POVODOM vatikanske odluke o stvaranju zajedničkog srpsko-hrvatskog povjerenstva i izjave apostolskog nuncija u Srbiji Antoninija
Piše: Dinko Dedić
Hrvati su u većini katolici i u Hrvatskoj postoji snažna tendencija poistovjetiti vjeru i naciju. Katolička crkva za Hrvatsku nije isto što su Svetosavlje i SPC za Srbiju.
Katolička crkva kao svjetovna institucija, globalna je organizacija koja neće usklađivati svoje šire interese s hrvatskima a kada bude osjećala potrebnim, ići će na štetu malih hrvatskih i u korist velikih globalnih. To bi moralo biti jasno svakome i po samoj prirodi razlika između globalnog i lokalnog.
Poznavajući povijest odnosa Hrvatske i Svete stolice i odluka koje je Vatikan s vremena na vrijeme donosio na štetu Hrvatske, i Stjepan Radić i dr. Ante Starčević javno su ispovijedali svoje neslaganje s pojedinim postupcima u odnosima crkve i države u Hrvatskoj. Ljudi koji su strpali svjetovno i duhovno, vjersko i nacionalno u isti koš, neminovno će se naći u poziciji zauzimati strane i ponovo naglašavam moju već nekoliko puta iznešenu tvrdnju, da će “ljudi koji su idelogiju ili vjeru stavili iznad Hrvatske, prije ili kasnije morati počiniti izdaju prema Hrvatskoj, kako bi mogli ostati dosljedni svojim uvjerenjima”.
Koliko Hrvatska vrijedi u Vatikanu?
Zapadni svijet, svjestan mogućnosti sukoba duhovnih i svjetovnih, odnosno vjerskih i nacionalnih interesa, svoje je države uredio na principu sekularnosti, odvajanjem crkve i države. U skladu s tim, u zapadnom svijetu, kojemu Hrvatska stremi pripadati, ne postoji niti jedna teokracija osim Vatikana.
U procesu kanonizacije Stepinca, još jednom smo se našli u prilici vidjeti kako hrvatski, s vatikanskog gledišta lokalni interesi, dolaze u raskorak s njihovim globalnim težnjama, približavanja kršćanskih crkava, koje uključuje i SPC, bez obzira koliko izvitopereno i nekršćansko nama svetosavlje izgledalo.
Posebno treba imati na umu da u spornom periodu 1941. – 1945., Vatikan niti nije priznavao NDH i umjesto ambasadora, u Zagrebu je imao dva promatrača, dok je u isto vrijeme imao pune diplomatske odnose s Mussolinijevom Italijom i Hitlerovom Njemačkom. Međudržavna priznanja i diplomatske veze među narodima vezani su uz pojam države a ne režima. Da se radilo o nepriznavanju ustaškog režima dr. Ante Pavelića, onda bi Vatikan imao daleko više razloga nepriznati Jugoslaviju radi komunističkog režima J.B Tita, deklariranog jednim od 10 najvećih masovnih ubojica 20. stoljeća, u uspoređenju s kojim Pavelić nije ni spomena vrijedan.
Zašto Vatikan (još) nije priznao Kosovo?
Baš u to vrijeme crkvom u Hrvata (ne hrvatskom crkvom, jer takva ne postoji osim u formi u Hrvatskoj nepriznate HPC), u nepriznatoj hrvatskoj državi, stolovao je zagrebački nadbiskup Dr. Alojzije Stepinac. Isto kao što onda nije priznavao NDH, Vatikan danas ne priznaje Kosovu kao državu. Ako mi netko uspije pokazati jedan drugi razlog iz kojeg Vatikan ne priznaje državu koji je priznala većina država na svijetu, ja ostajem s uvjerenjem da se radi o posebnim simpatijama za Srbiju, Vatikanu najbližoj predominantno pravoslavnoj državi.
Hrvatski narod međutim, u svojoj velikoj većini, pomiješao je i nije sposoban razlučiti naciju i ideologiju, naciju i vjeru, državu i režim, interes i prijateljstvo, lokalno i globalno. Hrvatska kao da nije svjesna da sa manje od 4 milijuna katolika sačinjava 0.2% u moru od 1.2 milijarde katolika na svijetu i 0.09% svih kršćana.
Prema trenutnim kritikama stolujućeg pape Franje, Hrvati također pojednostavljuju vatikansku administaciju i političku strukturu, do granica da im Vatikan izgleda kao Alibaba i 40 hajduka, gdje Alibaba donosi sve odluke a hajduci ih izvršavaju. Tu se radi o dugoročnim crkvenim interesima i prioritetima koje se određuje generacijama stručnjaka i bez naglih obrata. Barem bi po tome crkva trebala biti svima poznata.
Sukob Milanovićeve Vlade i Vatikana
Papa Franjo se našao u poziciji u vrijeme kad su se Hrvatska i Vatikan našli u interesnom raskoraku i da u Vatikanu stoluje bilo koji drugi papa, pa čak i kad bi taj papa kojim slučajem bio Hrvat, rezultat bi bio isti, jer bi se savjetovao s predstavnicima Rimske kurije ili njima potpuno prepustio odlučivati o ovakvim pitanjima. Pitanje je čak da li se Vatikan uopće nalazi u raskoraku s Hrvatskom povodom beatrifikacije Stepinca, jer postojeća, demokratskim putem izbrana vlast u Hrvatskoj, ne pokazuje nikakvo razočaranje vatikanskom odlukom prepustiti odluku srpsko-hrvatskom povjerenstvu.
Hrvati bi prije svega trebali naučiti da je vjera duhovni i izravni odnos svakoga ponaosob i Boga, onako kako je na njega upućen i kako ga osobno doživljava a taj odnos diskretne veze sa svojom duhovnošću ne ulazi u sfere svjetovnih odluka poput odluka o proglašavanju svetaca, koje se, kao što vidimo, donose uz uvažavanje svih onih disciplina koje prate politiku: strategije, taktike, kompromisa, prioriteta, ciljeva koji opravdavaju sredstva i žrtvovanja nižih ciljeva u ostvarivanju viših.
Tko će se brinuti za Hrvatsku?
Ja osobno nemam problema, jer sam Hrvatsku, za čiju se dobrobit neće zauzeti nitko osim Hrvata (ako će), stavio iznad svih drugih kategorija, uključujući i vjeru i ideologiju. To su svjetske pojave za čije se interese zauzimaju mnogi na globalnom planu i u čijem objektivu Hrvatska ne predstavlja više nego samo jedan pixel, jednu točku.
Crkvu kao instituciju držim u jednom džepu, ideologiju u drugom a Hrvatsku u srcu. Mi smo braneći kršćanstvo i zapadnu civiliziaciju ginuli stoljećima. Mi smo ubijali jedni druge za tuđe ideologije. Došlo je vrijeme da počnemo živjeti za sebe, za Hrvatsku.
Foto: Arhiv MP
