JURE VUJIĆ autor je knjige eseja „Intelektualni terorizam-heretički brevijar“ koja je objavljen 2007. godine u nakladi današnjeg ministra dr. Zlatka Hasanbegovića. Desetak godina kasnije tjednik „Novosti“ i drugi bliski im portali Vujića su napali zbog te knjige.
Što je to intelektualni terorizam i zašto ste danas meta napada tih medija?
Zapravo me ti napadi nisu iznenadili, znajući da glavne poluge jednoumlja današnje liberalno-lijeve političke korektnosti su danas u Hrvatskoj u rukama bivših titoista, praksisovaca i neokomunista recikliranih u razdoblju tranzicije 90.-tih u „demokratske liberale“ koji su sačuvali udobne sveučilišne, medijske i kulturne institucionalne sinekure, pa su se vjerojatno prepoznali u ovoj knjizi.
Glavno pitanje knjige je jednostavno : „ zašto su u današnjim društvima pobornici ideje zaštite nacije, obitelji, vjere koji zagovaraju očuvanje nacionalnih identiteta sustavno prozivani i prikazivani kao “fašisti”? Zašto se protivnici dominantne ideologije neprestanog “napretka” i hedonističkog društva zabave prikazuju kao mračni “konzervativci”?
Vidjeli smo koliko košta i u Hrvatskoj dovesti kritički u pitanje određene dogme istog jednoumlja, poput anti-fašizma, tržišne demokracije, ljudska prava, kozmopolitizam, liberalizam, egalitarizam, glavne matrice današnje „političke korektnosti.
Biti politički nekorektan danas je skupo. Iznijeti javno drukčije mišljenje, i stajališta od službenih, znači počiniti „magnum crimen“, te izlažete se medijskom i javnom linču , koje se danas provode u svim suvremenim europskim društvima i putem kojeg se sustavno diskvalificiraju svi politički neistomišljenici.
Iako danas u modernim demokracijama ne postoji verbalni delikt, takvo će ponašanje biti kažnjeno raznim metodama etiketiranja, diskvalifikacije, medijskog prozivanja, udaljavanja ili kriminalizacije.
Također trebam napomenuti da su o suvremenom „Intelektualnom terorizmu“ i prije mene i možda bolje pisali brojni nekonformistički intelektualci poput Jean Sevilla, Jean-Francois Revel, Christopher Lasch ( kultura narcizma) , Guy Debord, te HYPERLINK “https://fr.wikipedia.org/wiki/Cornelius_Castoriadis” \o “Cornelius Castoriadis” Cornelius Castoriadis.
Možete li definirati intelektualni terorizam?
Intelektualni terorizam ima raznih definicija ali je u glavnom riječ o “strategija isključivanja” koja čini oblik totalitarnog mehanizma koji, primjenjujući amalgam, proces intencije i lov na vještice onemogućava svaku pravu raspravu o pitanjima koja se postavljaju glede budućnosti društva.
Intelektualni terorizam jest jedno od ključnih sredstava psihološkog ratovanja, jer svako psihološko ratovanje u mirno doba ili u ratno doba nastoji propagandom utjecati na javno mišljenje i usmjeravati ga, iznuditi pristanak, demoralizirati potencijalne neprijatelje sofisticiranim strategijama mentalne manipulacije koje djeluju na psihološku dimenziju aktera (koju možemo podijeliti na etičku-moralnu dimenziju, kognitivnu dimenziju i afektivnu dimenziju): nagoni, želje, afekti, senzacije, osjećaji, odnosno, široka lepeza svjesnih ili podsvjesnih mentalnih aktivnosti.
Taj meki totalitarizam u obliku Nyeovog „softpowera“, licemjeran i lukav, oduzima riječ i govor sugovorniku, koji postaje meta za isključenje i ubojstvo bez krvi ( tzv. face assassination), jedino difuzijom riječi, riječi dobre savjesti, riječi velike savjesti, riječi koje ubijaju. Tako intelektualni terorizam, pod krinkom antifašizma, bez nijansiranja uvijek veličava intelektualce i umjetnike koji su tijekom povijesti podržavali ili su bili aktivni sudionici komunističke staljinističke stranke ili su podržavali sovjetski totalitarizam i koji su danas postali respektabilne figure i političke ikone, poput, u Francuskoj, Sartrea, Simone de Beauvoir, Aragona.
