U pozadini galame o kontroverznim stavovima dr. Hasanbegovića o antifašizmu, ispod radara provlači se činjenica kako je novi ministar kulture ugledan član islamske zajednice i aktivan sudionik u kulturno-društvenom životu muslimana u Hrvatskoj.
Prema medijskim napisima, prije podne napustio je prostorije Sabora radi odlaska na klanjanje, pa s određenom sigurnošću možemo zaključiti da je riječ je o predanom i dosljednom vjerniku.
Da nije upornog vraćanja parlamentarnih rasprava na izlizane teme ustaša i partizana koje je već odavna preraslo u psihopatološki sindrom, potencijalne prednosti i nedostaci dr. Hasanbegovića u radu Vlade RH mogli bi se mirne glave sagledati iz više kutova, te putem uravnoteženog multiperspektivnog pristupa donijeti kritički osvrt vezano uz njegovo imenovanje.
Izbor za ministra kulture mogli bi tako npr., između ostaloga, promatrati i kao dodatno produbljenje spona između domaće islamske zajednice i institucija vlasti RH na kulturno-medijskom planu. Dakle, na onom apsektu komunikacijsko-informacijskog prostora koji najviše utječe na javno mnijenje.
Možda se apostrofiranje veza sekularne države sa jednom vjerskom zajednicom čini besmislenim i bespotrebnim, no radi se o jednom od rijetkih segmenata društvenog života kojim se Republika Hrvatska može dičiti i drugim dominantno nemuslimanskim zemljama predstavljati vlastite “know how” standarde kao mjerilo uspjeha. Dragocjeni je to adut na kakvom bi danas zavidile puno brojnije i ekonomski daleko snažnije europske nacije. Dragocjen utoliko što je u današnjim okolnostima jako teško dostižan u bilo kojem kutku Europe, pa i šire.
Islamska zajednica u Hrvatskoj
Odnos islamske zajednice i vlasti RH uzoran je primjer integriranosti i uzajamnog poštovanja između dva aktera, unikatan u svojoj funkcionalnosti i transparentnosti. Kada se postavi u širi europski sociopolitički kontekst i komparira sa sličnim međuodnosima u Europi, benefiti tog odnosa postaju još jasniji budući da pred izazovima globalnog terorizma i problematike integracije muslimana poprima višu dimenziju koja u sebi obuhvaća i aspekte nacionalne sigurnosti i ekonomije.
Naime, slijedom recentnih društvenih gibanja unutar EU, dijalog i povjerenje između države i islamskih zajednica počivaju na sve nestabilnijim osnovama. Kad je riječ o narušavanju dijaloga, nije samo riječ o izoliranim slučajevima terorističkog aktivizma pojedinaca ili vehabistički nastrojenih grupacija, već o produbljenju jaza između glavnine domicilnog društva i islamske zajednice kao cjeline, što rezultira diskriminatornim stradavanjem lojalnih i konstruktivnih pripadnika građanstva, smanjenjem njihove vertikalne mobilnosti (šanse za ostvarenje obrazovanja i napredovanja u karijeri), te izolacijom i daljnjim socijalnim getoiziranjem, imajući za posljedicu upadanje u začarani krug akcije i reakcije, višegeneracijski koloplet frustracija i radikalizacije.
Islamska zajednica u Europskoj uniji te razlike o odnosu na Hrvatsku
Ne ulazeći u razloge i uzroke trendova nit pravice i krivice, činjenica je kako antimuslimanski prosvjedni glas u Europi bilježi rast i sve veću zastupljenost u javnosti, te se očekuje nastavak tendencije rasta ukoliko se produbi migrantska kriza i kompliciraju geopolitički odnosi na Bliskom istoku i na sjeveru Afrike. Negativni efekti takvog razvoja događaja sasvim su jasno predvidljivi po zahvaćena gospodarstva EU, a očituju se u smanjenju razine javne sigurnosti, povećanjem rizika za investitore, narušavanjem političke stabilnosti, urušavanjem kvalitete života i brojnim socioekonomskim problemima kakve takav proces izaziva. Jednom rječju, degradacija. Slučaj Pariza nakon dva velika teroristička napada zoran je dokaz destruktivnog učinka tog stanja.
Perspektiva Hrvatske u bližoj budućnosti, srećom, ima taj luksuz da domaću muslimansku zajednicu ne sačinjavaju getoizirani i nekad masovno naseljavani stranci porijeklom sa bliskoistočnog ili sjevernoafričkog područja, gdje je fundamentalizam vrlo utjecajan, a ponegdje i jedini, oblikovatelj društvenih odnosa i socijalizacije pojedinca. Pored toga, Hrvatska nikad nije bila subjekt kolonijalnih odnosa iz prošlosti da bi inducirana grižnja savjesti i postmodernističko okajavanje grijeha predaka blokirali svaki pokušaj otvorene rasprave i kritičkog osvrta prema pojavnostima nekomaptibilnima sa europskim civilizacijskim krugom.
