Fascinacija Zapada ‘opasnim’ kurdskim ženama: ISIL ih se boji više nego američkih marinaca

Mlada kurdska žena, koju zovu “Rehana”, u posljednjih nekoliko dana privukla je veliku pažnju javnosti nakon što su se pojavile tvrdnje da je vlastoručno ubila više od stotinu ISIL-ovih boraca. Fotografija nasmiješene ljepotice u uniformi s puškom i dalje kruži društvenim mrežama.

Iako ta priča još nije potvrđena, velika pažnja koju je izazvala postavlja nekoliko važnih pitanja.

Takvim pričama samo doprinose mnogi izvještaji koji idealiziraju ženske kurdske bataljune koji se bore protiv ISIL-a i koji ne mare za politička uvjerenja tih hrabrih žena.

Poznata pod pseudonimom Rehana, ova pripadnica kurdskih snaga postala je simbolom otpora ISIL-u

‘Opasne’ Amazonke

Umjesto da uzmu u obzir posljedice koje je na borkinje ostavio život u patrijarhalnom društvu, naročito na one koje se bore protiv grupe koja siluje i prodaje žene kao seksualne robove, tipična kratkovidnost zapadnih medija je tolika da čak i modni časopisi izvještavaju o borbi kurdskih žena.

Novinari često biraju “najatraktivnije” borkinje za intervjue i predstavljaju ih kao “opasne” Amazonke. Istina je da je moja generacija – bez obzira na intenzitet uzbuđenja, iz orijentalističke perspektive, kojim je otkrivena revolucija žena među Kurdima – odrasla prihvaćtajući borkinje kao sastavni dio našeg identiteta. Iako je pred nama dug put, ono što neki u neznanju nazivaju tokenizmom je, zapravo, oblikovalo svijest miliona Kurda.

Trenutno, osim što se bore protiv ISIL-a i Assadovog režima u Siriji, Kurtkinje se bore i protiv režima koje one smatraju represivnim, kao što su režimi u Turskoj i Iranu. U historiji Kurda postoje mnogi primjeri žena boraca ili vođa.

Naprimjer, u kasnom 19. stoljeću Kara Fatma je u Osmanskom carstvu vodila bataljon od gotovo 700 muškaraca, te uspjela ubaciti 43 žene u vojne redove, što je veoma neobično za taj period.

Dvadesetdvogodišnja Leyla Qasim je 1974. godine postala prva žena koju su ubili pripadnici iračke Baas partije zbog njene umiješanosti u kurdski studentski pokret.

Usprkos tim činjenicama, ne može se reći da kurdsko društvo poštiva ravnopravnost spolova, uzimajući u obzir dominantnu mušku vladavinu i nasilje.

Jedinica narodne zaštite (YPG) u Siriji i Ženski odred za zaštitu (YPJ) iz sirijskog Kurdistana borili su se protiv ISIL-a dvije godine, a sada vode epski otpor u sjevernom sirijskom gradu Kobaniju.

Procjenjuje se da žene čine blizu 35 posto boraca, što je približno 15.000. Osnovana 2013. godine kao nezavisna ženska vojska, YPJ upravlja nezavisnim vojnim operacijama. Postoji nekoliko stotina ženskih bataljuona širom sirijskog Kurdistana. Meysa Abdo je žena koja zapovijeda pokretom otpora u Kobaniju, a stotine žena su umrle boreći se protiv ISIL-a.

Paralelno sa egzistencijalnim borbama protiv ISIL-a, žene u sirijskom Kurdistanu, uključujući i Arapkinje, Asirke, Turkmenke i Armenke, vode društvenu revoluciju protiv patrijarhalnog društvenog poretka posredstvom spolnog egalitarizma i feminističkog pokreta.

Pravi borci

YPG i YPJ borci su usko povezani s Kurdskom radničkom strankom (PKK). Ta gerilska organizacija predstavlja jednu od najvećih snaga protiv ISIL-a, ali zbog neprijateljstva s Turskom klasificiraju je kao terorističku organizaciju.

Malo poznata činjenica je da žene čine polovinu rodova PKK-a. Pokret se eksplicitno zalaže za oslobađanje žena i provodi kvote, kao i supredsjedovanje na svim nivoima – jedna žena i jedan muškarac dijele poziciju. Ta pravila usvojila je uprava sirijskog Kurdistana, kao i kurdske stranke u Turskoj i Iranu.

Pod utjecajem feminističkog stava PKK-a, većina žena u Parlamentu Turske i općinskim upravama su Kurtkinje. Zajedno sa YPG-om i YPJ-om, jedinice PKK-a su bile ključne u stvaranju sigurnosnog koridora tokom spašavanja jezida na planini Sinjar u augustu. Neke žene, pripadnice PKK-a, zajedno su sa Pešmergama poginule braneći grad Makhmour u iračkom Kurdistanu.

U iračkom Kurdistanu nekoliko stotina žena čine ženski bataljon Pešmergi. Mnoge od njih se žale što nisu raspoređene na frontu. Tokom oružanog otpora protiv režima Saddama Husseina ’70-ih i ’80-ih godina Kurtkinje su se borile uz muževe, a dobile su i pseudonime.

Irački Kurdi danas imaju određeni nivo autonomije i prava. Za razliku od starijih generacija, gotovo nijedna žena koja je trenutno u vojsci nema iskustvo u borbi, pa su zato često zadužene za logistiku. Feudalno-patrijarhalna kultura dviju dominantnih stranaka u sjevernom Iraku ženama ne dopušta učešće u ratu.

Kultura otpora

Ako danas postoji jak ženski pokret među Kurdima izvan bojnog polja, više veza ima s ljevičarskom politikom i kulturom otpora.

Oni koji vide borbu Kurdkinja kao PR kampanju gledaju na kurdske stranke kao na jednu homogenu grupu ili ignoriraju društvenu revoluciju koja je prethodila oružanoj borbi, koja je kurdskim ženama dala reputaciju važnog političkog aktera i jednakog partnera u donošenju odluka. Uostalom, one su se desetljećima borile za to bez imalo medijske pažnje.

Masovna mobilizacija žena u Kobaniju je, zapravo, naslijeđe otpora Kurtkinja kao borkinja, zatvorenica, političarki, vođa popularnih ustanaka  koje ne pristaju na kompromis kada je riječ o njihovim pravima.

Na kraju, ukoliko se njihova politička borba ne podrži ništa im ne pomaže to što su se proslavile kao neprijatelj ISIL-a. Zataškavanje zapadnih medija u izvještavanju o otporu kurdskih žena pročišćava radikalnu borbu na način koji odgovara percepciji zapadne publike. Umjesto da se suprotstave nepodesnoj činjenici da su Turska, EU i SAD pokret kojem pripada većina žena koja se bori protiv ISIL-a označili terorističkom organizacijom, oni to zgodno izostavljaju.

Zahvalnost tim ženama ne bi se trebala fokusirati samo na njihovu borbu protiv ISIL-a, nego bi se njome trebala priznati njihova politika. Oni koji žele odati počast najhrabrijim neprijateljima ISIL-a to mogu uraditi aktivno podržavajući otpor Kobanija, skidanjem PKK-a s liste terorista i službenim priznavanjem uprave sirijskog Kurdistana.

AUTOR: Dilar Dirik/Aljazeera