HRVATSKA je ostala siromašnija za velikoga čovjeka, novinara i pisca Petra Miloša. Nakon kratke i teške bolesti Petar je preminuo danas u 67. godini u obiteljskome domu u Tomislavgradu.
Osim brojnih novinarskih radova objavio je romane ”Legende o rodijaku Ćipi” im ”Ratne legende o rodijaku Ćipi”, zbirku kolumni i eseja ”Hercegovački zapisi’ te tri komedije: ”Rodijaci’, ”Budala na određeno vrijeme” i ”Astanko”.
”Rodijaci” su uvršteni u Antologiju hrvatske drame u BiH akademika Veselka Koromana, a prema ”Legendama o rodijaku Ćipi” napisao je scenarij od 24 epizode za tv serijal posvećen junaku njegovih priča.
Iako je bio pisac pastorala, među rijetkim je piscima u Hrvatskoj čija su djela posvećana selu, tradiciji i gastarbajterima imala i brojnu urbanu publiku i jednako dobro prolazila u Zagrebu ili rodnom mu Tomislavgradu.
Kao novinar i pisac rijetko je davao intervjue a ovaj objavljujemo zahvajući Zori Stanić s Radio Tomislavgrada.
Petar Miloš za sebe je znao kazati da je rođen „sasvim slučajno prid Ilindan na dva dana“, 1948. g u Crvenicama. Nakon završetka gimnazije u Đakovu i Filozofskog fakulteta u Sarajevu, gdje je diplomirao filozofiju i njemački jezik, nekoliko godina radio je kao profesor njemačkoga jezika, a onda se posvetio novinarstvu i književnosti.
– Jednom sam kao šestogodišnjak, nakon mise, jedini upamtio ime proroka Ezekiela, i proglasili su me veleznanim, a to materi nije bilo drago, jer veleznanu dicu Bog uzima sebi. Nedavno sam završio 63 godine i pokazalo se da materina strahovanja nisu opravdana i da nisam veleznan. Slučajno sam se školovao, peti razred sam završio u Mesihovini, ćaći je bilo drago da nije bilo šestog razreda jer se nadao da ću mu pomagati u poslu. U Rakitnu sam nastavio šesti razred, govorio nam je naš Petar Miloš, književnik, kolumnista, prvi Crveničanin koji je završio studij filozofije i njemačkoga jezika, – prvo novinarsko pero naših krajeva u intervjuu za Radio Tomislavgrad (emisija Razgovori ugodni).
Kakav je Petar bio kao dječak?
– Kad sam krenuo u novinarstvao, život je ovdje bio dramatičan. Kao dijete bio sam zločest, mater bi me tukla, to je vrijeme kada sam mislio da djeca služe samo da bi ih se tuklo. Ali, mi nismo imali kompleksa, stekli bi grije kao dica pravili svašta i zaslužili batine.
Gdje ste se školovali?
– Imao sam sreće, iz moje generacije neki plaču kako smo teško živjeli. Ali mi smo bili bogati, rođeni smo u primitivnom selu. U Slavoniji sam prvi put vidio loptu kada sam bio šesti razred. Crvenice su selo otuđeno od civilizacije, niko nije znao pročitati pismo kada dođe, te generacije bile su priključak na civilizaciju. Zaista sam nakon petog razreda u Mesihovini reko ćaći da bi u Rakitno dalje na školu, bio sam slab čobanin, jako znatiželjan i kao takav pokazalo se da mi bolje škola ide. Rakitno je mala čaršijica, kutiju cigareta i prodavnicu, to sam vidio doli.
Rođen „slučajno“, školovao se „slučajno“, pojasnite malo?
– Sve je u životu slučajno, mater je imala momka i on je pogino u ratu, ćaća je 18 godina stariji od matere, bio je udovac, i uzeo je moju mater. Tako i školovanje, kad sam trebao krenut u školu otvorila se škola i tako sam i kod rodijaka bio u Slavoniji koji je baš tada kuću kupio i odselio gori. Kud je selio rod tud i ja. Ćaća nije imao novaca, nisam mogao u školu, trebo sam raditi, ali sam i radio i učio. Probijao sam cestu, kupio bicikl, sam se školovao, kopao kanale i tako. U đakovačku gimnaziju išao sam u batama, ali nitko nije gledo kako sam obučen. Slavoniija se obogatila kad se krenulo u Njemačku.
Jeste li ispunili roditeljska očekivanja?
– Otac je bio radišan, nije bio fascinira školom. Pitao me, po završetku studija: „Znaš li ti sada sve?“.Rekao sam da ne znam baš sve. To je bilo filozofsko pitanje ali i odgovor, rekao mi je: „Što si onda išao u školu, ja nisam išao i isto tako ne znam sve.“
Nakon studija gdje ste prvo radili?
– Iz Đakova u Sarajevo, na studij, filozofija me fascinirala, i postajala je mogućnost dvopredmetnog studija. To je bila ’67 godina, naš svit masovno ide u Njemačku i sreća da sam tako odabrao, išao sam gore raditi, a i jezik sam učio. Nakon završetka studija, ovdje sam u općini molio da se uvede njemački umjesto ruskoga, ali nije išlo. Mogao sam tada raditi i u dvije škole, tek kasnije je to krenulo, negdje osamdesetih, otišao sam u Jajce, i radio 4 godine. Ovdje je 1976. godine bilo dopisništvo Radio Sarajeva i Ante Ivanković je radio u dopisništvu. Zateklo me je – odakle ja u novinarstvu? Ante mi je rekao – pismen si naučit ćeš. Strahovao sam hoću li to znati raditi, ali eto tako je počelo. Od 1986. do devedesetih radio sam za Radio Mostar, onda za Slobodnu Dalmacija i došao je rat. U ratu sam radio za Glas Amerike. Čovjek sam koji voli sam raditi, na televiziji je gužva. Primamljivije mi je bilo pisati, tu sam bio sam svoj gazda.
