Autor: Krešimir Butković/SEEbiz.eu
Foto: in-portal.hr
Možeš lako steći lažan dojam da čovjek obiluje slobodnim vremenom pa mu je razbibriga ostavljanje intelektualnog traga po bespućima interneta. Naprotiv, iza nadimka The Wheel Man stoji jedna kompleksna i živopisna osoba koja je sve samo ne obična. On je DJ, glazbenik, sportaš i borac za prava osoba s invaliditetom.
Nadimak The Wheel Man (Čovjek na kotačima) dolazi sam po sebi?
Nadimak je nastao kada se meni činila odlična prilika za pomoć u integriranju osoba s invaliditetom u društvenu zajednicu na najvišem mogućem nivou, kada sam potpisao za jednu od legendarnih izdavačkih kuća Household (USA) na kojem se nalazi gotovo cijela glazbena povijest one vrste glazbe za koju sam ja ‘zapeo’ zadnjih 25 godina. Izdanje je remiksirao jedan od meni omiljenih glazbenika Nils Hess te kolega također s otoka Gary Wood. Nije bilo više upitno ide li izdanje pod mojim vlastitim imenom ili novim nadimkom, prilika za ‘promociju’ OSI populacije je bila tu i iskoristio sam to maksimalno u tom trenutku.
U kolicima si posljednje četiri godine. Pretpostavljam da ili si prije imao neko drugo DJ ime ili je tvoje bavljenje glazbom relativno kratko?
Glazbom sam se počeo baviti sa svojih 11 godina, početkom 90-tih. Imao sam puno sreće jer je otac mojeg dobrog prijatelja bio jedan od top klasičnih gitarista u Njemačkoj koji me podučio gotovo svemu o glazbi što znam, a što i dan danas ima veliki utjecaj na moj rad. Glazbenom produkcijom počeo sam se baviti nekoliko godina kasnije, raznorazne kućne produkcije i slično. Sve to rezultiralo je izdanjima pod vlastitim imenom. ‘The Wheel Man’ je projekt od prije zadnjih godinu i nešto više dana.
Kako je biti OSI u Hrvatskoj?
Široj javnosti mislim da uopće nije niti približno jasno što znači biti osoba s invaliditetom. Invaliditet je na kraju, siguran sam da mogu govoriti u ime 99% osoba s invaliditetom, za nas gotovo najmanji problem u životu. Za ono što je problem osoba s invaliditetom u Hrvatskoj ne postoji niti virtualni oblik pohrane podataka da bi sve mogao opisati.
Prilično si ljut, ogorčen na OSI populaciju i njihovu inertnost?
Dalo bi se još toga dodati. No na kraju uvijek ‘prikočim’ jer nisu ljudi krivi. Sustavno smo u obrazovanju zaustavljeni posljednjih 20 godina, a kamoli u obrazovanju osoba s invaliditetom što rezultira tome da je stvarno došlo doba gdje se ljudi bave rješavanjem svojih problema preko društvenih mreža. Te osobe s invaliditetom i baš svi koji se vrte oko istih, dobili su mogućnost komuniciranjem s drugim ajmo reć’ ‘zdravim’ ljudima, i time će neškolovan čovjek, koji nije sam kriv, ponavljam, misliti da ima mogućnost rješavanja svog problema od kuće. I tu sve staje.
Najbolji primjer toga je bilo nedavno gostovanje u emisiji HRT-a Nedjeljom u 2 koju vodi novinar, ako ga tako mogu nazvati, Aleksandar Stanković, koji je u emisiju pozvao gosta Hrvoja Belamarića u kojoj se tijekom cijele emisije osobe s invaliditetom i sa strane Stankovića i gosta predstavljalo kao populaciju koja je diskriminirana sa svih strana i u kojoj se nas predstavlja kao obične žicaroše i neradnike, što u većini slučajeva nije niti blizu istine. Opet se tu vraćamo na strukturu države, medija, te samog pojedinca koji narušava ugled osoba s invaliditetom kao nečega što društveno mora biti prihvaćeno 100% i bez plakanja i kukanja. Zbog takvih osoba koji nas javno predstavljaju došlo je do velikih problema.