Bilo je trzavica i nedavnih kratkoročnih neprijateljstava, sa bolnim posljedicama, no te točke konflikta zasjenjuje činjenica da su domicilni kršćani, Hrvati u Hrvatskoj i BiH sa svojim bosanskohercegovačkim susjedima Bošnjacima-muslimanima zajedno prolazili kroz čitav proces modernizacije (nakon austrijske aneksije BiH), a kasnije i sekularizacije pod komunizmom. Sto godina ”kusanja” ukusnog i gorkog iz jedne zajedničke zdjele.
No ključna specifičnost hrvatskog društva prema europskim nacijama zatečenima problemom integracije, jest što protuislamski sentiment nije svojstven nacionalističkim reaktivnim fenomenima, i što upravo izvorišta desne tj. državotvorne nacionalne misli, počevši od Starčevića, izražavaju pozitivan stav prema muslimanima. Ta načelna benevolentnost ili pak izražena naklonjenost islamu kao ravnopravnom katoličanstvu, paradoksalno, možda je svoj zenit doživjela upravo u vrijeme fašističkog ustaškog režima. No i bez Pavelića i ustaša, ideja je nastavila živjeti kroz post-WW2 ideje hrvatsko-muslimanskog prijateljstva i danas se ponajbolje reflektira u vrlo visokoj brojci od blizu 1100 dobrovoljaca islamske vjeroispovjesti poginulih u odorama MUP-a, HV-a I HOS-a u Domovinskom ratu 1991-1995, te desetinama tisuća onih koji su svoju lojalnost Hrvatskoj dokazali na sličan način, uz nešto više sreće.
Znanstveni doprinos dr.sc. Hasanbegovića u Institutu Ivan Pilar
Dr.sc. Zlatko Hasanbegović pripada upravo tom kulturološkom miljeu, čini se. Kao osoba sa nacionalnim identitetom sljedbenik je ideja načelno suprostavljenih fundamentalističkom antimodernističkom islamu, koje u Hrvatskoj i BiH kroz XX. stoljeće nisu potpuno zaživjele osim među uskim slojem pripadnika društvene elite, a koje bi uz dovoljan publicitet i političku potporu njega kao promotora mogle unijeti svjež dašak u poticaj oživotvorenju principa izvornog starčevićanstva* kao nereligijski oblikovane, moderne, nacionalno-liberalne suverenističke ideje zasađene na nasljeđu liberalizma i slobodarstva Francuske revolucije i srednjeuropskih nacionalno-oslobodilačkih pokreta druge polovice 20.stoljeća.
(* – molim ne brkati s današnjim politikantskim dezinterpretacijama pravaštva i onim što se pod tim imenom predstavlja.)
Usput rečeno, budući da je bio urednik znanstveno-stručnog časopisaPilar o proučavanju života i djela dr. Ive Pilara, zaboravljenog geopolitičkog mislioca i vizionara umnogočemu, pretpostavljam da se dr.sc. Hasanbegović studiozno upoznao sa idejnim sklopom spomenutog intelektualca koji je opstojnost i prosperitet hrvatskog nacionalnog bića tražio u srednjeuropskom kulturnom krugu, u viziji “europske Hrvatske”, i koji je načela demokracije i liberalizma cijenio kao vrhunaravna dostignuća čovjeka kao političkog bića.
Znanstvenik dr. Ivo Pilar po kojem naziv nosi Institut društvenih znanosti
Dr. Ivo Pilar (1874 – 1933) je bio idealistički usamljenik u kritici jugoslavenskog integriranja 1918., zbog čega je i stradao 1933. godine, a svoj rad bazirao je na promišljanjima i iskustvima istaknutih prethodnika suverenističke provenijencije, uglavnom pravaša, prilagođavajući ih trenutku, potpuno svjestan svih znakova vremena u kojem je živio.
Silom prilika, upravo današnja globalna gibanja i geopolitička preslagivanja na europskom istoku i jugoistoku kreiraju konstelaciju snaga koja u znatnoj mjeri omogućuje revitalizaciju, ili barem konzultiranje one politike kakvu je Pilar temetizirao u svom kapitalnom djelu “Jugoslavensko pitanje”, a koju je još ranije, doduše podosta idealistički, zagovarao Eugen Kvaternik u nastojanjima da se sa osloncema na mađarskim oporbenjačkim i poljskim ustaničkim snagama 1850-ih godina XIX stoljeća oformi vertikala između Baltika i Jadrana koja bi se othrvala tadašnjim ekspanzionističkim pritiscima germanskih i velikoruskih interesa.