Jeste li usavršavali tehniku?
– Kompjuter je jako dobra stvar, uzmem miša i gledam „ma šta neće“, ali moj sin Ivan je pomagao puno.
U dugome novinarskom radu bili ste svjedok mnogih događanja?
– U dane kulture uzgajao sam kupus. Književnik Dedijer se iznenadio koliko sam zaradio. Rekao je da on ni za knjigu ne zaradi 5.000 maraka. Ratna anegdote: uoči rata predlagali su mi da budem tajnik HDZ-a, ali nisam htio, sumnjičav sam. Vlado Šoljić me zvao nakon Daytona na intervju i naš susret pitao me: „Što će biti od nas?“ Rekao sam – predsjednik Federacije mene pita što će biti! I puno je takvih koji na pozornici mnogo govore, a malo znaju.
Smatrate li da novinarstvo uistinu služi općem dobru?
– Ono postoji za vijesti, žuti tisak, imali smo iluziju da postoji cenzura, ali divili smo se zapadu i slobodi. Ali, uvijek je netko vlasnik i kontrolira medije. Danas je tu internet na kojemu su svi ljudi novinari, svi mogu pisati, i to je revolucija u oblasti novinarstva.
Uz kolumne koje objavljujete u Slobodnoj Dalmaciji itekako je vrijedno spomenuti Legende o rodijaku Ćipi, koji su razlozi nastanka vaša tri romana?
– Živio sam u to vrijeme, način života kao stari Iliri, a onda golemi broj ljudi koji ide u Njemačku, visoko civilizirani svijet… Ja nisam izmišljao priče, samo sam bio selektor i zabilježio. To se ljudima događalo istinito, gledam to sa komičnoga stava, Duvnjaci su sve svoje životne nevolje pretvarali kasnije u jedan humanizam, nisu znali jezik, nisu znali voziti se liftom, snaći se na vratima, orijentirali bi se prema reklami na zgradi i sl. Ekonomska kriza i novi naraštaji, to je naučilo mnoge.
Gdje ste bili i koje poslove ste radili kao gastajbajter?
– Bio sam dva mjeseca u Hamburgu i ostalo u Munchenu, tamo je više našega svita. Pitom je tu narod i drag mi je grad. Ja sam čistio nakon bauštelaca. Radio sam i u zatvoru 1970. godine, kupovao hranu za zatvorenike…bilo je tu i naših ljudi, dali bi mi novca, švercao sam cigare, vino i tako, ali nisu me izdali. Imao sam gazdu šnajdera koji me zvao sinom.
Ako biste pisali ponovo o gastajbajterstvu bi li se što mijenjalo?
-To gastajbajterstvo nije samo duvanjski fenomen, svit seli sa svih strana, moj brat je gastajbajter, ali njegova dica to nisu. Nemaju nevolje koje smo mi prošli, gastajbajterstvo je mučnina koja nosi nešto bolje. Hrvati su se dobro snalazili, naučili svoj posao. Šteta je bilo da taj fenomen nije bio zapisan.
Rodijak Ćipa je fenomen, antologijske priče čekaju ekraniziraciju?
– Moja profesorica na godišnjici mature mi je rekla da to treba snimiti iz kornera, iz naše sredine, valjda će se neko naći i to uraditi.
Rodijaci su proslavnljeni na kazališnim daskama.
– Da, kroz predstavu Rodijaci. Tematski je to zanimljiva scena – baraka i nevolje gastajbajtera, ljudska stvar koja bi se mogla prevesti na sve svjetske jezike.
Uz pisanje, čime se još bavite imate li hobi?
– Volim zidati. I ćaća mi je bio zidar, ne volim šalovati, volim kamenom zidati. Napravio sam zid pred kućom. Društvo i ljudikanje mi znače puno, tu sam pravi Duvnjak. Zima donosi sila i priče, ja sam čovik od sila i kod ljudi se tada čuje priča i to se zapiše.
Ima li u vašem životu boemštine?
– Mislim da ima. Malo sam šlampav, jutri se na sve ljutim, ja sam večernji tip. Nevjerojatna je razlika, takav sam tip.
Žalite li zbog nečega, je li vam drago da ste ovdje ostali živjeti?
– Ja ne žalim ni za čime. Nema plakanja, što je bilo bilo je, odakle mi znamo šta je bolje, svaki potez je u kontekstu onog budućeg.
Spomenik gastajbajteru?
– Fala Bogu, napravljen je. Maketa je bila zagrljaj, to mi je bilo patetično, duvanjski mentalitet je mentalitet Hasanaginice, i onda dolazi ideja – ruke su na dici, nije bilo plakanja pri rastanku.
Vjera vam znači…?
– Svaki čovjek je vjernik na određeni način, nisam baš onaj paradni vjernik imama osobne susrete s Bogom.
Doviđenja prijatelju, obitelji iskrena sućut!
Zora Stanić/foto:Radio TG