Intelektualce koji se odupiru ili distanciraju od komunizma sustavno se diskvalificira i diskreditira tako što se njihova stajališta prikazuje kao nelegitimna,bili oni liberalni, desni, konzervativni ili samo slobodarski intelektualci. Njih se automatski katalogizira kao “fašiste”. Iako danas fašizam pripada području političke fantastike ili halucinacije, antifašizam ostaje učinkovit stroj kada treba diskvalificirati ili zastrašiti desni tabor. Intelektualna politička i moralna klima impregnirana je stigmama općeg jednoumlja s dalekosežnim posljedicama: imati lijevu prošlost, je razumljivo. Ali imati desnu prošlost mora biti doživotno negativno obilježeno i diskvalificirano.
Koja su glavna sredstva i mehanizmi provođenja tog intelektualnog terorizma na razini društva?
Današnja ideologija političke korektnosti uklapa se u širi kontekst intelektualnog terorizma koji prevladava u svim zapadnjačkim modernim demokracijama tako da se može reći da je ta ideologija istodobno sastavni element – sredstvo strategije mentalne manipulacije intelektualnog terorizma. Prema definiciji, intelektualni terorizam jest praksa koja argumentima i intelektualnim sredstvima (publikacijama, medijskim intervencijama itd.) nastoji zastrašiti kako bi se onemogućilo formulaciju nekonformističkih ideja i ideja „koje smetaju“.
Intelektualni terorizam danas je poistovjećen s konceptom “policije misli”. Povijesno, već je Montaigne govorio o “tiraniji govorništva”, a Renan o „duhovnoj tiraniji“. Takva cenzura ili autocenzura, kao oblik ideološke cenzure i policije riječi, nastoji spriječiti govor o svemu što se ne uklapa i što ne odgovara konformističkom kalupu dominantne ideologije, što bi moglo biti osuđeno od politički korektnog kao nešto što je „istrčalo“, kao neoprostiv iskorak.
Druga sredstva intelektualnog terorizma nastoje zabraniti izražavanje (fizička prijetnja, legalni pritisak i ucjena) i nisu izravno povezana s intelektualnimterorizmom, ali su njim duboko asocirani. Intelektualni terorizam nije cilj po sebi, nego sredstvo kojim se favorizira određene dominantne ideje vladajuće političke oligarhije ili poslovne medijske klase.
Među raznim strategijama koje primjenjuje intelektualni terorizam pronalazimo: – amalgam, – argument strašila (tu je ideju branila osoba ili osuđena organizacija pa je i ona sklona mržnji), – uvredljivi vokabular (govor mržnje, kleveta, uporaba uvredljivih superlativa ili etiketiranja), – svi argumenti ad personam, ad hominem, reductio ad hitlerum – manipuliranje tabuima i mistificiranje, – argument autoriteta. Intelektualni terorizam provodi se u svim segmentima društva: u vjeri, politici, medijima, znanosti.
Je li takav intelektualni terorizam nužno lijevi ili postoji i „desni intelektualni terorizam“?
U suvremenim zapadnim demokracijama liberalna desnica i liberalna ljevica često su komplementarne i čine isto Janus-ovo lice koje se nadopunjuje , kako kaže Regis Debray, “one su jedna vrsta mentalne hemiplegije”. Kada pišem o marksistima ili neomarksistima koji su se danas reciklirali u “kavijarsku” ljevicu ili tzv. salonsku ljevicu, onda se osvrćem na jedan francuski politički neologizam iz 80-ih godina, koji je iznijela komunistička i krajnje lijeva oporba kako bi pežorativno nazvala institucionaliziranu buržujsku socijalističku ljevicu Francoisa Mitterranda, koja je prožeta progresizmom kombiniranim s određenim glamuroznim buržujskim načinom života.