Osoba s invaliditetom koji žicaju po cesti ima jako malo i ne vidim razlog zašto netko tko je sam sebi stvorio žicanjem način prihoda, treba uopće biti pozvan javno kako bi progovorio o stanju osoba s invaliditetom u državi. Dakako da to samo govori o sposobnostima samog novinara i njegove stručnosti a da ne pričam o tome što o samom gostu imam za reći. Ovim putem bi možda htio samo zamoliti gospodina Belamarića da svoje intelektualne nedostatke i žicanje ne prebacuje ubuduće na cjelokupnu populaciju osoba s invaliditetom, jer nas koji vodimo jedan sasvim normalan život ima jako puno a to što on svoju intelektualnu razinu nije podigao, nije naš problem. Možda i griješim, možda je njemu još uvijek netko potreban da mu pročita navečer neku uspavanku i tako nešto i nauči u životu raditi, a ne samo žicati od ljudi koji svoju kunu danas u Hrvatskoj teško zarađuju.
Što bi ti mijenjao i na koji način poboljšao percepciju OSI-ja u društvu?
Na zajedničkom nastupu s djevojkom…
Teško mi je reći što bi mijenjao jer znam da pojedinac može pokrenuti, za sve ostalo potrebna je masa, u neku ruku jedinstvo. Percepcija u društvu je isto tako nešto što je odraz ponašanja svih nas, ne samo osoba s invaliditetom. Svi slojevi zajednice, sve institucije i sami OSI trebaju raditi na odnosu čovjek – čovjek, a ne čovjek – OSI. Kad bude to slučaj onda percepcija nije upitna, svi postajemo napokon jednaki. Isto tako je definitivno potrebna promjena samih onih koji nas zastupaju iza toga stojim i to ću isto tako javno reći. ‘Mlohavo’ prikazivanje i zahtijevanje rješavanje problema nije sredstvo kojim se nešto može pokrenuti, a upravo tako i jest ponašanje većine ljudi koji javno zastupaju osobe s invaliditetom.
Živio si Njemačkoj, bavio se sportom, susretao osobe s invaliditetom tamo. Odnos je u svemu drukčiji…
Odnos je upravo takav da svi gledaju jedan na drugog kao osobu. Upitno je samo što jedna osoba možda može, možda ne, možda zna igrati nogomet ili napravit igricu i to dolazi do izražaja tek kad se taj trenutak i dogodi. Nitko vas neće pitati jel’ možete, dok vi sami ne pitate, to je kultura ponašanja što se tiče međuljudskih odnosa, a to je ono prvo što je veliki problem kod nas, vraćam se opet na to kako je kod nas sve usmjereno prema žaljenju, i to je, rekao bih, problem koji je duboko ukorijenjen.
U Hrvatskoj još uvijek nema domova za OSI, je li ti poznata situacija o tome kakva je skrb vani?
Sve ovisi o invaliditetu. štoviše, rekao bih da se u većini slučajeva radi na tome da osoba ostane u društvu, na svome, doma. Ustanove dakako da postoje no više nije upitno je li netko osoba s invaliditetom ili ne, ne gleda se na taj način, ustanove koje zbrinjavaju su tako opremljene i pod takvim stručnim nadzorom da je njima u jednu ruku svejedno jeste li tu jer imate 95 godina i nemate nikoga ili ste tu jer imate neki oblik invaliditeta. Dakle, sve se radi na tome da osoba ostane doma, ali mu se to omogući, po pravilniku država o tome mora skrbiti i ako roditelji mogu i žele doma skrbiti o sinu, ali žive na selu, navest ću to samo kao primjer, i dijete živi na katu, njemu se mora omogućiti sve da njega nitko ne nosi preko stepenica, lomi svoju kičmu, ugrožava sve, i na kraju mu čak i pravno ne daje nekakva ‘država’ da mu to stoji na papiru. Vani se psi obučavaju kao asistenti doslovno, ne samo slijepim osobama. Kod nas niti do njegovatelja vlastitog djeteta ne možete.