Pilar kao jedan od prvih istaknutih modernizatora kulturnog života u BiH i prvi Hrvat koji je sa znanstvenih pozicija obradio važnost geostrateške upućenosti Hrvatske na BiH, može i danas simbolički poslužiti kao nit vodilja u razvijanju prisnijih bilateralnih odnosa Hrvatske sa BiH i u kulturnoj suradnji sa Bošnjacima i institucijama BiH, kao produženoj “soft power” ruci bosansko-hercegovačkog uklapanja u euroatlantske integracije.
Usuđujem se, dakle, stvar sa dr. Zlatkom Hasanbegovićem postaviti na neki drugačiji kut promatranja, bez obzira na dekoncentrirajuću gromoglasnu halabuku I kavanske galame oko fašizma i antifašizma, partizana i ustaša, Tita i Pavelića.
Znanstvenik s Instututa Ivo Pilar u vladi Tihomira Oreškovića
Tračak optimizma koji je “uletio” u hrv. politički život sa Tihomirom Oreškovićem i angloameričkim “mindsetom”, pruža mi alibi da povjerujem kako je izbor dr. Hasanbegovića, hrvatskog znanstvenika islamske vjeroispovjesti, te nositelja miksa pilarovskih i romantičarsko-nacionalističkih pravaških stavova (sudeći po njegovim izjavama i nastupima), možda ipak produkt dalekosežnijeg promišljanja nekih promućurnijih glava tamo gore na Pantovčaku i u Banskim dvorima.
Izborom njega kao svojevrsnog grudobrana kojim bi se u nadolazećim burnim vremenima, na valu moguće nove globalne ekonomske krize 2016-2017 i reformskog prolaska Hrvatske kroz “dolinu suza”, minimalizirao rizik potencijalnog diskreditiranja, difamiranja i na koncu marginalizacije islamske zajednice u Hrvatskoj u slučaju prelijevanja trendova iz Europe kroz sljedeće 1-3 godine.
U toj funkciji, ukoliko se zadrži na vrhovima izvršne vlasti, Hasanbegović bi sa spuštanjem tenzija, kroz sebe kao objedinitelja muslimanskog-vjerskog i “tvrdog” nacionalnog hrvatskog identiteta, zasigurno bio faktor stabilizacije međuvjerskih odnosa u Hrvatskoj. Nema sumnje kako bi time uvelike priječio zagađenje kvalitetnih odnosa, tj. bilo kakvo ostrakciranje muslimana u Hrvatskoj od strane destabilizatorskih faktora.
Samim time bi se priječilo pogoršanje sigurnosnih rizika po Republiku Hrvatsku kakvi bi u takvim uvjetima nedvojbeno uslijedili sa introvertnim zatvaranjem islamske zajednice u sebe. U slučaju ikakvih tako nepovoljnih scenarija, kao svojevrsnom isturenom ledolomcu i “časniku za vezu” hrvatskih muslimana prema državi, dr.sc. Hasanbegoviću bi pripala bitna uloga u javnom djelovanju na preveniranju stvaranja platforme za radikalizacije muslimana na domaćem terenu i eventualnog povezivanja izdanaka takve radikalizacije sa vrlo živim ekstremističkim strujama u susjednoj BiH.
Ako ništa drugo, na težnju ka stvaranju “oaze sigurnosti” upućuje nas uspinjanje turizma kao djelatnosti koja obuhvaća 19% ukupne ekonomske dinamike u Hrvatskoj, rekordno u EU.
Rasistički istupi lijevo-liberalnih društvenih grupa i političara prema dr. Hasanbegoviću
Na kraju svega, pomalo je razočaravajuće da se svi potencijalni pozitivni doprinosi dr. Hasanbegovića i sav kapital koji čovjek može unijeti u politiku svedu na vulgarnosti i banalnosti intereptacija jedne nejasne izjave i inkvizitorska suđenja prema konotacijama koje ona negdje i kod nekoga izaziva, te da javnim prostorom prevladava diskurs kakav su nametnuli pojedini zastupnici iz reda oporbe.
Žalosno je i to što takvi tonovi dominiraju krovnom lijevom strankom u Hrvata koja se očigledno koprca u porođajnim mukama moderne socijaldemokracije za 21.stoljeće i ne zna ili ne želi dokinuti ideološko-programatske veze sa minulim vremenima i propalim ideologijama. U odgovornom društvu sa odgovornim strankama, mentalnim okaminama takve vrste trebala bi se baviti tek Hasanbegovićeva struka- historiografija – kao predmetom svog izučavanja – kod nas je to nažalost, politički mainstream pred kojim se možda i Orešković zapitao – što je meni ovo trebalo?
Ivan Žalac – analitičar Novih Pogleda/Foto: screenshot – Otvoreno, Institut Ivan Pilar