Laurent Joffrin u tome smislu piše: „Lažna ljevica govori što treba raditi i ne raditi, a ne radi ono što obećava; tartufsko i lijeno pleme koje ‘voli’ puk, ali ne želi imati njegov položaj i probleme“. Takva kavijarska ili salonska ljevica jest klasična „društvena izdaja“ koju su stigmatizirali revizionisti. Mnogi lijevi i marksistički intelektualci danas su prozvani kao pripadnici takve ljevice, koja „ima srce nalijevo, a novčanik nadesno“, poput ljevičarske egzistencijalističke književnice koja je izjavila da „više voli plakati u jaguaru negoli u autobusu. Kavijarska ili dijela te kavijarske ljevice, koja uvijek govori o socijalnoj pravdi (i često provodi liberalnu kapitalističku politiku), ali se drži daleko od puka, obitavajući u bogatim rezidencijalnim četvrtima. Također, kada govorim o liberalima ili neoliberalima te o neomarksistima ili „salonskoj ljevici“, onda se pozivam na znanstveno utvrđene politološke kategorije.
Kada je riječ o liberalima ili neoliberalima, oni čine klasičnu liberalnu školu koja je proizišla iz filozofskih težnja prosvjetiteljstva i koja zagovara tržišnu ekonomiju. Među suvremenim liberalima ili neoliberalima nailazimo na široku lepezu pristaša turbokapitalizma i krupnog kapitala, sve do socijal-liberala i “darvinističkih” društvenih liberala. Današnji su neoliberali inspirirani idejama Johna Lockea Humea, Condillaca, Johna Stuarta Milla, Thomasa Painea,
Benjamina Constanta, te uz promicanje hiperindividualizma i utilitarističke etike (svaki pojedinac posjeduje i primjenjuje vlastiti moral u odnosu na svoje individualne ciljeve), pobornici su globalizacije, kozmopolitizma i financijskog kapitalizma i pronalaze svoja ideološka suvremena liberterijanskih uporišta u filozofa poput Roberta Nozicka, Maria Vargasa Ljose, Jeana- Francoisa Revela, Friedrica Hayeka, Murrayja Rothbarda i Pascala Salina.
U gospodarskom smislu, liberali su pobornici tržišne dogme „Laissez faire, laissez passer”, protive se državnom intervencionizmu, a mnogi su pristaše neoliberalne doktrine, škole iz Chicaga, s Milton Friedmanom, Georgeom Stiglerom,
Robertom Lucasom i Thomasom Sowellom, koji zagovaraju neoklasičnu teoriju cijena, slobodno tržište i monetarizam. Liberalizam u politološkom smislu može biti političke, gospodarske ili teološke naravi te poprima razne oblike i značenja.
Zanimljivo je kada navodite da su se postkomunisti neomarksisti udružili s liberalima u provođenju tog intelektualnog terora bez obzira na njihovu ideološku razliku?
U promicanju i provođenju dominantne ideologije političke korektnosti, i kao provoditelja navedene ideologije pronalazimo široku lepezu pripadnika šesdestosmaške generacije, bivših neomarksista recikliranih u respektabilne neoliberale, demokrate i strastvene globaliste pripadnici tzv.“kavijarske ljevice“, koji opsjednuti konceptom permisivnog i materijalističko-hedonističkog društva, još uvijek monopoliziraju medijski, društveni, odgojni i politički prostor te sustavno narušavaju zdrave moralne, političke temelje europskih društva.
Zapravo liberali i neomarksisti proizlaze iz istog sociološkog miljea i ideološkog inkubatora te da dogme ideologije političke korektnosti, potječu od istovjetne liberalno-sekularne i materijalističke i neomarksističke komplementarne ideološke građe utemeljene na filozofsko-idejnim matricama konstruktivističko-mehanističkog materijalizma kao proizvod radikalnog prosvjetiteljstva, utilitarizma i pragmatizma te na humanističko-ateističkom ekskluzivizmu.
