Udruga Veterani i prijatelji jedina je podržala Torcidin prosvjed, a Petric smatra da je spomenik HOS-u odmah trebao imati natpis ‘Za dom spremni’
Koordinacija udruga borbenih postrojbi Splita je zbog nenastupanja Josipa Šimunića na turniru Četiri kafića optužila čelnike Našeg Hajduka, pa je Torcida odgovorila žestokim priopćenjem poručivši da su se svrstali uz dezertera Mamića…
– Nema sukoba Torcide i branitelja. Žalosno je da su predstavnici braniteljskih udruga napali Naš Hajduk, a to im je naloženo iz političkih krugova. Naša udruga je dala podršku Torcidi i Našem Hajduku jer oni imenom i prezimenom prozivaju ljude koji su uništavali klub s Poljuda, a pogledajte gdje su danas te osobe. I dalje su u političkom establišmentu, ista je to politička opcija. Četrdeset tisuća ljudi na Rivi je snaga, a to nikako ne odgovara toj ekipi.
Kako gledate na braniteljski prosvjed u Savskoj?
– Prije nego što odgovorim na to pitanje, moram se zahvaliti trojici ljudi koji su tijekom moje bolesti i najtežih trenutaka u životu bili uz mene. To su Josip Klemm, Milijan Brkić i Fred Matić. Odmah kada su čuli za moju bolest, Klemm i Brkić su me nazvali i rekli da će učiniti što god treba. Klemm je bio pripadnik ATJ Lučko, a Brkić zapovjednik specijalne policije, a ovim činom su pokazali kolegijalnost. 
Ministar Predrag Matić me obavezno jedanput mjesečno nazove i pita može li kako pomoći, ponudio je i djelatnike Ministarstva branitelja, ali sam rekao da nema potrebe. S druge strane, u našoj županiji postoji stotinjak braniteljskih udruga, a samo dva njihova predsjednika su mi se javila i pitala kako sam.
A sada ću reći što mislim o braniteljskom prosvjedu. Kao branitelj sam ga apsolutno podržavao do jednog trenutka, a to je govor Zdravka Mamića u šatoru! U braniteljski šator je mogao bilo tko doći i dati podršku, kao što su bili Ivo Josipović, Kolinda Grabar Kitarović, Tomislav Karamarko, tako je imao pravo i Zdravko Mamić. To mi je sasvim u redu, ali mi se smučio život kada sam vidio da Mamić drži govor stopostotnim invalidima Domovinskog rata! To sam doživio kao pljusku svim hrvatskim braniteljima.
Spomenik HOS-u na Splitu 3 ponovno je jedno od glavnih političkih pitanja u gradu nakon što je natpis ‘Za dom spremni’ dodan, pa za ubrzo uklonjen.
– Na Kupresu sam ’92. ranjen, a tada mi je poginuo najbolji prijatelj Mario Selak. Na jednom rukavu je imao znak policije, a na drugom HOS-a koji u grbu ima ‘Za dom spremni’. Ako se postavljao spomenik u sjećanje na 46 poginulih heroja, onda je odmah trebalo staviti oznaku pod kojom su oni dali svoje živote, a ne to raditi kriomice noću. Zna se tko tako radi…
Isto tako ne podržavam ni noćnu akciju uklanjanja natpisa. Ako je to policija učinila, zašto to radi noću? Kakva smo to država, kakvu poruku šaljemo s tim da policija mora raditi pod okriljem mraka i s maskama preko lica? Najgore od svega je da zbog ovog cirkusa pate roditelji poginulih zbog kojih je spomen obilježje podignuto. Licemjerno mi je da jedan Luka Podrug sada koristi ovu situaciju i glumi hrabrog čovjeka.
SDP-ov gradonačelnik Ivo Baldasar se približio braniteljima i desnici…
– Pitanje je tko se kome približio. Možda su se ti branitelji njemu ponudili nakon što nije pobijedio kandida kojemu su oni tijekom kampanje davali podršku. Moja udruga Veterani i prijatelji ne može dobiti 20 kvadrata od Grada Splita, a neke druge bez problema dobiju po 10 puta više. Mi smo organizirali pet velikih humanitarnih koncerata, uključujući i zadnji za Slavoniju, prikupili smo velika sredstva za one koji su u tom trenutku bili pogođeni nesrećama, pomagali smo i ljudima s drugih kontinenata bez obzira na vjeru i boju kože. Pronosili smo tako na najplemenitiji način ime Splita i naše županije, pa smatram sramotnim da nas ne priznaju u ‘našoj kući’. Nedavno sam dobio pismo od japanskog veleposlanika zbog organiziranja koncerta za Japan. Izgleda da više drže do nas na drugom kraju svijeta…
Razočarani ste s još nekima…
– Razočaran sam sa Željkom Dilberom. U lipnju, kada sam bio pod kemoterapijama, tražio da mi organizira kavu s generalom Antom Gotovinom, samo na deset minuta. Puno mi je to značilo u tom trenutku, ali nije se odazvao… A Dilber itekako zna koliko je moj tim ljudi napravio za našeg generala Gotovinu dok je bio u zatvoru. Prije svega skupom potpore 2005. godine na Rivi kada nismo dozvolili nijednom političaru da govori, te humanitarnim akcijama od kojih je za izdvojiti koncert za generale 2010. u Spaladium Areni.
