U izvješćima Večernjeg lista i Hine s pokopa žrtava iz Hude Jame u Mariboru, Vesna Teršelić našla se odmah uz predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović, slovenskog predsjednika Boruta Pahora i generala Željka Glasnovića
Documenta Vesne Teršelič u posljednje vrijeme postaje sve češći sugovornik u pitanjima koja se tiču jugoslavenske komunističke represije i zločina koje je ova uzrokovala. Kako je riječ o udruzi koja se zalaže za promicanje ljudskih prava, neinformirani i naivni bi rekli, ima li ičeg normalnijeg od toga? Nažalost ima
Nevladin je sektor ostao je sklonište neojugoslavenskih apatrida
Documenta i slične udruge nisu ništa drugo do – kako je to još davno ustvrdio profesor Gojko Bežovan – skupine simpatizera jugoslavenske države koje su devedesetih godina prošlog stoljeća ustrojile oporbeni i prema Hrvatskoj vrlo kritični sektor civilnog društva.
HHO iz tog vremena, Goljp, Documenta i slične političke platforme predstavljaju najborbenije snage agresivnog jugoslavenstva, onaj njihov dio koji se nije htio, poput raznih Mesića, Manolića i Boljkovaca, pretvarati da prihvaća hrvatsku državu.
Nasuprot tomu, oni su zauzeli cjelokupni prostor namijenjen nevladinim udrugama i, kolektivno prešli u oporbu i to ne samo spram vlasti nego i (premda to iz oportunih razloga ne priznaju) spram hrvatske države kao takve.
Hrvatsku su državu odmah udarili u glavu. Jedino su promijenili vokabular, pa su se umjesto izraubane jugoslavenske političke terminologije, za obračun s hrvatstvom počeli služiti modernim liberalnim nazivljem. Promijenjena je samo forma, dok je sadržaj i antihrvatski naboj novog nazivlja ideologije ljudskih prava i dalje žestoko zaudarao po komitetskoj pravovjernosti.
Kopernikanski obrat spram Bleiburga
Danas, 26 godina nakon uspostave samostalne Hrvatske i više od 70 godina nakon poratnih pokolja, Vesna Teršelič se odjednom dosjetila Bleiburga i tim povodom izjavila da fenomenu poratnog nasilja nije posvećena dovoljna pozornost!!?? Samo od sebe nadaje se pitanje kako to da se navedene udruge ovom temom nisu bavile u proteklih više od četvrt stoljeća, u vrijeme kad su mnogi od neposrednih izvršitelja komunističkih likvidacija bili ne samo živi, nego su ponekad zauzimali i značajna mjesta u demokratski ustrojenim hrvatskim vlastima?
Umjesto toga, navedeno se društvo sve do unatrag tri – četiri godine bavilo isključivo zločinima koji se pripisuju Hrvatima, kako onima počinjenima u vrijeme NDH, tako onima za koje se u Domovinskom ratu optužuje HV ili HVO. U svom su trudu redovito preuveličavali zla počinjena s te strane, što su nedavno i priznali, ispričavajući se zbog toga što su broj Srba stradalih u Oluji bez ikakva utemeljenja (valjda po jasenovačkoj metodologiji) procjenjivali na “minimalno sedam stotina”.
“Večernja škola” ljudskih prava
Kada bi pak netko u javnom prostoru upozorio na neistraživanje komunističkih zločina, iz ovih bi krugova stizale bijesne optužbe za fašizam i revizionizam.
Kako to da ti isti ljudi danas iskazuju interes prema Bleiburgu?
Dva su osnovna razloga za to. Riječ je prije svega o tomu da su, zahvaljujući otkriću sadističkih pokolja poput onoga u Hudoj jami, “fašisti i revizionisti” u posljednje vrijeme javnosti uspjeli nametnuti pitanje rasvjetljavanja jugoslavenskih zločina, pa pripadnici te “večernje škole” ljudskih prava, nemaju druge nego govoriti o toj temi.
U suprotnom i najnaivnijima će postati razvidna njihova politička jednostranost, a to si, ako žele nastaviti politički djelovati, ne smiju dopustiti.
Drugi razlog njihova iznenadnog senzibiliteta za žrtve poraća sastoji se u tomu da smatraju kako je bolje sudjelovati u dijalogu o komunističkim pokoljima koji je mimo njihove volje već pokrenut, nego ga pasivno promatrati sa strane. Sudjelovanje u toj za njih neželjenoj raspravi, daje im kakvu takvu nadu da će moći usmjeriti oblikovanje javnih zaključaka do kojih će doći u dijalogu o karakteru ovih događaja.
Engleska fraza “damagecontrol” dobro opisuje ovaj drugi razlog zbog kojeg je Vesna T. ovih dana prozborila o Bleiburgu. Konačni cilj jugofilnog pačanja u ovu bolnu temu je i dalje nepromijenjen i svodi se na pokušaj da se, uz priznanje nužnog minimuma inkriminirajućih činjenica vezanih uz njihovu (tj. neojugoslavensku) stvar, čitavu ovu temu pokuša razvodniti i što prije usmjeriti u zaborav.
Foto: Ivo Vranić
