Očigledno opijen osjećajem vlastite – nenadmašne i apsolutne – moralne superiornosti, poznati pisac obrušio se teškim riječima na, navodno, bešćutnu i zločinačku „Europu“
Piše: dr. Slaven Letica
Povijesno promatrano, svi smo mi – ljudi i narodi – podrijetlom ili izvorno izbjeglice ili prognanici, nomadi: bilo kao nesretnici (prognanici, izbjeglice), kao silnici (ratnici-osvajači, pljačkaši, zločinci, etnički čistači ili prosvijećeni vladari i vlastodržački narodi) ili kao tragači za boljim, uspješnijim i sretnijim životom.
Svi smo mi, dakle, dotepenci, dođoši, doseljenici u nekom povijesnom vremenu i rodbinskom koljenu: prvom, drugom, trećem, trideset i trećem ili tristo trideset i trećem koljenu.
Tu povijesno i znanstveno neospornu činjenicu treba javno spomenuti baš danas kada u Europsku uniju i Europu, pa i Hrvatsku, stižu, već su stigli ili će tek stići stotine tisuća, a možda i više milijuna paničnih bjegunaca pred građanskim i vjerskim ratovima i strašnim terorom iz Sjeverne Afrike i s Bliskog Istoka.
Taj je val (ili valovi) izbjeglica još uvijek, kad je Europska unija u pitanju, relativno blag, kao ljetni maestral na Jadranskom i Sredozemnom moru koje je dosada progutalo preko dvije tisuće očajnika što su se iz Sjeverne Afrike brodovima i brodićima zaputili preko Mediterana do Lampeduse.
Ako za mjerilo uzmemo broj prognanika i izbjeglica koje je tijekom ratova u našoj zemlji i u Bosni i Hercegovini prihvatila (privremeno ili trajno) Hrvatska, a taj je broj na vrhuncu prognaničkog i izbjegličkog vala bio veći od milijun ljudi, lako je izračunati kako je, primjerice, 1993. godine, odnos Hrvata i došljaka bio 4:1, dok je danas odnos „Europljana“ i izbjeglica 500:1.
Da je ljudska i nacionalna prošlost povijest selidbi dokazuju povjesničari, a o njoj pripovijedaju i narodni mitovi, legende, pa i svete knjige u kojima je opisano svjedočenje i sjećanje na, primjerice, odlazak Židova iz egipatsko faraonskoga ropstva u njihovu Obećanu Zemlju, ali i različiti hrvatski mitovi, legende i povijesne priče o dolasku Hrvata u Lijepu Našu.
Oton Iveković: Dolazak Hrvata na Jadran, Celestin Medović: Dolazak Hrvata, Ferdinand Quiquerez: Dolazak Hrvata k moru
Sve priče o selidbama Hrvata moguće je podijeliti u tri skupine: slavenske (prema kojima su pra-Hrvati nekada davno živjeli istočno od Urala, da bi se, nakon najezde Avara, Mongola i drugih azijskih tirana-zločinaca, doselili u današnju zemlju), iranske (prema kojima smo, kao veliko iransko pleme, u Lijepu Našu stigli iz naše pra-pra domovine Irana), starosjedilačke (prema kojima smo mi navodno odvajkada ovdje živjeli) i europske (koje smatraju da smo se ovamo doselili iz drugih europskih krajeva, željni mora i sunca kao današnji europski turisti).
Umjetničke vizije našega „dolaska na more“ nastale su u doba nacionalnog preporoda i umjetničkog romanticizma i realizma, pa se malo razlikuju: pra-Hrvati su na njima prava gospoda ili ponosni ratnici-pobjednici koji se pomalo čude što vide morska prostranstva.
Nakon jezikoslovaca, arheologa, povjesničara i inih društvenih znanstvenika podrijetlom Hrvata posljednjih su se desetljeća počeli sustavno baviti i genetičari, pa je najpoznatiji znanstveni rad na tu temu onaj Dragana Primoraca, Damira Marijanovića, Pavala Rudana, Richarda Villemsa i Peter Underhilla „Y kromosom i genetsko podrijetlo Hrvata“:http://www.draganprimorac.com/wp-content/uploads/2011/08/Y-kromosom_web.pdf
Spomenuti znanstvenici došli su do zaključka da smo mi Hrvati doista ptice-selice koje su se u Lijepu Našu doselili iz različitih pravaca, ali i da: „Gotovo polovina Hrvata potječe s Bliskog istoka.“
Kratki video na temu „genetsko podrijetlo Hrvata“ iz emisije Znanstvene vijesti HTV-a možete pogledati ovdje: https://www.youtube.com/watch?v=u5mr3Exp7NY
Bilo kako bilo, bili mi Hrvati podrijetlom slavensko, iransko, blisko-istočno ili zapadno i sjeverno-europsko pleme ili plemena, a možda smo i starosjedioci Dalmati ili Jadrani, teško je zamisliti da povijesno nismo bili skloni i prinuđeni na brojne selidbe i bjegove: pred ratom, terorom, glađu, ekonomskim i socijalnim nevoljama, najčešće glađu ili pošastima druge vrste.
