti što je Sabor 25. lipnja 1991. usvojio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske, koja je, da apsurd bude potpun, deset dana kasnije na Brijunima, na „zamolbu“ Europske komisije, zamrznuta na tri mjeseca.

Zato je bio u pravu povjesničar i hrvatski ratnik dr. Ante Nazor kad je u HAZU-u kazao da ga zbunjuje i žalosti odluka Ustavnoga suda RH da je rat u Hrvatskoj međudržavni karakter dobio tek 8. listopada 1991. „Ispada tako“, rekao je, „da smo se mi od 26. lipnja do 8. srpnja 1991 (kad je usvojen Brijunski moratorij na odluke o samostalnosti i suverenosti) borili za samostalnu i suverenu RH, a onda smo postali paravojska sve do tog 8 listopada.“

Drugo: Dan neovisnosti ozakonjen je kao poseban blagdan i neradni dan. Slavi se 8. listopada kao spomen na „tajno“ saborsko zasjedanje koje je 8. listopada 1991. održano u podrumskoj dvorani INA-e, nakon što su zrakoplovi JNA dan ranije raketirali Banske (u to doba Predsjedničke) dvore. Tragikomično je to što su s Tuđmanom u Dvorima u času raketiranja bila dva čelna čovjeka države u ime koje ga je JNA željela likvidirati: Stipe Mesić kao predsjednik Predsjedništva SFRJ i formalni vrhovni zapovjednik JNA i Ante Marković kao predsjednik Vlade SFRJ.

Cinik bi mogao kazati: Ako već slavimo, blagujemo i spomenarimo Dan državnosti (25. lipnja i Dan neovisnosti 8. listopada) a što je s Danom suverenosti i Danom samostalnosti?

Naime, kako je RH – na temelju „volje naroda“ izražene na Referendumu o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji održanom 22. siječnja 2012. godine (na Referendum je izišlo samo 43.5% birača, od kojih je 66,27% glasova ZA, 33,13% PROTIV) – 1. srpnja 2013 dobar dio suvereniteta dobrovoljno prenijela na Europsku uniju, taj bi se dan mogao proglasiti „Danom gubitka punog suvereniteta“.

Rješenje Gordijskog čvora ili pronalazak Svetoga grala hrvatske državnosti

Cijelu zbrku i javnu graju oko slavljenja hrvatske državnosti-neovisnosti-samostalnosti-suverenosti istodobno je nemoguće i jednostavno riješiti.

Nemoguće ako primjenjujemo logiku kracionizma i Velikog praska i tragamo za jednim jedinim danom ili danima kad su simbolički, formalno-pravno ili suštinski ostvareni državnost-neovisnost-samostalnost-suverenost.

Moguće ako državnost i sve što uz nju ide shvatimo kao trajni ili vječni PROCES u onom smislu u kojem papa Franjo razmišlja o stvaranju svijeta i svemira, a njegov imenjak dr. Franjo Tuđman o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti HRVATSKE DRŽAVNOSTI i njenim surogatima ili pratiteljicama: neovisnosti, samostalnosti, suverenosti.

Rješenje je, dakle, u povratku na Dan državnosti 30 svibnja, uz jasnu svijest da postoji dvadesetak ili tridesetak datuma koji u posljednjih 25 godina simbolički označavaju EVOLUCIJSKI PROCES hrvatske državnosti-neovisnosti-samostalnosti-suverenosti.

Prije nego navedem moj osobni izbor važnih nadnevaka i događaja, još ću jednom ponoviti ono što sam o Blagdanskoj revoluciji Ive Škrabala napisao u Vijencu 398 4. lipnja 2009.: „Masovno psihološko ozračje koje je među hrvatskim narodom vladalo tog dana (30. svibnja 1990.) možda je najbolje izraziti riječima njemačkog (židovskog) filozofa, pisca i književnog kritičara Waltera Benjamina (1892–1940), koji je za takve sretne, povijesno iznimno rijetke i neponovljive događaje znao kazati da su ovjenčani ‘slavom trenutka, njegovom aurom’.

Tog je dana doista, bitno i simbolično, ponovno rođena hrvatska država i u toj je državi počeo proces obnove europske parlamentarne demokracije, koja je nestala u vrtlogu Prvoga svjetskog rata. Dan je bio sunčan, što nije bilo nevažno za događanja na Trgu bana Josipa Jelačića kojih je glavni režiser bio Antun Vrdoljak. Svi sačuvani dokumenti svjedoče da je to bio povijesni dan. Video i audio zapisi saborskog govora Franje Tuđmana. Zapisi i fotografije o dolasku sudionika Sabora na Trga bana Josipa Jelačića.