Nisi se predao. Svoj životni poziv našao si u glazbi i prilično si uspješan u tome?
Volim glazbu kao i vjerojatno svatko od nas, a kada sam imao već mogućnost ono nešto što mi zuji po glavi pretvorit u nešto, probao sam i evo poprilično uspio.
Imaš svoju izdavačku kuću?
Vodim unazad nekoliko godina Forward Education Records, prvobitno osnovana skupa sa kolegom Darkom Kusturom, na kojim se nalaze poznata imena elektronske glazbe poput Rob Pearsona, Derek Marina, Nathan Colesa, Jeff Bennetta te mnogih mnogih drugih. Uskoro se otvara i druga izdavačka kuća pod nazivom Zwilling Records no o tome ćemo moći čitati na vrijeme.
Traženiji si vani nego u nas. Čemu je tako?
Mogu reći da se i ta situacija malo popravila, no i dalje ostaje sigurno činjenica ta da je glazba vani nešto što se gleda sa velikim poštovanjem i da tu nema mjesta takozvanim ‘prijateljima’, ili vrijedite ili ne vrijedite, nema možda ili dobri smo si. Brzo se rade selekcije onoga što valja što ne. Kako? Pa jednostavno i vrlo efikasno to kod njih funkcionira preko izdavačkih kuća ili glazbenika s kojima surađuješ. Dobra izdavačka kuća, super suradnje i brzo se sve pročuje. Kod nas je malo složenija situacija, no da je loše, nije. Pogledam li malo što se dešava na odnosu koliko toga se stvarno puno i događa, ima taman par glavnih stupova koji sve drže, da se ne raspadne. Previše je svega tu po meni, dapače da je dobro da ima svega, tako će kad-tad i kvaliteta izaći van, jednostavno je tako, no putem današnjih medija i svih mogućnosti promocije, takozvanih glazbenih portala, nekakvi čudni ljudi imaju biografije da se kao glazbeni konzument zapitaš zašto taj nije svirao u Los Angelesu kao rezident, smiješno ali istinito. Ima super dobrih glazbenika u Hrvatskoj, začudila bi se javnost. Ima izdavačkih kuća, organizatora.
Veliki je problem što se očekuje da se sam promoviraš, što će mnogi i napraviti i to nekoliko puta i to uopće nije problem, promo radi svaki producent ili DJ, ali kad udariš u zid, i ne dobiješ nikakav odgovor od ljudi koji drže većinu svega, pa štoviše dobiješ i podrugivanje i bahate reakcije i slično, onda staneš i natrag opet prema ‘undergroundu’ jer shvatiš jednostavno da se ne isplati. Razgovaraš malo s ljudima i glazbenicima i shvatiš, pa čovječe ovi nemaju pojma što se oko njih glazbeno događa. On je tu jer on zna čovjeka koji zna čovjeka, a ovaj ih zna više, i to je nešto što se u ‘Rvata’ zove scena. Hvale se takozvane ‘stare face’ o tome kako promoviraju scenu i kako će je uvijek i dalje promovirati, no to je očito da se u tom smislu misli samo na svog dobrog prijatelja i ne ide dalje. Gluposti i blebetanja na sve strane čitam svaki dan, ponekad mi dođe svašta im napisati, ali se na kraju opet povučem. Kažu da govno što više diraš i više smrdi.
Kako publika i poslodavci reagiraju na tebe?