Jedni i drugi vjeruju i traže spas u evolucionističke i progresističke mitove i u gradnji „Novog čovjeka“ u komunizmu model „novog proleterskog nadčovjeka“ a u liberalizmu u transhumanistički projekt „poboljšane vrste čovjeka“. i jednoumnu uniformističku mašineriju koja, ne štedeći ni jednu političku opciju bilo desnu ili lijevu. Takva ideološka srodnost neoliberalnog kapitalizma i liberalnog postmarksističkog socijalizma može se i sociološki detektirati i identificirati.
Zapravo se devedesetih godina i na Zapadu i na bivšem komunističkom Istoku dogodila društvena transformacija (a ne revolucija) iz koje su proizašle dvije paradigmatične vladajuće figure: na Zapadu boboi (buržujski boemi), a na Istoku kolibri (liberalni komunisti). Francuski sociolozi Georges Mink i Jean-Charles Szurek dobro su detektirali tadašnji povoljan povijesni trenutak za rekonstrukciju komunističkog sistema u sustav koji bi mogao nesmetano reciklirati i konvertirati bivše komunističke aparatčike te marksistički sveučilišni kadar u novonastali liberalni demokratski mainstream.
Tako su, postupkom svojevrsne društvene mutacije, nastali kolibri – liberalni komunisti. Kao velik dio bivše komunističke menadžerske struje kolibri su, u svom korištenju polugama gospodarske i političke vlasti, odgovorni za rasprodaju javnih dobara i divlju privatizaciju umjesto dubinskog političkog preobražaja društva.
Kontrola misli ne karakterizira samo totalitarne sustave, te je i svojstvo kako to dokazuje i N.Chomsky i radovi Baudrillarda, modernih suvremenih demokracija. Kontrola misli danas se provodi kroz različita filtera: filter korporativnog vlasništva nad medijima, filter reklamiranje, filter „stručnih“ izvora i informacija, filter privilegiranih demanata i filter autocenzure i pragmatičnog usvajanja službenog diskurza, filter koji su uejdno mehanizmi intelektualnog terorizma političke koreknosti. Glavni suvremeni postmoderni filter intelektualnog terorizma je filter društva zabave o kojem je govorio francuski filozof Guy Debord kao i današnja „Big Broverizacija“ društva koji provodi sustavno zatupljivanje, da ne kažem „ kretinizaciju“ širokih slojeva naroda, te dovodi do Orwelizacije društva pod sloganom: „sloboda je ropstvo“, neznanje je moć“ „rat je mir“.
Kako se taj intelektualni teror provodi kroz političku korektnost?
Izraz “politički korektno” nastao je u anglosaksonskome svijetu u drugoj polovici XX. stoljeća kako bi se kvalificiralo točnost izričaja kada je riječ o izražavanju jednog stajališta, jedne političke ideje u prihvatljivom smislu s određenim bontonom. Ona zabranjuje i upozorava na svaki izričaj koji smatra diskriminatorskim u odnosu na bilo koje njegove dogme u vjeri, politici, modi, društvu itd. te osuđuje kao neprihvatljivu samu raspravu o nekoj tematici.
Tako anglosaksonski svijet smatra kako postoji politički korektni jezik koji isključuje nepolitički korektan jezik. Iako je promicanje ponekih praksa danas kvalificiranih politički korektnima bilo dio stare atenske demokracije, novitet koncepta i politički korektne ideologije jest da se ona javno priznaje eksplicitnom kao sustav nadzora misli te se kao takva smatra legitimnom. Politički korektan novi jezik (fr.”nov langue”) danas se identificira s načinom politički korektnog izražavanja iako nisu usko povezani.
Politički korektan jezik jest ono “što treba biti rečeno u javnosti”, što je općeprihvatljivo u javnom mišljenju (koje isključuje sve što je drukčije i devijantno). Jedan od instrumenata politički korektne ideologije i mehanizma jest “tvrdi jezik” (fr. “langue de bois”) koji je deformacija/reformacija jezika, formula, unaprijed iskonstruirane fraze koje nisu sposobne izraziti pojmove minimumom nijansa i pravilnosti, ali koje stoje kao pravilne. Jedan od primjera toga tvrdog jezika jest riječ proletarijat, koja se uvijek poistovjećuje sa “slojem izrabljenim od buržoazije”, ali nikada sa slojem ugnjetavanim od „partije”.