Dokumentarni filmovi i fotoreportaže o veličanstvenom, a, ruku na srce, i pomalo kičastom, okupljanju naroda i političara na tom istom trgu. Dio video dokumenta može se pronaći na Youtubeu i na drugim virtualnim internetskim postajama i riznicama. Ipak, znatno važnije od svih tih dokumenta kolektivno je sjećanje dvjesto tisuća neposrednih sudionika tih događaja i milijuna televizijskih gledatelja koji su tog dana živjeli ‘slavu trenutka’ Waltera Benjamina.

Za razliku od isprazne i nevažne podrumske čitulje Vladimira Šeksa 8. listopada 1991., saborski govor Franje Tuđmana 30. svibnja 1990. (dijelovi su govora također dostupni na Youtubeu) bio je državnički i državotvorni govor. Istodobno, bio je to govor slobode, nadahnut idejama i diskursom Francuske i Američke revolucije. Konačno, bio je to govor odlučna, snošljiva, ali i zabrinuta (zbog prijeteće agresije s Istoka) državnika koji je svjestan mandata koji je dobio od hrvatskoga naroda: da stvori hrvatsku državu, ali ne bilo kakvu, već demokratsku, pravnu, prosperitetnu, socijalno osjetljivu, europsku državu. Tuđman i ja na tom smo govoru zajednički radili punih sedam dana, a njegov original, s Tuđmanovim rukopisnim intervencijama, danas se nalazi u mojoj kućnoj dokumentaciji.“

Zaključiti ću: uz sve dužno poštovanje prema piscima knjige „Dan kada je nastala država Hrvatska 1991., moram zaključiti kako takav dan naprosto ne postoji!

Republika Hrvatska bila je dio tisućljetnog povijesnog pamćenja i snova Hrvata „od stoljeća sedmog“ do 1990. (dovoljno je kazati da su se odluke Bedinterove komisije o državnosti i granicama novo-proglašenih država bivše SFRJ temeljile na ustavnom poretku te propale države iz 1974., koji je bio izravna posljedica Hrvatskog proljeća 1971.), a tada je došlo do ZGUŠNJAVANJA POVIJEST u još jednoj povijesnoj drami o „stvaranju“, „nastanku“, „izgradnji“, „obrani (od velikosrpske agresije)“ i „oslobođenju“ hrvatske države.

Tijek događaja nipošto nije doveo u pitanje izvorni nadnevak – 30. svibnja 1990. – već ga je učvrstio i osnažio.

Kad nastanak Republike Hrvatske shvatimo kao EVOLUCIJSKI PROCES, a ne kao „veliki prasak“, onda bih osobno izdvoji ove važne nadnevke i događaje u posljednjih četvrt stoljeća koji su važne „usputne stanice“ tog PROCESA:

Ključni događaji u procesu stvaranja, izgradnje, obrane, oslobađanja i „europeizacije“ Republike Hrvatske 1999.-2015.