O tim sam, eto, temama razmišljao i ja, kao što ste, nema sumnje, razmišljali i Vi, štovani čitatelju, ovih dana dok sam na televizijskim ekranima i u novinama gledao, čitao i slušao priče o „rijekama“ i „potocima“ što se PONOVNO s Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike slijevaju prema Europi, najčešće prema njihovoj Obećanoj Zemlji – Njemačkoj.
Potresne i dramatične snimke ljudske borbe za goli život, preživljavanje i sigurniji život njih samih i njihovih obitelji često su praćene s pričama o ljudima koji na tuđoj nevolji pokušavaju zaraditi: brodovlasnicima i autoprijevoznicima, trgovcima pitke vode, cigareta itd.
Društvene mreže i forumske rasprave o izbjegličkom valu koji se slijeva prema Europskoj uniji, pa i Hrvatskoj, preplavljeni su čudnom, ali i shvatljivom kombinacijom svega i svačega: teorija zavjere(prema kojima su izbjeglici dio paklenog plana muslimanskog svijeta da trajno izmijeni demografsku kartu Europe ili da EU naseli potencijalnim teroristima), ljudske plemenitosti i dobrote, ali i moralnog poduzetništva u kojem političari i novinari EU i Europu žele pribiti na stup srama zbog navodne ksenofobije, rasizma i mržnje prema izbjeglicama.
Paradigmatičan primjer tog prizemnog politikanstva i licemjernog moralnog poduzetništva objavio je novinski pisac i romanopisac Miljenko Jergović u Jutarnjem listu 25. kolovoza 2015. pod naslovom: „Gdje mogu otići ljudi koji bježe pred posljedicama politike u sjevernoj Africi te na Bliskom i Srednjem istoku? U Europu ili u nebo“.
Očigledno opijen osjećajem vlastite – nenadmašne i apsolutne – moralne superiornosti, poznati pisac obrušio se teškim riječima na, navodno, bešćutnu i zločinačku „Europu“, „Zapad“, Ameriku“ koje je proglasio JEDINIM krivcima za vjerski fanatizam, ratove, terorizam i izbjegličku katastrofu arapskog i muslimanskog svijeta.
Obrušio se i na sve nas Hrvate i na jednog sasvim konkretnog Hrvata imenom Damir Kajin koji je za njega – „uplašeni fašist“.
„Uplašenim fašistom“ Kajina je proglasio jer je istarski saborski zastupnik na konferenciji za tisak postavio jedno doista neprikladno retoričko pitanje o arapskim izbjeglicama i predložio očigledno politički provokativno i cinično „rješenje“ izbjegličkog problema.
Evo Kajinova pitanja: „Ja sebi posve otvoreno postavljam pitanje: Kako to da izbjeglice idu u Europu, a ne prema najbogatijim zemljama svijeta, iz njihova svijeta, susjedstva: Kuvajtu, Kataru ili Emiratima. Tamo ne bježe zato jer je Saudijska Arabija podigla 950 kilometara zida, a mi zbog zida prozivamo Mađare. Ljudi koji bježe od rata u džepovima nose 10 ili više tisuća dolara ili eura.”
Evo i Kajinova neumjesnog cinizma o optimalnom „rješenju“ izbjegličkog problema u Hrvatskoj: “Ja predlažem da se umjesto Pule prihvatni centar uredi na Brijunima jer je to idealno mjesto, a može i u Svetom Jurju (to je selu u vlasništvu Ivana Jakovčića) ili na 180 hektara zemljišta kojeg je nedavno Ministarstvo poljoprivrede dodijelilo jednom visokopozicioniranom IDS-ovcu.”
Konačno, evo i kako Miljenko Jergović opisuje odgovornost Europe, Amerike, Hrvatske i Damira Kajina za tragediju Bliskoga i Srednjeg istoka: “Migranti’ koji nam danas dolaze su, gotovo bez izuzetka, žrtve američke politike uništavanja njihovih domovina, s ciljom prisvajanja njihove nafte (što je, uostalom, kao pozitivni geostrateški imperativ, istakao Donald Trump). Toj politici Europa bezrezervno asistira, šaljući vojne snage u Afganistan i Irak ili sudjelujući u bombardiranju Sirije i uništenju Libije. U zbilji, ljudi koji napuštaju te zemlje su, u najmanju ruku, izbjeglice iz društveno disfunkcionalnih područja čiju je disfunkcionalnost sukreirala Europa. Činjenica da oni bježe prema Europi, a ne prema Saudijskoj Arabiji, Kuvajtu ili Kataru – čemu se javno iščuđava jedan istarski fašist – govori o njihovim životnim prioritetima te o svjetonazoru u najširem smislu riječi.