Definitivno je to uvijek bilo pozitivno, u većini slučajeva se nitko ne obazire na to tko je ispred, svi se dođemo dobro zabaviti i slušati glazbu, rasplesati i eto neki od nas dobro ‘provozati’.Bude sigurno koji pojedinac kojem ništa nije jasno, a gdje toga nema? Veći problem u svemu je, kako sam maloprije spomenuo, to što se ne promovira kvaliteta nego ono s kime si i kome si ga… Moram se ispričati na malo ružnijim riječima, ali nisam jedan od onih koji šute, bez dlake sam na jeziku, toga me nije sram niti to želim mijenjati. ‘Drito u bulju seljaku, da razumije čovjek’.
Ti imaš mišićnu distrofiju, drukčiju dijagnozu nego primjerice paraplegičari ili kvadriplegičari. Kakva je arhitektonska prilagođenost kolicima? Koliko još zaostajemo?
Mi smo fascinantna nacija. Pogledamo li osnove svega mi smo u globalu, kad čovjek sa strane gleda, kao onaj crtić “A JE TO”. Ispred zgrade gdje živim, u novosagrađenom naselju, invalidsko mjesto je komplet s rupama od 15 cm dizajnirano taman da mi mogu propast prednji kotači, i ako tu prepreku pređem iza leđa mi se pojavi rupa za odvod, a ako preživim, a vrlo vjerojatno padam u startu, na rinzol se mogu popeti tek 50 metara dalje na početku ulice. A JE TO epizoda 1. Obični smrtnici koji niti nemaju auto prisiljeni su na pomoć nekoga, asistenta, kojeg skoro pa ne mogu dobiti. Infrastruktura u prometu je katastrofalno zabrinjavajuća. Gospoda u foteljama svih, ali apsolutno svih autobusnih, željezničkih kolodvora ne mari niti u najmanju ruku za prilagođivanje tih istih za osobe s invaliditetom uopće ne brinući o tome da s time krše nama svima pravo na slobodu kretanja.
Što je nešto na što bi mi osobe s invaliditetom lagano trebali ukazati pravnim ustanovama, ako ne ide kod nas, ide na međunarodnoj razini, u EU smo i imamo mogućnost prava tražiti i van RH. Socijalne ustanove izgledaju iz našeg pogleda kao zidina od 20 metara i tu si stao. Što se tiče arhitektonske barijere, ali isto tako u pravnom smislu. Do nekih ustanova dođete i na vratima je ogroman znak za osobe s invaliditetom do čijih vrata vodi 10 stepenica prema dole, i sve to nakon što prođeš možda 2-3 sata s jednog kraja grada na drugi, i pitaš se tko je ovdje lud. Rampe pod kutem od 45 stupnjeva, preglatke površine, nepostojanje u 99% slučajeva WC-a itd. Da li da krenemo ‘kenjat’ javno da nas primijete? Da postavimo šatore? Možda da postavim pitanje Vama pa da ja Vas pitam koliko zaostajemo kad naš gradonačelnik Milan Bandić vodi milijunski grad a priča engleski kao što ja trčim i to s preponama?
OSI-i imaju krivu predodžbu o sebi. Boje se intimnosti i ulaska u vezu. Rijetki se upuštaju u ljubavne veze i brakove. Mnoge priječi i ovisnost o tuđoj pomoći. Ti s tim nemaš problema, imaš i snažnu poruku svim osobama s invaliditetom. Vjerujem da izvan Hrvatske je i drugačiji karakter OSI-a te da žive slobodnije i da im je standard bolji?
Standard je vani standard u doslovnom smislu. Kod nas standard nije ono što nam predstavljaju kao standard i to je problem, koji sigurno nitko neće priznati od političara pa nadalje. Kod nas ako nisi ostao OSI u ratu na nekom ratištu, nemaš neko osiguranje ili nešto što može utjecat na financijsku situaciju, ne možeš opstati u 99% slučajeva. Maksimalna osobna invalidnina koju nam je dao i HDZ i SDP svih ovih zadnjih godina je 1250 kn i to se ne mijenja godinama. Prosječna stanarina je oko 2000 kn, a mi dobijemo 1250 kn. Vladajući političari zadnjih nekoliko godina nama doslovno ne dozvoljavaju čak niti pravo na slobodni izbor želimo li živjeti s nekim. Jer, moramo ako želimo preživjeti! Sve su to prebacili na leđa naših roditelja, rodbine itd. Da bi bili još bezobrazniji oduzeli su unatrag nekoliko mjeseci, godina i mnoge privilegije kao što su ni manje ni više – zrak.