Neki su zagovarali ideju da se Ante Gotovina kandidira na predsjedničkim izborima. Kako bi prošao?
– Pobijedio bi u prvom krugu s 80 posto glasova. Ni Kolinda Grabar Kitarović ni Ivo Josipović ne bi imali šanse. Prije ovih događaja vezanih za Hajduk, jedino je Gotovina mogao dignuti narod. Ljudi su pokazali jednu nevjerojatnu ljubav prema generalima….
Što kažete o Predragu Matiću? Podržavate li njegovu objavu iznosa mirovine koju prima vođa prosvjeda Đuro Glogoški?
– On je ostao na čistini, ostavljen od Vlade, a oni koji su mu se nudili kao savjetnici su mu zabili nož u leđa. Malo se pogubio, što je sasvim ljudski kada te netko stalno napada preko medija. Nije mu trebalo pred kamerama otkrivati iznos mirovine Đure Glogoškog, pogotovo kada zna da čelnici nekih drugih udruga primaju preko 30 tisuća kuna i još se nalaze po nadzornim odborima po nekoliko firmi. I onda takvi prozivaju Naš Hajduk…
Izjava Bojana Glavaševića da ‘kod pripadnika srpskih postrojbi, koje su izgubile rat, nema pojave PTSP-a’, bila je povod za prosvjed. Treba li on dati ostavku na mjesto pomoćnika ministra branitelja?
– Pogledajte, dosta je nas krenulo u rat, a bili smo praktički djeca, ja sam imao 20 godina. Bojan Glavašević je izašao s jednom neprikladnom informacijom, i mene su te njegove rečenice zaboljele. Trebao se ispričati braniteljima zbog te izjave i nastaviti raditi svoj posao. Nije trebao dati ostavku, već samo ispriku.
Kako ste krenuli u rat sa Spinuta?
– Bio sam tih godina dosta s Torcidom, odlazeći na gostovanja u Beograd, Zagreb, Rijeku, Mostar osjećali smo zanos, hrvatstvo. Inače, na finalu Kupa u Beogradu protiv Rijeke bio sam blizu Ljube Pavasovića Viskovića kada su ga grobari pretukli, dobar sam s njim, kao i sa Žanom Ojdanićem. I kada je zaratilo, bila mi je dužnost priključiti se obrani.
Član ste HDZ-a, bili ste bliski s Jadrankom Kosor…
– Godine 2005. sam javno napao Jadranku Kosor koja je tada bila ministrica branitelja zbog momka iz Hercegovine koji je prošao Manjaču, a nije imao reguliran status branitelja. Nakon te moje intervencije njegov je slučaj riješen. Tek 2009. godine smo počeli komunicirati, a ključni trenutak je bio 2010. kada sam joj dao podršku nakon pokušaja Sanaderovog puča. Iako sam protiv toga da se branitelji miješaju u politiku, osjetio sam da je to trenutak kada treba reagirati i kao predsjednik županijske HVIDR-e sam joj dao podršku.
Nijedna druga braniteljska udruga tada nije to učinila. Želim naglasiti da nisam od nje nikad ništa tražio ni dobio, niti mi je ona nudila. Osim toga, zalagao sam se za objavu Registra branitelja, a suprotan stav je imala moja stranka HDZ i tadašnja premijerka Kosor. Mnogi su me političari i predsjednici udruga zvali, a ona me nikada nije pitala zašto to radim.
Istaknuli ste da se vaša udruga Veterani i prijatelji neće baviti politikom. Politika se, očito je, bavi braniteljima. U koliko je sve to mjeri?
– Ne treba se lagati, politika kontrolira 95 posto braniteljskih udruga. A koga te udruge predstavljaju? Na skupštinama im dođe po 50 ljudi. Najbolji su primjer predsjednički izbori prije pet godina. Sve braniteljske udruge dale su potporu Milanu Bandiću, a Ivo Josipović ga je lako pobijedio. Gdje su ti njihovi pusti glasovi?
HDZ-ovci znaju reći da desnica više voli Hrvatsku od ljevice…
– To su obične gluposti. Hrvatsku najviše vole oni koji su od ’91. do ’95. nosili uniformu. Mnogi se probisvijeti i uhljebi busaju u prsa svojom ljubavlju, a u biti vole svoje pune džepove.
Vodi li se ispred Ministarstva branitelja emocionalni rat ili borba za rješavanje konkretnih braniteljskih problema?
– Postoje problemi i nemamo određena prava, ali treba to rješavati za stolom. Osobno me razočaralo kada je Milanović otkrio da je Glogoški bio kod njega na sastanku. Dva mjeseca su ljudi ‘logorovali’, a nisu znali za taj susret. Očito se neke stvari ispod stola dogovaraju…
Možda i najteža Vaša borba je ona s opakom bolešću?
– Da. O tome ne bih pričao. Rat me možda u ovom slučaju spasio jer sam naučio gledati samo naprijed. Sve što o tome želim reći jest zahvaliti se doktorici Ljubici Škare-Librenjak, dr. Borisu Labaru i svim dragim sestrama na Odjelu hematologije, kao i svojoj obitelji i prijateljima na velikoj podršci.