Svi ti izbjeglice iz Afganistana, Sirije, Iraka, Pakistana, iz virtualnog Kurdistana, kao i iz Libije i podsaharskih država, koji posljednjih mjeseci nadiru preko Sredozemnog mora i kopnom, od Male Azije i s Levanta, nipošto nisu Europljani, ali po svemu jesu europejci. I to je razlog, da objasnimo uplašenom fašistu, što oni ne idu u Saudijsku Arabiju“.
Hrvatske izbjeglice se ukrcavaju za odlazak u iseljeništvo (zbijeg) u El Shatt
U nesuvislim, moralnim narcizmom poremećenim, priviđenjima izbjegličkog fenomena Miljenka Jergovića, cijela Europa, Amerika, a posebice Mađarska, Njemačka, Makedonija, Hrvatska, Dammir Kajin i Ranko Ostojić, inkarnacija se rasizma i „uplašenog fašizma“, dok je Srbija jedina oaza istinske ljudskosti i čovjekoljublja.
Evo kako svoju nadrealističku izbjegličku pripovijest završava negdašnji ratni stradalnik i sarajevski prognanik ili izbjeglica Miljenko Jergović:
„U Beogradu (izbjeglice) spavaju pod šatorima, u prihvatnim centrima ili po parkovima. Ljudi im pomažu, u čemu ih motivira i državna televizija neprestano objavljujući pozitivne priloge o izbjeglicama i njihovim mukama. Imperativ je da se tim nevoljnicima prilazi kao ljudima. Dalje oni nastavljaju prema Subotici i Kanjiži, odakle se probijaju u Madžarsku. Iz Madžarske nastavljaju prema Austriji i Njemačkoj. Ove je godine kroz Srbiju prošlo 90.000 izbjeglica.
Kada Madžari podignu zid od najmodernije bodljikave žice, rijeke ljudi krenut će prema Hrvatskoj. Tako nas plaše televizija, tabloidi i nedotupavni političari, koji svi skupa žive od narodnog straha. I strah je već velik, premda još niti jedan sirijski, afganistanski, irački ili pakistanski čovjek nije nogom zagazio na hrvatski teritorij. Još nijedan “migrant” nije prošao kroz Hrvatsku na svome putu prema Zapadu.
Nijednoga nismo vidjeli na ulicama i trgovima, niti u parkovima hrvatskih gradova.
Ali svejedno, već će se naći i takav lik da se zapita zašto svi oni lijepo ne idu u Saudijsku Arabiju. Srećom, Istrani su bolji od Damira Kajina, kao što su i Hrvati općenito ponešto bolji od Ranka Ostojića. Baš kao u onom naslovu Mirka Kovača: elita nam je gora od rulje. Vrijedilo bi pokazati prezir prema strahu koji nam se nudi, zagrliti sve te buduće Europljane, ako slučajno naiđu, i poželjeti im dobrodošlicu. Konačno, oni su mnogo veći europejci od nas. Oni nam trebaju vraćati vjeru u europske ideale, kojih više nema ni u Bruxellesu ni u Berlinu.“
Za Jergovića je, dakle, današnja četnička (!) Srbija Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića oličenje ljudskosti i plemenitosti, a Hrvatska koja je ne tako davno udomila preko milijun prognanika i izbjeglica, među kojima je bio i sam Miljenko Jergović oličenje ksenofobije i „uplašenog fašizma“.
Nakon svih tih teških i nepravednih optužbi na račun svih DRUGIH osim Srba, Srbije i sebe samoga, bilo bi zanimljivo znati otkud Miljenku Jergoviću osjećaj takve moralne superiornosti u ime koje moralno vrijeđa i ponižava Damira Kajina i sve nas Hrvate.
Bilo bi zanimljivo znati je li on osobno – kao bivši prognanik kojem su Zagreb i Hrvatska pružili sigurnost i posao – primio u vlastiti dom barem jednog jedinog izbjeglicu?
Cijeli članak Miljenka Jergovića možete pročitati ovdje: http://www.jutarnji.hr/miljenko-jergovic-gdje-mogu-otici-ljudi-koji-bjeze-pred-posljedicama-americke-i-europske-politike-u-sjevernoj-africi-te-na-bliskom-i-srednjem-istoku–u-europu-ili-u-nebo/1404518/
IZVOR: makarska-post.com