Neki ljudi danas u HR doslovno plaćaju zrak i to privilegiranoj cijeni od 3000 kn. Kod nas zrak valjda ne spada u standard. Previše se opterećujete s time hoćete li preživjeti mjesec, jeste li nekome na teret, situacije u kojima ‘normalan’ čovjek poludi a kamoli netko s teškim zdravstvenim problemima. Sloboda je jako širok pojam pogotovo kod osoba s invaliditetom, a u Hrvatskoj to ne postoji i tome možemo zahvaliti svim političarima, a i narodu koji bira te iste neškolovane likove koji kroje naše sudbine. No, ‘karma is a bitch if you are’ to je i gospođa Opačić okusila kad je nedavno poljubila pod, bit će toga još, ne brinem se.
Vratimo se još malo glazbi. S kim surađuješ i koja je glazba koja te najviše privlači?
Većinom se baziram na mračnom i dubokom house & techno zvuku popraćen acid zvukovom tipično za UK scenu a odemo li šire onda USA. Suradnje se većinom i odvijaju tako u tom istom smjeru. Ima tu i dosta naših glazbenika s kojima uvijek rado surađujem i tako će sigurno i ostati.
Kako osvojiti domaći eter?
Platiti, slati pusice i srčeke po društvenim mrežama, ulizivat se i tako to :). Nedaleko od istine, ali sad ozbiljno. Radit ono što znaš i to je to. Nema ni tu prevelike filozofije. Prilagođavat da ili ne ostavit ću svakome na biranje. Ja sam taj koji se nikad nije prilagođavao ičemu osim onome što meni paše. Neki drugi i čudni ljudi to biraju, ja nisam dio toga što se bira te što ide što ne, ja sam tu da napravim traku, sviram i da se zabavim.
Surađivao sam s nekim domaćim glazbenicima koji su pokušali vani. Bili su ili previše progresivni ili previše underground. Kako si ti izbjegao zamke i uspio se nametnuti?
Oni glazbenici s kojima sam surađivao i koji su bili vani su se vani i nametnuli svjetskoj sceni, o tome uopće ne trebamo raspravljati. Nećemo uzimati u obzir tko je s kime svirao, to je stvar većinom onoga tko organizira event, u 99% su to danas sami glazbenici, tako da samo svirke nisu bitne, glazbena suradnja je ta koja napravi razliku ako ne kod nas onda na široj sceni. Upravo možda što se nisam nametao, i kad pogledam unazad glazbenike naše koji se nisu nametali, je to što nekoga vani privuče. Ne znaš o njima puno, ali čuješ nešto dobro, i to svakako pridonese da te netko na kraju bez pitanja ‘gurne’ u to sve i nametne u jednu ruku drugima. Sam se u ovom poslu ne uspijeva, ako te drugi glazbenici koji su tu dugih niz godina na svjetskoj sceni prepoznaju i prihvate, uspio si.
Postoji li mogućnost da pokreneš neke tečajeve za OSI koji bi te mogli eventualno kreativno pratiti svojim talentom i nagnućem ka glazbi?
