ČLANOVI Hrvatskog društva pisaca oprostili su se danas od svog kolege, pjesnika Arsena Dedića, koji je bio član tog društva od samog osnutka, istaknuvši povezanost njegova književnog talenta s glazbenom karijerom kojom je pronašao put do najšire publike.
Da nije bio vrstan pjesnik, Arsen nikada ne bi postao tolika umjetnička veličina, a svojom poetikom i pjesmama bio je u stanovitom razilaženju s generacijom šezdesetih, bilježio svakodnevna iskusta i naizgled obične situacije u njegovoj su pjesničkoj obradi simbolistički govorile o egzistenciji, ustvrdio je književni teoretičar Velimir Visković na komemoraciji.
Za sebe je znao reći da se razlikuje od “pravih” pjesnika, no ostavio je niz stihova po kojima ga prepoznaju generacije stasale u drugoj polovici 20. stoljeća, dodao je.
Visković smatra kako u to vrijeme o emocijama i ljubavi nitko nije govorio tako dobro kao Arsen, iako se od vlastite sentimentalnosti branio ironijom koja je prelazila u cinizam.
“Bio je duboko vezan za ljubav, mediteranski krajolik, omiljene pjesnike, slikare, povezao je visoku i pučku umjetnost, bio most popularne i visoke kulture”, ocijenio je.
Mandić: Danas svi svojataju Arsena
Urednik i publicist Kruno Lokotar kazao je kako je Dedić bio čovjek koji je na temelju biografije i iskustva uspio premostiti barem tri različite kulture, pučku kulturu šibenske varoši, popularnu kulturu u svim žanrovima, ali i visoku kulturu kao “težak akademik”.
U tom neobičnom širokom rasponu ostala je njegova posebnost, a kada je umro dogodilo se nešto što se već dugo nije dogodilo, u cijeloj regiji nije bilo disonantnog glasa oko njegove veličine, istaknuo je Lokotar, dodavši da njegova ostavština ostavlja puno razloga da se ozbiljnije pokrene objavljivanje biografije i monografije, svojevrsna “arsenologija”.
Esejista i književnog kritičara Igora Mandića zasmetalo je što bi sada “svi svojatali Arsena”, a on bi im, naglasio je, vjerojatno poručio “gonite se, nek’ me nosi tko hoće, ali neka nešto i plati”.
Ni ja mu nisam bio prijatelj, bio sam mu drug, a i gdje je bila sva ta velika ljubav Šibenika o kojoj se sada toliko priča, kada je za vrijeme Domovinskog rata u Dedićevo dvorište bila bačena eksplozivna naprava jer je bio ‘sumnjiv po obiteljskom podrijetlu'”, zapitao se Mandić.
“Nisam arsenolog, ali uvijek mogu reći da je Arsen bio moj, to mi nitko, nikakav ekspert, ne može uzeti”, odgovorio mu je je slovenski kantautor Zoran Predin.
“Ovih se dana u svim medijima traži odgovor zašto su ga voljeli ljudi koji razmišljaju svojom glavom, svi ti članci, emisije i filmovi danas ga oživljavaju možda najširoj publici do sada, još više je voljen, možda po prvi put shvaćen, a nekima zauvijek nedostižan”, napomenuo je.
Po njegovim riječima, Arsenov nonkomformizam predvođen izvanrednim talentom i znanjem, njegova lucidnost i duhovitost u crno-bijelom sredinama modernog primitivizma i prosječnosti obojali su ga živim bojama.
“Pošto je za njega važilo ‘sve ili ništa’, osudio se na istinu koliko god ona bila kruta i nezahvalna u situacijama u kojima bi svi ostali znali prilagoditi komentare za osobnu korist, išao je svojim putem po svaku cijenu, bio je svjetski prvak u bacanju bisera pred svinje, svjesno ekonomski pogrešno ali, kako je govorio, kada pogodiš cilj promašiš sve ostalo, a tako je i živio”, rekao je.
Njegov modus vivendi o kojem se danas sa simpatijom piše i koji javnost dobrohotno uvažava njemu je bio trnovit put, to što se danas tako olako čita njemu je sigurno zagorčavalo život, dodao je.
O Dedićevoj sveprisutnosti govorila je, iz perspektive mlađe generacije, pjesnikinja i blogerica Asja Bakić, koja je velikog kantautora upoznala preko popularne kulture i njegovo je djelo u njoj pobudilo nostalgiju za vremenima u kojima nije živjela, dok je filozofkinja i prevoditeljica Nadežda Čačinovič ustvrdila kako se o njegovim stihovima moglo razgovarati s predstavnicima različitih generacija, potvrdivši da je u svom djelu uvažavao jak osjećaj nostalgije za vremenom drugačijeg kulturnog prostora.
MP/H/foto:FaH