Taj tvrdi jezik jest sredstvo pomoću kojega se nastoji izbjeći svako suočavanje s realnošću. Ne imenujući pojave ili samo apstraktno, te odvajajući sveznicu koja povezuje riječi s pojavama, taj jezik nastavlja amplificirati i produbljivati jaz između prihvaćene prividnosti i realnosti. Taj tvrdi jezik dominira i u demokracijama i u totalitarnim režimima.
U totalitarnim režimima novi je jezik načinjen od slogana i hipnotičkog diskursa, koji se repetira poput marketinškog diskursa. Simbolični se smisao uvijek zamjenjuje pežorativnim smislom radi smanjivanja vrijednosti i značenja riječi, što je Francois-Xavier Nerard nazvao neologizmom “bolchevicismes”. U demokracijama se “tvrdim jezikom” Orvelovski nastoji, kao u totalitarnim režimima, ublažiti i izopačiti realnost, smanjiti kapacitet razmišljanja i misaone selektivnosti kako bi se izjednačavanjem različitosti bolje osigurao politički nadzor nad pojedincem i društvom.
Politički korektna ideologija ima korijene u SAD-u, gdje se takvim oblikom jezika željelo odstraniti i zabraniti uporabu uvredljivih i retrogradnih izraza u javnom mišljenju u odnosu na skupine i manjine. Tijekom studentskih prosvjeda u SADu 60-tih godina protiv rata u Vijetnamu nastaje na sveučilištu Michigan kodeks dobrog ponašanja koji sankcionira svako verbalno i fizičko diskriminirajuće ponašanje prema osobi zbog njezine rase, etnosa ili seksualne orijentacije. Tako je s pokretom za građanska prava angloamerički jezik zamijenio naziv “negro” naspram “colored” kako bi konačno prevladao naziv “African American”, “European American ” ili “AsianAmerican” kako bi se honoriralo i legitimiralo multikulturno društvo i “naciju imigranata”, kako je rekao Franklin Roosevelt.
Riječ politika potječe od grčkog koncepta “politeia” te obuhvaća sve zajedničke i proturječne ideje, a ideologija političke korektnosti predstavlja se kao korektan način da se predstave sve proturječnosti otklonivši svaki oblik ekstremizma i klevete iz javnih rasprava. Političko korektni jezik ima duboke i stare korijene samo što u suvremeno doba poprima druge oblike. Michel Foucault piše kako “politička misao može biti politički korektna jedino ako je znanstveno čvrsta i dokazana”.
Ideologija politički korektnog jest ponašanje i praksa koji su karakteristični za sekularizirane demokracije, jer odigrava supletivnu ulogu u odnosu na odsutnost vanjskog transcendentalnog opravdanja, Boga ili tradicije. Njegovo funkcioniranje počiva na progresivnoj uniformizaciji mišljenja i ujednačavanju različitosti, jer, zbog nedostatka vanjskog teološkog religioznog opovrgavatelja, sve su demokracije zabrinute za vlastito funkcioniranje te se neprestano preispituju: nepostojanje zajedničkog teleološkog, političkog ili društvenog projekta potiče na nužnost zaštite pojedinaca kao novo opravdanje i funkcioniranje demokracije.
Simultane demokratske vrednote, poput ljudskih prava, vladavine prava itd., koje su prihvaćene konsenzusom, nisu više ugrožene kao takve te postaju sakralizirane i neporecive kao dogme, koje se ne zadovoljavaju neutralnim pristankom. Ideologija politički korektnog zahtijeva prisilnu, aktivnu i obvezatnu primjenu načela koji utemeljuju demokraciju, što podrazumijeva primjenu pravila i zakonodavstva, krivičnog i građanskog koje se podudara s obranom dogma politički korektnog.
AUTOR: M.Glavinić/Novi Pogledi/Foto:Verbum.hr