Udruga ‘Pronus’ je nedavno osnovana s ciljem među ostalim i integracijom OSIa u glazbeni svijet, naravno ako sami to žele. Ciljevi su među ostalom radionice za glazbenike sa invaliditetom koji se žele baviti glazbenom produkcijom, nastupi po klubovima i što je bitno zapošljavanje osoba s invaliditetom. U nedalekoj budućnosti planiramo otvoriti i klub koji bi zapošljavao osobe s invaliditetom, pružio mogućnost organiziranja raznih manifestacija i što je jako bitno da bude u potpunosti pristupačan što u Hrvatskoj ne možete nigdje naći. Pristupačan možda da pojasnim ‘zdravim’ ne znači samo da je sve ravno, veliki problem je wc, mjesto na kojem se može obavit potreban tretman za osobe s invaliditetom, medicinska usluga, prilagođeno mjesto boravka osobe u klubu itd. Siguran sam da među osobama s invaliditetom ukoliko im se uopće pruži ta mogućnost ima potencijala.
Rekli smo već ranije da ne odustaješ lako. Koja je tvoja nit vodilja, što je tvoj životni moto?
Ne da ne odustajem lako, za mene jednostavno nema predaje.
Igor Brzović aka The Wheel Man, koja je tvoja poruka potencijalnim poslodavcima u Hrvatskoj, što bi poručio običnom građaninu Hrvatske, a što onima koji ti kroje sudbinu, a da pravo ni ne znaju koje su potrebe OSI-ja?
Poslodavac je taj koji bi trebao raditi po zakonu, a kakav je zakon određuju oni koji nam kroje sudbinu, političari. Znaju oni jako dobro koje su naše potrebe, a ako ne znaju onda se vraćamo na ono tko nas zastupa. Taj jednostavno ne ukazuje čvrsto na naše probleme i tu nema stajanja i cmizdrenja u kamere pa treba ‘udarit’ više šakom o stol, no to je nekad jednostavno i fizički i mentalni problem kod nas osoba s invaliditetom i pitanje je najviše da li se nekom tko nas zastupa isplati riskirati plaća od cca. 1000 eura za nekakvu borbu, ili ćemo se boriti po njihovim pravilima. Običan građanin u Hrvatskoj, a što da drugo kažem ako sagledamo situaciju zadnjih 20 godina, blago rečeno je glup. Dalje nešto o tome govoriti je suvišno, jer budali objasniti nije jednostavno. Možda samo mogu reći da nismo klošari i lešinari kako nas je Stankovićev gost žicaroš predstavio, nego da smo obični smrtnici kao i svi ostali.
Vlasnik ekipe Williams iz Formule 1, legendarni Stephen Hawking, samo su neki od ljudi koji su pokazali da invaliditet uopće nije prepreka te da se može itekako jako napredovati u svakom pogledu i kao osoba s teškim invaliditetom. Ne gledajte nas na taj način da smo jadni, da patimo. Nama naše dijagnoze nisu problem, problem je proizašao od Milanovića, Karamarka, Bandića, Keruma koji imaju gori sistem prema osobama s invaliditetom nego što je imao krvnik Hitler. Usudio bih se reći prgavo da je Hitler što se tiče osoba s invaliditetom postupao pravednije nego naši političari. To Vam je primjer ozlijeđene životinje. Nju ubijete, ne puštate ju da se pati i mrcvari, što naši političari odlično rade.
Za kraj, onako usputno vezano za institucije, nedavno si kažnjen za parkiranje no okolnosti su bile čudne?
Parkirao sam ispred vlastite zgrade na mjesto za osobe s invaliditetom, s kartom za pravo pristupa postavljenoj na prednjoj strani automobila. Nakon dva odlaska u PP Sesvete, žalba je odbijena, te sam poslan na sud, koji je na drugom katu bez pristupa. Postupak je u tijeku, što će biti ne znam, možda uskoro čitamo kako sam dobio i zatvorsku kaznu jer im tu istu zasigurno neću nikad platiti.
Autor: Krešimir Butković/SEEbiz.eu
LINKOVI
FACEBOOK:
https://www.facebook.com/fe.thewheelman
YOUTUBE:
https://www.youtube.com/watch?v=RKYjyPleJZQ
BEATPORT WHEEL MAN:
https://pro.beatport.com/artist/the-wheel-man/429374/releases’