1. „Veliki prasak“: 22. travnja i 6. svibnja 1990. održani su prvi višestranački demokratski izbori na kojima je pobijedila „stranka opasnih namjera“ (prema tvrdnji Ivice Račana) HDZ koji je kao „skriveni“ cilj imao stvaranje ili obnovu samostalne, demokratske i EUROPSKE hrvatske države.
2. Dan državnosti 30. svibnja 1990: konstitucija prvog demokratskog Hrvatskog sabora nakon 45 godina sovjetskog i „samoupravnog socijalizma“, uz izbor dr. Franje Tuđmana za njenog predsjednika Republike.
3. Simbolični početak velikosrpske pobune u Hrvatskoj, tzv. Balvan revolucija 17. kolovoza 1990. godine u okolici Knina: srpska manjina u Hrvatskoj pristala je na kvislinšku ulogu u planu stvaranja Velike Srbije.
4. Božićni ustav 22. prosinca 1990.: usvajanje liberalno-demokratskog ustava koji je još uvijek priznavao činjenicu postojanja SFRJ, ali i stvorio ustavno-prave pretpostavke za stvaranje neovisne države.
5. „Krvavi Uskrs 1991“: naziv je to za oružani incident 31. ožujka 1991. na Plitvicama u kojem su pale prve žrtve u Domovinskom ratu; taj se datum može smatrati početkom oružane agresije JNA, Srbije i Crne Gore na Hrvatsku.
6. Referendum o samostalnosti RH 19. svibnja 1991.: 93,94% birača koji su glasovali izjasnilo se za suverenu i nezavisnu Republiku Hrvatsku.
7. Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske i Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske 25. lipnja 1991. (danas: Dan državnosti):
8. „Brijunska deklaracija“ usvojena u dogovoru s Europskom zajednicom 8. srpnja 1991. (danas: Dan neovisnosti) godine, kojom se na tri mjeseca odgađa primjena Deklaracije i Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti RH
9. Petnaest pravnih mišljenja Bedinterove komisije (od studenog 1991. godine do siječnja 1993.) kojim se određuje: da se SFRJ „raspala“ kao država i da više ne postoji; da su granice bivših republika SFRJ nove međudržavne granice i da se ne mogu mijenjati silom, već dogovorom; da je dan sukcesije za Hrvatsku (i Sloveniju) 8. listopada 1991. itd.
10. Raketiranje Banskih dvora 7. listopada 1991.: neuspjeli atentat JNA na predsjednika Republike dr. Franju Tuđmana; s njim su se u Banskim dvorima nalazili i predsjednik SFRJ Stipe Mesić i predsjednik SIV-a Ante Marković.
11. Bitka za Vukovar i njegov junački i mučenički pad: od početka kolovoza do 18. studenog 1991., ali i sve bitke diljem Hrvatske koje su omogućile obranu velikog dijela RH.
12. Usvajanje saborske „Odluke o raskidu svih državno-pravnih sveza na temelju kojih je zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ“ 8. listopada 1991.(danas je to Dan neovisnosti).
13. Međunarodno priznanje RH od strane članica Europske zajednice (danas: Europske unije) 15. siječnja 1992.
14. Prijem Hrvatska u Ujedinjene narode 22. svibnja1992.
15. Operacija Bljesak (1. svibnja 1995.) i Operacija Oluja (4. kolovoza − 7. kolovoza 1995.): oslobođenje najvećeg dijela okupiranih područja i konačno slamanje kvislinške paradržava Republike Srpske Krajine.
16. Washingtonski sporazum potpisan između bosanskohercegovačkih Hrvata (predstavljala ih je Republika Hrvatska) i Bošnjaka, odnosno Republike Bosne i Hercegovine (kojom su vladali Bošnjaci), o okončanju neprijateljstava i zajedničkom ratnom djelovanju protiv velikosrbijanskih osvajača i okupatora: potpisan 18. ožujka 1994. godine u Washingtonu
17. Daytonski sporazum (Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini) utanačen u vojarni američkih zračnih snaga Wright-Patterson u Daytonu, Ohio, SAD, koji je službeno potpisan u Elizejskoj palači u Parizu, 14. prosinca 1995., koji je omogućio završetak rata u BiH.
18. Završetak mirne reintegracija hrvatskoga Podunavlja u maticu zemlju 15. siječnja 1998.: okončanje procesa povratka okupiranih područja istočne Slavonije,Baranje i zapadnog Srijema u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske
19. Hrvatska postaje članicom NATO-a: 1. travnja 2009.
20. Referendumu o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji: održan je 22. siječnja 2012.
21. Oslobađajuća presuda Haškoga suda generalima Gotovini, Markaču i Čermaku i „mnogim znanim i neznanim“ sudionicima fantomskog „udruženog zločinačkog pothvata“16. studenoga 2012.: tom je povijesnom presudom RH oslobođena optužbi da je osmišljena i oslobođena kao zločinačka država.
22. Priključenje RH Europskoj uniji 1. srpnja 2013.: prenošenje dijela suvereniteta, državnosti, samostalnosti i neovinsnosti na novu složenu više-državnu zajednicu.
23. Presuda Međunarodnog suda u Hagu u procesima hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije (i srbijanske protutužbe) 3. veljače 2015. godine kojom su odbačene obje tužbe, ali je presuđeno: (1) da je Srbija povela i vodila osvajački agresivni rat kojem je krajnji cilj bilo stvaranje Velike Srbije i da su zbog ostvarenja tog cilja JNA i srpske paravojne snage počinile masovne zločine, od kojih su brojni masovni zločini sadržavali elemente genocida i (2) hrvatska oslobodilačka akcija „Oluja“ nije imala za cilj počinjenje genocida nad Srbima.

Zaključiti ću. Umjesto doista suvišnih, zamornih i jalovih rasprava o jednom jedinom danu koji bi bio Dan državnosti i drugom danu koji se i dandanas obilježava kao Dan neovisnosti, hrvatska znanost i politika treba se vratiti „korisnoj prošlosti“ i Danom državnosti (i neovisnosti) ponovno proglasiti 30. svibnja 1990!

Uostalom, cijele višegodišnja zbrke i graja oko hrvatskog državotvornog „svetog grala“ uopće ne bi bilo da Ivo Škrabalo nije – uz desetak godina zakašnjenja – želio uči u hrvatsku povijest.